Dan albanske zastave 28. novembra je dan sjećanja, ponosa i zahvalnosti. To je prilika da se prisjetimo svih onih hrabrih heroja, sinova, književnika, slikara, boraca i običnih ljudi koji su pod ovom svetom zastavom stvarali, borili se i branili čast države kojoj pripadaju. Njena crvena podloga, osnažena simbolom dvoglavog orla, čini zastavu – koja je svjedok istorije, simbol slobode i identiteta. Kao Crnogorac, osjećam čast i odgovornost da se na ovaj dan obratim svojoj braći i prijateljima Albancima. Naša zajednička prošlost prožeta je i momentima bola, otpora a jedan od mostova koji spaja naše narode jeste poezija velikog crnogorskog pjesnika Radovana Zogovića. Njegova poema o Ali Binaku najdublje je i najdirljivije literarno svjedočanstvo o stradanju i nepokolebljivom duhu Albanaca. Zogović je na najljepši, ali i na najbolniji način podsjetio na patnje koje su Albanci pretrpjeli kroz vijekove, istovremeno veličajući njihovu hrabrost i nepokorivost. Radovan Zogović bio je jedinstven pjesnik – baš kao što su jedinstveni crvena i crna boja albanske zastave. Ona je odoljela vremenu, preživjela osvajače, progonstva i stradanja i postala univerzalni simbol otpora i istrajnosti. U njoj su ispisane priče o borbi za identitet, o ljubavi prema slobodi i o nepokolebljivoj želji da se očuva vlastita kultura i dostojanstvo.

Danas, Zogovićeva poema o Ali Binaku ostaje trajna spona između Crne Gore i Kosova i Albanije pjesnički most koji nas podsjeća na ono što nas vezuje a ne na ono što nas razdvaja. Ona je kulturološki testament koji objedinjuje naše narode u ideji slobode, pravde i borbe za očuvanje identiteta.

Ovaj autorski tekst posvećujem ne samo sjećanju na Radovana Zogovića i njegovu jedinstvenu poeziju već i svojim prijateljima, dvojici izuzetnih stvaralaca sa Kosova – Flori Brućiju (Alb. Flori Bruqi) i prof. dr Šukri Galici (Alb. Shygri Galica). Njihov rad i stvaralaštvo dodatno učvršćuju kulturnu vezu između naših naroda i podsjećaju nas na neprocjenjivu vrijednost intelektualnog doprinosa i međusobnog razumijevanja. Neka ovaj Dan albanske zastave bude prilika da se sjetimo kako istorija nosi i stradanja i pobjede, ali i kako nas zajednički napori i povezanost čine jačima. Crveno-crni simboli nisu samo albanski – oni su univerzalni simbol otpora, hrabrosti i vječne borbe za ono što je pravedno i časno.

Radovan Zogović u svojim stihovima poeme Ali Binaku kaže:
Muka i tuga – jer moj si više no moja žila na vratu,
i na grobu mome, iz zemlje slane od tuge i od mržnje
neće nići trava – zelena trava zaborava,
čovječe, ne plači. Čovječe Ibiš, Ibiš Nimoni,
ne plači, zube u zube zasijeci i ne plači;
čovječe Ibiš,
pamti koji si i čiji si!

U tom kontekstu, poema Radovana Zogovića “Ali Binaku” postaje most između dva naroda, pjesnički testament koji prevazilazi granice i upisuje se u univerzalni jezik stradanja, otpora i sjećanja.

Zogovićevi stihovi su surovo direktni, nabijeni emocijom koja odzvanja kroz prostor i vrijeme. “Muka i tuga – jer moj si više no moja žila na vratu,” kaže Zogović, oslikavajući duboku povezanost sa patnjom i sudbinom drugoga, patnjom koja nije samo albanska, već univerzalna, ljudska. Ovo nije samo pjesma o jednom narodu – ovo je lament nad svakom sudbinom koja je zaboravljena, potisnuta, ugušena. Zogović, kao Crnogorac, posmatra albansku borbu ne samo kroz istorijsku prizmu već i kroz ličnu i poetsku odgovornost. Stih “i na grobu mome, iz zemlje slane od tuge i od mržnje / neće nići trava – zelena trava zaborava” nosi gotovo biblijsku težinu. Tuga i mržnja koje se talože u zemlji simbolizuju generacije progonjenih, obespravljenih i zaboravljenih. Međutim, Zogović odbija koncept “trave zaborava” – nema mjesta za zaborav u zemlji koja pamti. Ovo je direktna poruka za Dan albanske zastave: ne zaboraviti prošlost, stradanja, borbe i žrtve koje su omogućile opstanak. Ali Binaku nije samo lik; on je arhetipski simbol. U njemu Zogović objedinjuje patnju, otpor i snagu. Kada se obraća Ibišu Nimoniju, riječima: “Čovječe, ne plači. Čovječe Ibiš, Ibiš Nimoni, / ne plači, zube u zube zasijeci i ne plači,” pjesnik nudi moralni imperativ – ne klonuti. Ovo nije samo poziv na stoicizam već i na svjesnost: “Pamti koji si i čiji si!” Ove riječi odjekuju na Dan albanske zastave, jer upravo to pamćenje – identiteta, korijena i borbe – čini srž ovog praznika.

Stihovi Radovana Zogovića iz poeme “Ali Binaku”, posebno ovi:

“A mi – mi prvi i posljednji,
mi ustabljeno, mi ukorijenjeno korijenje koje hoda,
mi posječeni, mi što se branimo i mladimo
u deset omlada, listamo u tri noža, –
mi smo tu, i bićemo...”

Zogovićev motiv “ukorijenjenog korijenja koje hoda” metafora je za narod čiji identitet opstaje uprkos pokušajima uništenja. Kao što albanska zastava simbolizuje jedinstvo, ponos i slobodu, tako i ovi stihovi slave otpor naroda koji je, iako “posječen,” sposoban da se “brani i mladi.” Zogović prepoznaje snagu kolektivne memorije i identiteta, ukorijenjenog u zemlji, tradiciji i svijesti. Albanska zastava, sa svojim crvenim i crnim bojama, nosi značenje borbe i stradanja, ali i pobjede i ponosa. Isto tako, Zogovićevi stihovi reflektuju snagu naroda koji opstaje kroz generacije – “u deset omlada” – prenoseći duh borbe i slobode. Ovo ukazuje na trajnu povezanost prošlosti i budućnosti kroz kontinuiranu obnovu i otpor.

Zogović u stihu “mi posječeni, mi što se branimo i mladimo” dotiče suštinu ljudskog otpora. On priznaje patnju naroda, ali ukazuje na neuništivost njegovog duha. Ovo se može povezati sa albanskom istorijom – narodom koji je kroz vjekove odolijevao osvajačima, progonima i pokušajima kulturnog asimilovanja. Kao što albanska zastava nije nikada spuštena pred neprijateljem, tako ni Zogovićevi stihovi ne prepoznaju poraz – čak i u najtežim okolnostima, postoji obnova, mladost, novo lišće. Izraz “listamo u tri noža” poetski je snažan i slojevit. Nož je simbol borbe i otpora, ali i preciznog, svjesnog djelovanja. “Listanje u tri noža” sugeriše vitalnost naroda koji, iako suočen sa nasiljem i razaranjem, pronalazi način da raste i cvjeta. Albanska zastava nosi sličan duh – dvoglavi orao simbolizuje budnost i snagu da se zaštiti ono što je sveto i vrijedno. “Mi smo tu, i bićemo”.Završni stihovi daju univerzalnu poruku trajnosti. Albanski narod, kroz istoriju i simbol zastave, postaje oličenje ove ideje. Zogovićev glas ovdje nadilazi granice Crne Gore, postajući pjesnički saveznik Albanaca i svih potlačenih naroda koji se bore za svoje mjesto pod suncem.

Radovan Zogović, iako Crnogorac, svojom poemom “Ali Binaku” postavlja trajni most razumijevanja i solidarnosti prema Albancima i njihovoj borbi. Njegovi stihovi se nadovezuju na univerzalnu simboliku albanske zastave – otpor, ponos, i borba za slobodu. U svijetu podjela, Zogovićev pjesnički glas nas i danas podsjeća na ono što nas spaja: borbu za dostojanstvo i očuvanje identiteta. Na Dan albanske zastave, ovi stihovi mogu poslužiti kao pjesnički podsjetnik na snagu naroda koji, iako posječen, uvijek iznova lista – kao korijenje, kao slobodni orao sa zastave, kao pjesnički otpor svih generacija. Zogovićeva poema “Ali Binaku” postaje pjesnička oda i simbol povezivanja naroda Crne Gore, Kosova i Albanije. Na jednoj strani, crnogorski pjesnik donosi glas koji podsjeća na istorijska stradanja, dok na drugoj strani, albanska zastava svjedoči o neprestanom otporu i želji za očuvanjem slobode. U ovom susretu poezije i simbola krije se važna poruka: bez obzira na granice, jezike i prošlost, ljudska borba za dostojanstvo je univerzalna i bezvremenska.

Na kraju reći ću: Draga braćo Albanci, u duhu poštovanja prema vašoj istoriji, vašim herojima i vašoj nepokolebljivoj borbi za slobodu i pravdu, neka se vaša zastava vijori slobodno, visoko i ponosno! Neka njene crvene i crne boje ostanu simbol vaše snage, vašeg jedinstva i vašeg identiteta za sve buduće generacije.