Sukob između Irana i Izraela mogao bi se kvalificirati kao „lažni rat“. Ne zato što su vlade dviju zemlje opredijeljene da ga stvarno vode u punom formatu, nego što se on izvodi prema proporcijama Zapada, koji istina „navija“ za Izrael, ali ne želi da ovaj sukob pređe u bliskoistočni požar, što je jasno prema reakcijama SAD u upozorenjima Evropske unije. S druge strane, Iran se našao u situaciji da uzvrati na napad Izraela koji je djelimično oštetio neke vojne instalacije. Postavlja se pitanje hoće li Teheran sada uzvratiti udarom po metama u Izraelu i da li ćemo prisustvovati revanšu širih razmjera? Kao da se vojni sukob vodio „prigušeno“ i obje strane su pazile da borba među njima bude zadržana do nekih granica kako se ne bi isprovocirala protivnička strana na sukob širokih razmjera. Sve ukazuje da će poslije razmjene vatrenih dejstava sa jedne i druge strane (u konačnici rezultat je 2:2), doći do blagog smirivanja situacije, bez upotrebe ratnih sredstava dvije zemlje. Istina, na sceni će ostati propagandni rat, ali malo je vjerovatno da će uslijediti uzvratna direktna vatra. Uostalom, bombardiranja izraelske avijacije isključivo po vojnim ciljevima, pri čemu su izbjenuti udari po naftnim poljima, rafinerijama ili nuklearnim postrojenjima, znak da u Izraelu ostavljaju mogućnost „mirnog“ prevazlaženja problema, premda bi najviše voljeli u rat uvući američku vojsku. Sasvim je izvjesno da je u ovom slučaju Tel Aviv ipak slušao instrukcije Amerikanaca koji se protive rasplamsavanju sukoba do kojeg bi vjerovatno došlo da se Izrael ustremio po naročito osjetljivim metama. Hoće li sada reagirati Iran na najnoviju provokaciju Izraela? Čini se da neće u obimu od kojeg strahuju arapski režimi povezani Abrahamovim sporazumom. I jednoj i drugoj strani odgovara uzdržanost, gdje će biti upotrijebljeni široki spektri hvalisanja, internetska ometanja, razne prijetnje specijalnog rata, kako je Izrael već učinio, a Iran demamantirao učinke protvničke strane. Počinje serija verbalnih napada i sa jedne i sa druge strane. Ko je ovdje u prednosti? U psihološkom smislu Iran, koji je pokazao da kao istaknuta muslimanska zemlja, neće dopuštati izraelska nametanje po zemljama islamskog svijeta. Kod većine muslimana u svijetu potezi Irana su dočekani sa odobravanjem, jer se svijet nalazi pod utiskom apokaliptičkih scena iz Gaze gdje Izrael uz pomoć Zapada koji opskrbljuje jevrejsku državu tonama ratnog materijala, ubija stanovnike Palestine. Stravični genocid je odnio zasad 43 hiljade života, a preko 100 hiljada je ranjeno u umobolnoj percepciji Izraela da protjera sve mulimansko, pa i kršćansko stanovništvo sa ovih prostora. I ne zna se kada će ovaj džehenem prestati. U Izraelu se odavno kroji karta buduće Gaze u kojoj nema mjesta za Palestince i kao takva se nudi po tržištima zapadnog svijeta. Dokle god cionistička politika bude prevladavala u Izraelu, iranski front će stalno jačati, a on je u uzletu od pobjede iranske revolucije 1979. godine.

Rekonstrukcija veza sa islamskim svijetom
U nedavnom feljtonu Oslobođenja pisao sam o slomu Pahlavijeve politike, koja se oslanjala na SAD i na Izrael. Sa jevrejskom državom je revolucionalrni režim ajatolaha Homeinija prekinuo svaku saradnju prekidom ekonomskog projekta „Cvijet“. Ovo je bio naziv programa između Irana i Izarela, a sa iranske strane vodio ga je general Hasan Toufanian. Jevrejska država koja je prije toga napala svoje arapske susjede, trebala je dobijati iransku naftu, a zauzvrat bi Izrael izgradio raketni sistem. Ovaj projekat koji je Iran stavljao u podređenu poziciju kontra ostatka islamskog svijeta više nikada nije obnovljen, a veze između Teherana i Tel Aviva su prekinute. Iranci koji su masovno pozdravili revolucionarne događaje upali su u ambasadu Izraela, a Hominnijev režim predao je zgradu Palestinskoj oslobodilačkoj organizaciji na korišćenje i koja je tu od tada uspostavila svoje veleposlanstvo. Četrdeset pet godina održava se neprijateljstvo između ove dvije zemlje, koje je prolazilo faze toplo-hladno, kada je npr. Izrael bio na strani Teherana u ratu Iraka i Irana, ali nikada nije došlo do bitnijeg popravljanja odnosa sa Izraelom kojeg u Teheranu zovu „malignim tumorom“ i koji će, kako kažu, biti odstranjen silom. Teheran koji se razvio u vodeću islamsku zemlju ne priznaje pravo jevreskoj državi na postojanje. Šta sada treba uraditi Iran? Najprije, popraviti odnose sa svojim arapskim susjedima, razuvjeriti ih da postoji opasnost od njega samog, a posebno ovu aktivnost treba usmjeriti prema Jordanu koji je u aprilskoj akciji Irana protiv Izraela uništavao iranske rakete i dronove nad svojom teritorijom. Iran će na unutrašnjem planu nastaviti da razvija svoju vojnu industriju, koju je od revolucionarnih događaja na kraju sedamdesetih godina uspio ne samo da obnovi već da se priključi zemljama koje su razvile visoku ratnu tehnologiju. Uostalom, rusko-ukrajinski rat je to najbolje pokazao uz upotrebu visoko sofisticiranih iranskih dronova. Istina, Iranu trenutno nedostaju moderan sistem protivazdušne odbrane (koji su i pored toga Izarelci gađali) i borbena avijacija, ali je zato Teheran uspio uraditi balističke rakete različitog dometa visokih performansi, počev od Šahaba kratkog dometa (do 300 km), preko „Fateha“, Šahaba 2, Zofagara, Kijama i Šahaba 3, koji ima domet do 2000 km. Izraelska armada posjeduje, međutim, respektabilnu avijaciju, ima 14 mlaznih eskadrila sa malaznjacima F-15, F-16 i danas najmoderniji fantom F-35, koji je nevidljiv za radarska osmatranja. Da se ne govori o tome da Izrael ima nuklearno oružja, a Iran je na putu da ga uskoro uvrsti u svoje vojne potencijale. Iran će u narednom periodu sasvim sigurno nastaviti da razvija svoje veze sa šiitskim proksyima u Siriji, Iraku i Jemenu, Libanu i Gazi (Hezbolah i Hamas). Ovo će u budućnosti biti njihova trasa djelovanja do nove prilike za međusobni megdan.