Austro – Ugarska je željela da i vojnički osigura svoj položaj u Bosni zaposjednućem Limske doline, odnosno Novopazarskog sandžaka. Osmnlijska vlast je, sa druge strane, nastojala dobiti priznanje privremenog karaktera okupacije i neotuđivosti sultanovih suverenih prava nad Bosnom. Zato su obje strane, svaka iz svojih interesa željele zaključiti međusobnu konvenciju kojom bi se riješila ova pitanja. Konvencija je bila od posebnog značaja za Bošnjake.

Pored toga što je odredio da će Austro – Ugarska „okupirati i upravljati pokrajinama Bosnom i Hercegovinom“, član 25. Berlinskog ugovora je izričito naglasio da „austro – ugarska vlada ne želi da primi na sebe upravu novopazarskog sandžaka koji se prostire između Srbije i Crne Gore u pravcu jugoistoka, do iza Mitrovice, te će u njemu i dalje funkcionirati osmanska uprava“. Ali, da bi se osiguralo novo političko stanje, „sloboda“ i sigurnost puteva, Austro – Ugarska zadržava za sebe pravo da na cijelom području starog bosanskog vilajeta drži svoje garnizone i da ima u svojoj vlasti njegove vojničke i trgovačke puteve. Na kraju je samo spomenuto da austrijska i osmanska vlada „zadržavaju pravo da se o pojedinostima sporazumiju“.

To je značilo da će Austro – Ugarska djelimično zaposjesti Novopazarski sandžak, na osnovu posebnog sporazuma sa osmanskom vlašću. Austrijska i Ugarska liberalna opozicija su tražila da se uopšte ne ide u Sandžak, dok je vojna stranka instalirala na punoj okupaciji, isto kao sa Bosnom i Hercegovinom. Andrassy – mađarski grof, političar je izabrao srednje rješenje, djelimičnu okupaciju na osnovu posebnog sporazuma, držeći se principa da Osmansku carevinu treba podržavati tako dugo dok se ne zamijeni nečim boljim.

Zaposjednuće Sandžaka Andrassy je obrazlagao potrebom stvaranja odbrambenog bedema za utvrđenje Bosne i Hercegovine. „Novopazarski sandžak je za Bosnu i Hercegovinu isto što posjedovanje Bosfora za Crno more“. Ulaskom u Sandžak „bilo bi in concreto dokazano da na granici Bosne za nas nema više Pirineja“.

Međutim, potpuno zaposjedanje Sandžaka i izbijanje na albansku granicu Osmanska carevina bi shvatila kao direktno ugrožavanje i preduzela bi korake u cilju odbrane, što bi imalo dalekosežne političke posljedice. Uz malo učešće austrijskih trupa, spriječilo četovanje po Sandžaku. Spriječilo bi se i stvaranje velike slavenske države na Balkanu i suzila ruska politika, koja pod vidom zaštite slavenskog i kršćanskog pravoslavnog stanovništva provodi svoju hegomoniju. Iz svih ovih razloga, Andrassy se odlučio za držanje Sandžaka zajednički sa Osmanskom carevinom. U tom smislu je već početkom augusta 1878. godine Austro – Ugarska ponudila Porti redigiran projekt konvencije u 13 tačaka. Osmanska vlada je stavila više primjedbi na ovaj nacrt. U početku je Osmanijska vlada željela požuriti zaključenje konvencije, ali je kasnije, pod utiskom hrabrog otpora Bošnjaka, zauzela oštriji stav prema Beču. Osmanska vlada je početkom oktobra pristajala na konvenciju samo ako sadrži priznavanje sultanovih suverenih prava i provizorni karakter okupacije, u smislu pismene izjave od 13. jula, koju su dali austrougarski delegati na kongresu.

Na osnovu izvještaja Hafiz – paše, vojnog komadanta Bosne, koji je nakon pada Sarajeva stigao u Istambul sredinom septembra, sastavila je Porta cirkuralnu notu o zlodjelima austrougarske vojske u Bosni, koju je predala silama potpisnicama Berlinskog ugovora. Nota je u cijelosti objavljena 7. 10. 1878. godine u londonskom listu Standard.

Osmanski predstavnik u Beču, Karatheodory – paša, inače fanariotski Grk, zvanično je obavijestio Andrassya, 8. 10. 1878., da nakon svih događaja u Bosni sultan kao halifa ne može dati pristanak na zaključivanje konvencije. Austro – Ugarska je imala dosta razloga da želi što brže zaključenje konvencije. Prije svega, granica između Bosne, Sandžaka i Crne Gore nije bila jasno utvrđena, pa su nemiri i sukobi bili česti.

Bečka Trgovačka komora je tražila da se hitno uspostavi carinska granica jer se utvrdilo da preko Sandžaka ulazi u Bosnu necarinjena roba.

Krajem decembra 1878. godine sultan je izdao iradu o mješovitoj upravi u Novopazarskom sandžaku pa su pregovori o Konvenciji ubrzo nastavljeni. Ovi pregovori su uspješno okončani potpisivanjem Konvencije 21. 4. 1879. godine u Carigradu.

Ulazak austrougarskih četa u Sandžak počeo je 8. 8. 1879. godine pošto su predhodno izgrađeni putevi prema Goraždu i Čajniču. Zaposjednuće određenih tačaka prošlo je bez incidenta i uz pokušaj da se svemu da vid prijateljstva dviju vlada. Već 14. 9. 1879. godine Polimlje je bilo zaposjednuto. Time je izvršena odluka Berlinskog kongresa.

Jedino su Bošnjaci i Albanci Plava i Gusinja odbili da priznaju odluke Berlinskog kongresa. Oni su pružili odlučan otpor odlukama Berlinskog kongresa (1978), odnosno pripajanju Plava i Gusinja Crnoj Gori. Na čelu toga otpora bio je Ali – beg Šabanagić, poznat kao Ali – paša Gusinjski. On je sa svojim Plavljanima i Gusinjanima, od jula 1878. do početka decembra odolijevao politici pritisaka međunarodnih sila, kao i prijetnjama koje je upućivala Crna Gora na čelu sa knjazom Nikolom, koji je prijetio napadima, odnosno da će uputiti crnogorsku vojsku na Plav i Gusinje, koje će ratnim dejstvima pokoriti i silom da uđu pod državnu upravu.

Historija bilježi, da je 4. i 5. dec. 1879. u odbrambenoj bici, čuveni Boj na Nokšiću, na obalama rijeke Lim, branioci Plava i Gusinja su se suprotstavili do zuba naoružanoj mnogobrojnoj crnogorskoj vojsci, koju je predvodio zločinac Marko Miljanov kojeg je poslao zločinac kralj Nikola. Crnogorska vojska, iako nadmoćnija u ljudstvu i ratnoj tehnici, ipak na bojnom polju nije bili dorasla Bošnjacima i Albancima plavsko-gusinjskog kraja koje je predvodio čuveni Jakup Ferović, koji su također imali nesebičnu podršku Albanaca iz Rugove sa Kosova.

To pitanje zbog uspješnog otpora Plava i Gusinja internacionalizirano i postalo je predmetom opširne prepiske među velikim silama. Austro – Ugarska je početkom 1880. godine pokrenula akciju da se izvrši „formalna predaja“ Plava i Gusinja Crnoj Gori. Ali – paša Gusinjski se tome oružano suprostavio.

Gazije plavsko-gusinjskog kraja sa članovima čuvene Prizrenske lige: Ali Paša sjedi, iznad njega stoji Jakup Ferović

Na inicijativu Francuske, izvršena je kompenzacija tako što je mjesto Plava i Gusinja Crnoj Gori predat Ulcinj sa ušćem Bojane. Primopredaja Ulcinja između osmanskih i crnogorskih jedinica izvršena je 26. 11. 1880. godine. Ali – beg Šabanagić je za zasluge dobio od sultana zvanje paše. Područje Plava i Gusinja je izdvojeno u poseban sandžak, koji je kao arapaluk predat na upravu samom Ali – paši Gusinjskom, i tako je ostao van Crne Gore sve do početka oktobra 1912. kada je opet kralj Nikola poslao crnogorsku vojsku, kada su počinili nasilno masovno pokrštavanje preko 12,500 muslimana, Bošnjaka i Albanaca, strijeljanje prvaka ovog kraja, silovanja, ubijanja, pljačkanja i progon, što historičari naglašavaju da je počinjen genocid u ovom kraju. Potomci žrtava genocida plavsko-gusinjskog kraja u povodu 100. godišnjice snimili su dokumentarni film Bošnjaci - Genocid u kontinuitetu, autor Avdo Huseinović.

U uvodu Konvencije se potvrđuje da „činjenica okupacije ne vrijeđa suverena prava“ sultana nad Bosnom i Hercegovinom, dok privremenost okupacije nije uopće spomenuta. Konvencija jamči slobodu vjeroispovjesti svim stanovnicima okupirane pokrajine. Posebno se Bošnjacima zajamčava kvazi pravo nakon 400 godina zajedništva (okupacije) da slobodno održavaju veze sa svojim duhovnim poglavarom u Carigradu, da u javnim molitvama spominju ime sultana (halifa) i da džamijama ističu osmansku zastavu, tamo gdje je to već bio običaj. Ovo je bilo zaista cinično, ostaviti Bošnjake na raskršću da bi im upućivali dove. U nekim dijelovima Sandžaka ostalo je do današnjih dana da vjernici kažu: „Na prvom mjestu je Allah, a na drugom mjestu je Turska“.

Bošnjacima se još posebno garantuje lična i imovinska sloboda i sigurnost. Pitanje putnih isprava, što je za Bošnjake bilo od posebnog značaja, te postupanje sa stanovnicima Bosne i Hercegovine, koji putuju iz ili u pokrajinu, urediće se naknadnim sporazumom.

Izvršena odluka Berlinskog kongresa je u zvaničnim izvještajima Austro – Ugarske tvrdila da je odredbe Konvencije izvršila u cijelosti, ali je u praksi stvarno odstupila od skoro svih njenih tačaka. Konvencija je ipak, makar i formalno, omogućava održavanje jedinstva Bošnjaka na cijelom njihovom etničkom prostoru, od Kosovske Mitrovice na istoku do Une i Save na sjeverozapadu.
Bošnjacima je ostalo jedinstvo, ali moraju da žive u različitim državama čije pasoše koriste kada međusobno treba da se susreću. Gledano sa ove historijske distance smatram da je Carigradska konvenicija odvojila Sandžak od Bosne, a onda i Bošnjake jedne od drugih. Bošnjaci su od Osmanlija bili izigrani (iznevjereni), jer su i Bosnu i Bošnjake kao hediju darovali Austro – Ugarskoj.
Prilikom pisanja ovog članka koristio sam historijske podatke iz knjige: „HISTORIJA BOŠNJAKA“ od profesora historije Mustafe Imamovića, rođenog u Gradačcu: 29. januara 1941. godine, a koji je umro u Sarajevu: 23. januara 2017. godine. Pisanje ove knjige i prikupljanja historijskih podataka trajalo je od 1993. do 1996. godine. Ova obimna knjiga objavljena je u Sarajevu 1997. godine.

(Photo: Le Petit Journal Balkan Crisi)