Normalan i stranački neovisan čovjek u BiH u predizbornoj kampanji za lokalne izbore ne čuje, niti vidi bilo šta novo, osim beskonačnog ponavljanja već otrcanih fraza. Odgovori na pitanja zašto je to tako, mogu biti različiti, ali je nesporno da se broj stranaka i kandidata povećava, ali ne i kvaliteta „programa“ koji oni nude i predstavljaju. Jednostavno, većina začešljanih faca juriša na dobro plaćena mjesta, a da pri tome ne moraju raditi iole ozbiljno, budući da većina njih to i ne zna. Stoga bi sutrašnji glasač treba pogledati sebi u lice i pitati 26.124 kandidata iz 268 političkih stranaka, slijedeće:

1. da li znaju šta su njihove nadležnosti, koje su im obaveze, koje su im funkcije i dužnosti,
2. znaju li da je najviši normativni akt koji donosi Skupština općine njen Statut, a ne zakoni,
3. šta radi lokalna vlast i da li su oni dorasli zadacima koji se pred njih postavljaju.

Glasači zasigurno neće dobiti odgovore na naprijed postavljena pitanja s obzirom da većina kandidata i ne zna odgovore. Ali, umjesto konkretnih odgovora biračima, u igru je ubačen propagandni kičeraj putem bilborda s fotošopiranim facama u željenoj veličini, tako da ih često puta ni najuža rodbina ne prepoznaje, već mora pročitati ime face da bi bila sigurna da se radi baš o njihovom članu. Usto, u komunikaciji dominira sirova nametljivost, neograničen obim svakakvih obećanja, agresivnih napada na našu lakovjernost, mržnja prema protukandidatima iz drugih stranaka, nuđenje svoje stranke i sebe kao jedine spasioce naroda. Zanimljivo je da to čine i one stranke koje su imale većinu u općinskim vijećima i načelnika u jednom ili više mandata. Dakle, licemjerju nema kraja. Tako na primjer u USK načelnik jedne općine nudi brda i doline, a da pri tome njegova općina nema ni jednog metra kanalizacione mreže, nijednog m2 poslovne zone, nije izvršila regulaciju vodotoka rječice, nema uredno vodosnabdijevanje i niz drugih sadržaja koji su od interesa za normalan život njenih stanovnika. Ali, u igri su teme od nacionalnog „značaja“ na koje on može uticati isto kao moja strina (domaćica), pozivanje na vjeru i zajedništvo (?!), a sve samo s jednim ciljem-izbora na dobro plaćenu hladovinu.

U sirovoj kampanji trošiće novac poreskih obveznika bilo iz budžeta i/ ili javnih preduzeća, koja su već odavno postala utočište stranačkih „patriota“ i zavodi za zapošljavanje svojih, podobnih i apsolutno poslušnih. Polaganje kojekakvih kamena temeljaca, otvaranje puteva i putića, ulične rasvjete, parking prostora, doniranje šake jada sirotinji, itd,, itd.., već je postalo standarno kao da to finansiraju vlastitim sredstvima. Usto, u medijima ih hvale njihovi nekadašnji profesori, saradnici i jarani, tako da je fina slika uokvirena sa mnogih strana, ali ne i sa stanovišta dosljednosti i vjerodostojnosti. Ne bar kod iole ozbiljnih ljudi.

Da bi se glasači bar djelimično uvjerili u vjerodostojnost i čojstvo kandidata za načelnike, gradonačelnike i članove općinskih vijeća, oni bi morali dati odgovore na naredna pitanja:
• šta su kandidati za (grado)načelnike općina od obećanog do sada uradili,
• šta tvrde da će uraditi novi kandidati za (grado)načelnike općina, kako su i sa kim odredili prioritete razvoja, budući da je politika razvoja, politika prioriteta, a ne isprazna priča, te da prioritete mora odrediti stanovništvo datog javno-pravnog kolektiviteta,
• sa kojim timom stručnjaka će realizovati izvršenje obećanih programa i projekata,
• u kom roku, dinamički posmatrano, će uraditi obećano i da li su spremni građanima tromjesečno podnositi izvještaje o (ne)urađenom i podnijeti ostavke ako to ne ostvare,
• iz kojih izvora će finansirati obećane projekte, budući da povoljni izvori finansiranja u prioritet stavljaju kvalitetno urađene projekte,
• da li će prioritete razvoja određivati oni ili njihovi nalogodavci, stranačke kolege iz javnih preduzeća, koji će prevashodno prvo ugraditi svoj interes u dati projekat i pri tome uračunmati i naknadu za naklonost načelnika, koji bivaju njihovi mlađi referenti,
• ko će im evaluirati (ocijeniti) predviđene i eventualno urađene projekte i da li će se pri njihovoj ocjeni koristiti Cost-benefit, Cost efektivines i Cost utiliti analiza, te tržišni kriteriji opravdanosti datog ulaganja,
• da li će nadzorni organi biti „igrači“ iste stranačke opcije ili zaista stručne, ozbiljne i nepotkupljive osobe koje će štiti javni interes,
• da li će organizovati i formirati ekspertne timove za izradu projekata koji se finsnsiraju iz evropskih fondova,
• na koji način će korititi bezbrojne agencije, kojih u BiH relativno ima najviše u Evropi,
• da li će na svom području bar pokušati primjeniti međusektorsku analizu odnosa poljoprivredne proizvodnje i trgovine,
• da li su kandidati za vijećnike u općinska vijeća spremni raditi bez paušala i tu izjavu ovjeriti kod notara,
• da li su kandidati za načelnike voljni raditi za platu koja je dvostruko veća od prosječne plate u BiH i to ovjeriti kod notara
• da su kandidati za gradonačelnike spremni raditi za platu koja je 2,5 puta veća od prosječne plate u BiH i to ovjeriti kod notara i
• da li su kandidati za (grado)načelnike spremni na javno sučeljavanje ne sa novinarima, koji uglavnom postavljaju uobičejena, šablonska pitanja, već i sa stručnim ljudima iz domena ekonomije, prava, poljoprivrede, javne uprave, obrazovanja, zdravstva i sl.

Autor ovoga teksta s pravom se obraća javnosti u vrijeme izborne kampanje, budući da je 1. i 2. juna 2023. u Bihaću, u ime Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti BiH, kao njen član, organizovao simpozij na temu „Razvojni aspekti BiH“. Simpoziju su prisustvovali i aktivno učestvovali akademici i univerzitetski profesori iz Slovenije (ljubljana, Nova Gorica, Novo Mesto, akademkinja Vera Bukić-Kržišnik, Saša Murtić i Ramiz Duraković), Hrvatske (Sead Alić i Enes Kišević iz Zagreba), akademici Mustafa Cerić i Nedim Čaušević iz Sarajeva, akademik Šerbo Rastoder iz Bara, profesor Rifet Đogić (Zenica), profesori Mersud Ferizović, Albin Muslić, Ajna Jodanović i Dino Dupanović (iz Bihaća), Samir Jašaragić, mr. oec. iz Bos. Krupe, biznismeni Jusuf Arifagić (Kozarac), dipl. ing. Ramo Hirkić (Vel. Kladuša) i dipl. ing. Amir Makić iz Bužima. Simpoziju je prisustvovao i prisutnim se obratio i bivši predsjednik R Hrvatske, gospodin Stjepam Mesić. Simpoziju su se obratili: predsjednik Skupštine USK, gospodin Jasmin Musić, predsjednik Vlade USK, gospodin Mustafa Ružnić i gradonačelnik Bihaća, gospodin Elvedin Sedić.

Iako je tema bila (i danas je) vrlo aktuelna za USK i za Državu, Simpoziju je prisustvovao samo jedan ministar iz Vlade USK (A. Džanić) i jedan poslanik iz Skupštine USK, gospodin Zikrija Duraković. Ostali su obećali, ali se nisu pojavili. Od univerzitetskih profesora, pored aktivnih učesnika, Simpoziju su sa Univerziteta Bihać prisustvovali samo profesori Omer Kurtanović i Mersud Omerdić. Iz kabineta gradonačelnika Bihaća nije prisustvao baš niko. Stoga se ozbiljan čovjek s pravom pita: zar su silni ministri, savjetnici u Vladi, poslanici u Skupštini USK i članovi kabineta Gradonačelnika Bihaća, toliko educirani da ih ne interesuje problematika i načini njenog rješavanja iz političkog, pravnog, ekonomskog, kulturno-umjetničkog i sociološkog panela, čiji uvodničari i moderatori su bili akademici iz ovih oblasti?! Jer, ako je jedan Stjepan Mesić mogao maksuz doći iz Zagreba, zar nije sramno da su Simpozij izbjegli (bolje reći, bojkotovali) silni akademski građani Bihaća i USK. Još žalosnija činjenica je da su Simpozij izbjegle stotine mojih diplomanata i desetine mojih magistranata, kojima sam bio mentor i koji su prije diplomiranja, odnosno magistriranja, bili spremni doći čak i na Plješevicvu, a kamoli u zgradu Prvog zasjedanja AVNOJ-a u Bihaću, u strogom centru grada. Budući da moji doktoranti nisu iz USK, njima ne mogu zamjeriti. Vidjevši da gotovo svi bježe na drugu stranu ulice kada me susretnu, nekolicinu njih sam presreo i direktno upitao: zar vas nije sramota što ste izbjegli Simpozij, jer ste mogli nešto korisno čuti i naučiti? O poštovanju prema meni kao mentoru, neću ni da govorim! Svi do jednog su pognuli glave i rekli da nisu htjeli da se zamjere sa svojim (stranačkim) rukovodiocima i da mi se izvinjavaju. Odbio sam izvinjenje, rekavši da se dostojan i častan čovjek mora postiditi i pred psom (Čehov) i da se demokratija i Država ne mogu graditi sa kukavicama i stranačkim uhljebima. Najkraće, smučili su mi se ne zbog mene, već zbog saznanja da interesno-intelektualni jad ne može biti nosilac nikakvih ozbiljnih promjena u BiH. Na kraju, postavljam pitanje: da li smo mi dostojni Države i da li od sutrašnjih zvaničnika očekujemo (i zaslužujemo) nešto više od uobičajenih, otrcanih predizbornih fraza?!