1. Da li nam je Bog dozvolio da biramo svoja vjerovanja? Jeste. Onda dozvolimo i mi jedni drugima. Tako mi biramo šta ćemo biti. I jednako bitno: biramo šta nećemo biti. Eh, ovdje dolazimo do rješenja ovih dilema da li smo Bošnjaci ili Bosanci.

Nažalost, naši intelektualci ne znaju slušati. Oni umiju samo pričati, reflektovati svoje zamisli, a pri tome nemaju mehanizam za njihove revizije. I, tako, dok narcisoidno nabrajaju, ne znaju jednu krucijalnu stvar o antropologiji, o identitetu i njegovom označavanju.

Naime, kada neko kaže da je Bošnjak, on tako označava šta jeste, ali i šta nije. I pozitivistička i negativistička odrednica. Priznajem, ovi spiskovi sa plusevima i minusima nisu jednostavni, niti su konačni, često su stvar podrazumijevanja, odnosno nisu zakonitost i nepromjenljivost. Zato u ovom mom nabrajanju šta je Bošnjak i Bosanac, a šta oni nisu, nemojte zamjeriti na nekoj osobini koju sam uvrstio a s kojom se možda neko ne slaže.

Bošnjak je vezan za domovinu, Bosnu, a kasnije i Hercegovinu. Bošnjak, bilo to genetski tačno ili ne, vezuje sebe za pretke, prkosne pripadnike Crkve bosanske. Bošnjak je musliman. Bošnjak vjeruje u Allaha dž.š. On ide u džamiju, uvijek ili baš rijetko. Ako ne ide, stidi se i osjeća grižu savjesti, u njemu sazrije momenta kada će napustii zablude i besposlice, i krenuti u džamiju.

Bosanac je, kao i Bošnjak, vezan za domovinu, Bosnu, a kasnije i Hercegovinu, ali nije musliman. Stanimo ovdje. Bošnjak sebe označava tako jer hoće da se ovim imenom identificira kao insan od Bosne, a sada i Hercegovine, a koji je musliman. Bitno mu je to i zato mu to dopustite. On to daje do znanja govoreć' da je Bošnjak. Bosanac sebe označava ovako jer nije ili neće da se zna da je musliman. Možda je u procesu asimilacije pa neće da ga neko veže za nanu i dedu, za islam, za vjeru koju su Osmanlije donijele i proširile.

Rekoh već, ova diferencijacija pojmova i oznaka je promjenljiva, i uglavnom je podrazumijevajuća. Jer, nema nigdje zakon, norma šta neko mora biti i šta ne mora, a da bi bio ovo ili ono.

Bošnjak, evo sada to otprilike određujem, jeste onaj koji posti, koji je upućen na to, pa makar i to praksom ne potvrđivao, ali svojim bićem to osjeća, pomalo mu duša čezne kada dođe iftar a on ne iftari.

Bosanac je čovjek koji isto tako voli Bosnu, voli svoje komšije, ali ne mari za ramazanom u kojem nije postio. Možda zato što nije musliman. Puno pravo ima na to. Bosanac je, čak, može i deklarativno reći da je musliman, pozivajući se na nanu koja je postila, a njegovo je pravo – molim da to prihvatimo, lišen pokajanja što to i on ne čini. Bosanac pogotovo neće da je Srbin ili Hrvat, iako je možda pravoslavac ili katolik. On neće te identitete. Bosanac je onaj kojem je draži Josip Broz od Alije Izetbegovića. Bosanac ne vidi njegov krimen, jer je Tito rušio džamije, jer je zabranio rad medresa izuzev sarajevske. Bosanac ima pravo da mu ovo nije sveto. Bošnjaku sve to kod Josipa smeta pa voli Aliju. Alija je Bošnjaku Tito, jer je Izet-beg reafirmisao njegovo viševjekovno ime, jer je dozvolio da na TV ekranu bude i ilahija, a ne samo Branimir Štulić i Šarlo akrobata.

Dakle, imamo i Bošnjake i Bosance. I nije bitno šta je nekada koji pojam označavao i obuhvatao. To se mijenja. Sada smo u ovom skupu osobina. Doduše, stari su dokazi o korištenju ovog Bošnjaci i laž je da se tako nikada nije zvao narod u BiH. Vremenom su se neki drugi izuzeli od toga, oformili ili se priklonili novim identitetima. Zavisi ko šta hoće da bude. I ko šta neće da bude. Dakle, narode moj, ne znaju nam ovo reći univerzitetski profesori, oni što zauzimaju godine i godine TV programa, i razlažu se po portalima. Etničko označavanje podrazumijeva mnogo odrednica šta je ko. Ali šta on to nije. To je to - to je nauka! Oprostite na neskromnosti koja provejava, ali teško je decenijama trpjeti umišljene a neznalice a ne odgovoriti im.

2. Ovaj zemlja i ovaj narod imaju čovjeka, a ja ahbaba, koji zna malajski, arapski, francuski i engleski. Hvala Bogu na društvu od insana koji su njegovi robovi, koji se na različite načine bore za opstanak vjere i države.

3. Džamija Sinan-bega Boljanića u Čajniču je jedna od nekoliko stotina koje su nam srušili. Din-dušmani. Ispravili smo je, počeli smo, evo, u njoj klanjati. Možda mi nećemo dočekati, ali pokrenimo sada procese koji će za 100 godina dati rezultat koji je kazna i poraz za krmad.