Mjesec redžeb je vijesnik ramazan-i šerifu, najvažnijem mjesecu duhovne obnove u godini. Ali, mjesec redžeb je i potsjetnik na najdramatičniji događaj u životu posljednjeg Božijeg poslanika Muhammeda, a.s., - Isra-i miradž. Bilo je to Alejhisselamovo putovanje (isrā') od Mesdžid-i harama u Mekki do Mesdžid-i aqsa u Jerusalemu, pa onda njegovo uzdignuće (mi'rādž) do najviših nebeskih visina. Riječ je, dakle, o zemaljskom, horizontalnom putovanju u kojem se spojila prošlost sa sadašnjošu i budućnošću i nebeskom, vertikalnom uzdizanju u kojem je ostvarena veza između Zemlje i neba. To je u stvari bît ljudskog bitisanja - umijeće spajanja prošlosti sa sadašnjošću radi bolje budućnosti i održavanje čvrste veze između Zemlje i neba radi boljeg života.

U Jerusalemu, Muhammed, a.s., se sastao sa Božjim poslanicima Ibrahimom, Musaom i Isaom, a.s., te s njima klanjao u Mesdžid-i aqsa. Sve što je do tada slušao od meleka Džebralia, Muhammed, a.s, je sada mogao vidjeti i uvjeriti se u velićinu svojih prethodnika, Božjih poslanika, koji su prenosili istu poruku koju on nosi i prenosi cijelom čovječanstvu. U tome je najviša vrijednost Muhammedovog, a.s., vjerovjesništva - kontinuitet pamćenja Božanske objave u kojoj je sačuvana ideja tewhīda (monoteizma), kao početak i kraj svakog mogućeg ljudskog mišljenja. Dakako, u tome je i tajna uspjeha islama kao Božanskog projekta koji pretpostavlja afirmaciju vrijednosti koje osiguravaju sretan ljudski život kao izraz Božijeg zadovoljstva.

No, Muhammedov, a.s., mi'rādž - nebesko uzdignuće predstavlja najzanimljivi događaj u povijesti čovječanstva. Niko kao Muhammed, a.s, nije bio toliko uvjeren u istinu Dženneta i Džehennema, ali niko kao on opet nije toliko želio da vidi Raj i Pakao svojim očima. Uzvišeni Allah mu je to omogućio i pokazao mu tajne nebeske koje niko ni prije ni poslije njega nije vidio. Dakle, razlika između Musa, a.s., i Muhammeda, a.s., je u tome što je prvi izravno „čuo" Božiji glas, pa je stoga nazvan Kelīmullah (Božji sugovornik), u kojem su izrečene Božje zapovijesti, dok je drugi izravno „vidio" Božje vijesti, pa je stoga nazvan Nebijjullah (Božji vjerovjesnik), u kojima su obavijesti o spoju između Zemlje i neba.

Uistinu, čovjek nikad nije prestao gledati u nebo ne bi li čuo nebeski signal i ne bi li vidio nebeski znak koji ga vodi do uspjeha na Zemlji i spasa na nebu. Musa, a.s., je čuo signal u formi deset Božjih zapovijedi, a Muhammed, a.s., je vidio znak Dženneta i Džehennema. Nikad kao danas nije bilo toliko važno da čovjek iznova čuje nebeske signale, koji je Musa, a.s., čuo na Sinaju i da iznova vidi znakove Raja i Pakla, koje je Muhammed, a.s., vidio na Mi'rādžu.

Nažalost, sve je manje ljudi koji hoće da čuju „Musaove nebeske signale", koji sadrže moralne imperative, i sve je manje ljudi koji hoće da vide „Muhammedove nebeske znakove", koji pokazuju čovjeku put uspjeha na Zemlji i spasa na nebu.

Oni koji danas putuju nebom ne traže tamo Božiju mudrost i uputu. Oni putuju nebom da postignu moć i silu na Zemlji.

No, kao i nekada tako je i sada, ni Zemlja ni nebo ne podnose ničiju silu koja ne priznaje Božiju moć. Zemlja je danas uznemirena kao nikad prije. I nebo nam šalje svoje signale i znakove da se opametimo.

Zemlja je puna ljudske nevine krvi. Zemlja je umorna od ljudskog grijeha.

Zato je vrijeme da iznova čitamo poruke Muhammedovog, a.s., mir'ādža u kojem su i signali i znakovi za naš uspjeh na Zemlji i naš spas na nebu.

Allahu Svemogući, osnaži nas na Pravome putu do uspjeha na Zemlji i spasa na nebu!

Allahu Sveznajući, pouči nas da čitamo Tvoje znakove koji nas vode do Dženneta!

Allahu Milostivi, smiluj nam se na Obećanom danu! Amin!