Obiljževanje „Oluje“ ove godine održano je u Loznici, u Srbiji. Ne želeći da ulazim u razloge zašto baš u Loznici, ipak sumnjam da taj lokalitet upućuje na pokušaj neutralizovanja „mirisa“ litijuma od strane srpskih zvaničnika. Pri tom ne sporim bilo kom narodu da obilježava datume svojih stradanja, ali ipak naglašavam da pristojni ljudi ne trebaju napadati drugi narod koji nema veze sa stradanjem srpskog stanovništa iz „Republike srpske krajine“ u akciji hrvatske vojske i policije, nazvane „Oluja 95.“

U govorima zvaničnika Republike Srbije i bh entiteta RS izrečene su određene tvrdnje koje su na mjestu, ali i one koje vrijeđaju druge narode i države i pri tom služeći se ortodoksnim lažima. Tako M. Dodik, predsjednik bh entiteta RS, s pravom tvrdi da Srbi imaju pravo da kroz istoriju pamte i obilježavaju svoja stradanja. Međutim, pri tome on ne samo da prešućuje, već i osporava drugim narodima, da takođe, obilježavaju svoja stradanja, posebno ne onda kada su oni bili žrtve četnika, koji se danas slave u Srbiji i u RS-u. Dodik se na tome ne zaustavlja, već bezočno laže da su spomenici Srba u Federaciji (valjda FBiH) skalamerija i da su oni pokušaj novih stradanja Srba!? Da bi pojačao svoje unaprijed skrojene konstrukcije o kontinuitetu ugnjetavanja Srba, on iz rukava iznosi „podatak“ da je u Bihaću 1939. godinde živjelo 57% Srba, a da ih je danas svega 35. Da je ovaj čovjek odlijepio od stvarnosti, govori i činjenica da je pri obilježavanju stradanja srpskog stanovništva i antifašista (koje uopšte ne pominje) na stratištu Garavice kod Bihaća, 2023. godine doslovno ustvrdio da je 1941. godine u Bihaću živjelo 71% Srba. Dakle, Dodik nije u stanju da prati ni sam sebe. Jer, ako je nešto istina, ona će se uvijek isticati na isti (istinit) način. Ali, ako se barata lažima, kao u ovom slučaju, onda su ovakva odstupanja i očekivana.

Da ne bih ponavljao ono što sam napisao i javno objavio u septembru prošle godine (pod naslovom „Milorade, nadmašio si sam sebe!“ ), ponovo naglašavam da ozbiljan čovjek zaključke izvodi na osnovu vjerodostojnih primarnih, a ponekad i sekundarnih izvora. Ti, Milorade, do podataka dolaziš koristeći tercijarne izvore u kojima dominiraju oni tipa: rekla, kazala, čula. Budući da imaš mnoštvo kojekakvih savjetnika, čudi me da ti nisu skrenuli pažnju da se ne spuštaš tako nisko i iznosiš podatke koji su sramni čak i za tvoj pojam vjerodostojnosti. Jer, tačni podaci o broju Srba 1939. i 1941. godine ne postoje s obzirom na činjenicu da je zadnji zvanični popis stanovništva bio 1931. godine. Prema tom popisu u Bihaću živjelo je 27% Srba. Stoga su tvoje izjave o 57% i/ili 71% (čak ni tu se nisi usaglasio sam sa sobom) zaista neozbiljne i date s ciljem krivotvorenja podataka u sramne politikanske svrhe. Da bih bar djelimično stornirao tvoje izmišljotine o broju Srba u općini Bihač, navodim ti zvanične podatke popisa iz 1991. godine, u kojem precizno stoji da je općina Bihać imala ukupno 70.732 stanovnika, a da je broj stanovnika srpske nacionalnosti iznosio 12.689, odnosno 17,94%. Istovremeno, Srbi su raspolagali sa tzv. društvenim stanovima sa 56%, bili na rukovodećim pozicijama u privredi, neprivredi i drugim djelatnostima u procentu 52% (podaci Kluba intelektualaca Bihaća, pred agresiju na Bihaćku regiju). I kada smo ove podatke prezentirali vodećim ljudima tadašnjeg SDS-a, oni su drsko rekli da im je to malo i da hoće bar 2/3 rukovodnih funkcija u Općini. Na osnovu ovih podataka jasno je ko je bio apsolutno privilegovan i ko je tražio razlog za sukob, ili bolje rečeno, za napad na Bihać, što se dogodilo 12. juna. Dotle, oko 95% pripadnika srpske nacionalnosti napustilo je grad i otišlo u Ripač i ostala mjesta sa srpskom većinom, računajući da će se u Grad vratiti za nekoliko dana. Historija je pokazala kakvog kvaliteta im je bila računica. Bošnjačko tanovništvo Ljutočke doline, Ripča i drugih sela prema Bos. Petrovcu četnici su pobili i pobacali u različite jame. To je bio rezultat politike do tada „ugroženih“ Srba. Pa, Milorade, kada ćeš se pokloniti i ovim žrtvama?! Pri tome ne moraš reći da si bosanski Srbin, već jednostavno-čovjek!

Pozivaš se na Deklaraciju Svesrpskog sabora i zahtijevaš da svi Srbi žive u istoj državi. S tim u vezi, pitam te: zar svi Srbi nisu živjeli u jednoj državi, koja se zvala SFR Jugoslavija i koja se raspala u krvi zbog velikosrpske i velikohrvatske politike? Ako već inzistiraš na kontinuitetu stradanja svoga naroda, moram te podsjetiti na stradanja i moga naroda-Bošnjaka muslimana, o čemu najbolje svjedoči borba za autonomiju Bosne, Husein kapetana Gradaščevića, knjiga akademika Vladimira Dedijera i akademika Antuna Miletića „Genocid nad Muslimanima“ (u Drugom svjetskom ratu), napisana na 981 stranici, u izdanju „Svjetlosti“ Sarajevo 1990. godine, u kojoj se poimenično navode imena žrtava moga naroda od strane četnička i u kojoj se navodi da su u tom ratu procentualno, u odnosu na broj stanovnika, najviše stradali Muslimani (9,1%). O genocidu u zadnjem ratu (1991-1995.) sve je rekao Međunarodni sud pravde u Hagu, a potvrdila Generalna skupštiona OUN.

Na kraju, postavljam ti nekoliko pitanja:
1. Može li se obilježiti bilo koji događaj, a da tvoja politika na nišanu nema državu BiH i Bošnjake?
2. Cijena veličine čovjeka je njegova odgovornost i dostojanstvo. Kolika je tvoja?
3. Sporazum sa tvojom politikom rezultira lažima. Da li je istina onda na gubitku?
4. Milorade, držiš se za neuhvatljivo, igrajući svoju, ali na dugi rok, ne i ulogu svoga naroda. Kada ćeš to priznati sam sebi i svako jutro blagosiljeti Upravu za indirektno oporezivanje BiH, budući da vas (RS) ona spašava od bankrota, jer povlačite više nego što vam po kriterijima uplata indirektnih poreza pripada za milijardu na godišnjem nivou (2023.).
5. Kada ćeš imati dovoljno snage da podnosiš i tuđu nesreću, na primjer Srebreničana?
6. Milorade, vrijedi li ti galopirati ako se krećeš u pogrešnom pravcu?
7. Znaš li da nijedan čovjek nije dovoljno bogat da kupi svoju budućnost?!

Zaključak:
Na život u BiH korektno gledaj unatrag, da bi ga danas razumio i ubudućnosti poštovao.