Autor ovoga teksta u novembru prošle godine izdao je knjigu od 562 stranice pod naslovom „Bosna se brani istinom“. U zadnjoj, 109. tački, fokusirao sam se na četiri ključne hipoteze:
1. Ko moraju biti kohezioni faktori države BiH, odn. njenog suvereniteta i teritotrijalnog integriteta?
2. Ko moraju biti korektivni faktori odbrane suvereniteta i teritorijalnog integriteta države BiH?
3. Da li je dopuštena šutnja akademske zajednice kada se država BiH razara iznutra i napada iz vana?
4. Koje odluke bi morao nametnuti Visoki predstavnik da BiH bude funkcionalna i ekonomski održiva?
Dosadašnja praksa pokazala je da političke stranke tokom cijelog poslijeratnog perioda nisu kohezioni, već dezintegrirajući faktori suvereniteta i teritorijalnog integriteta Države, ponajviše zbog ličnih i uskostranačkih interesa, koji su direktno išli na štetu države BiH. Ne priznati ovu činjenicu, znači zabiti glavu u pijesk. Nažalost, politika ličnih i uskostranačkih interesa karakterisala je cio posljeratni period bez obzira koje stranke su bile na vlasti. Stoga su za odbranu njenog suvereniteta i teritorijalnog integriteta neophodni korektivni faktori ovakve politike. S tim u vezi postavljam ključno pitanje: ko moraju biti korektivni faktori? Odgovor je jasan: to mora biti akademska zajednica. Jer, njena šutnja u situaciji kada se Država kontinuirano razara iznutra i napada iz vana, ravna je zločinu protiv savjesti. Međutim, naša akademska zajednica zavukla se u konfor šutnje i za nju vrijedi ona Ajnštajnova: budi u miru, ne reci ništa, ne radi ništa i budi ništa!“ Najkraće, ovakva akademska zajednica ne može biti pravi korektor lošoj politici vlasti, s obzirom da se prodaje za nekakve imaginarne projekte, koje moj komšija, inače kvalifikovani radnik, s pravom naziva naknadom za šutnju.

Pretpostavke za pravilan pristup rješavanja tri naprijed navedene teze su:
• saznanje da su probosanski opredijeljeni ljudi, u prvom redu Bošnjaci, bez Države bezlična masa,
• istina između nas kojima je Državu u prvom planu, mora biti lišena ličnih i uskostranačkih interesa, koji idu na štetu upravo države BiH,
• prave probosanske patriote moraju prepoznati one među nama kojima je priča o Državi sredstvo za ostvarivanje ličnih ciljeva (M. Cerić),
• uvijek biti s narodom i znati ko u svakom momentu nadzire odbranu Države i
• urediti Državu da ona bude komotna za sve, dakle, proširiti njenu bazu (M. Filipović).

U samom startu to podrazumijeva:
• da državne institucije moraju biti mjesta kreiranja i donošenja odluka, a ne kojekakvi restorani, kafane i/ili privatni rančevi,
• da finansije moraju biti ključni resurs (i faktor) odbrane Države, budući da se preko nerazumne politike raspodjele javnih prihoda preko UIO BiH vrši finansiranje rasturača Države, a svaka politika koja se ne zasniva na novcu, biva isprazna priča (A. Wagner),
• na svakodnevne laži odgovarati naučnim premisama, a ne otrcanim floskulama i
• ne nasjedati na svakodnevne narative koji nam se nameću, a koji su u suštini lažni, odnosno:
a) da je RS nastao prije Dejtona, što je notorna laž, jer ga prije toga nije priznala čak ni Srbija,
b) da su Srbija i Hrvatska garanti Dejtonskog sporazuma,što je ortodoksna laž i nonsens da dželati
mogu biti garanti žrtvi (Bošnjacima),
c) da Hrvatska i Srbija imaju pravo da se miješaju u unutrašnju politiku BiH pod izgovorom da štite
„svoje“ sunarode, jer Srbi i Hrvati nikada tokom historije nisu bili ugroženi (napadnuti) od
Bošnjaka, već je bilo obrnuto,
d) na prostoru BiH nikada nije postojala nikakva srpska niti hrvatska država, osim za vrlo kratko
vrijeme, NDH,
e) da je država BiH nastala od dva entiteta i tri konstutivna naroda, što je opasna laž, jer je ona
nastavila svoj kontinuitet u Dejtonu, samo pod nazivom BiH, a ne Republika BiH.

U vezi s naprijed navedenim, ne dopustiti da se bilo gdje i bilo kada kreiraju i donose odluke o državi BiH bez našeg prisustva i bez naše saglasnosti. Nadalje, priču o odlasku stranih sudija iz Ustavnog suda BiH treba prihvatiti pod uslovom da ovaj Sud bude popunjen srazmjerno broju stanovnika po nacionalnosti, odnosno da ga čine četiri sudije bošnjačke nacionalnosti, dvoje sudija srpske nacionalnosti, jedan sudija hrvatske nacionalnosti i jedan sudija iz reda Ostalih i da se odluke donose u skladu sa pravnim uzusima, dakle, da ne postoji entitetsko, niti nacionalno blokiranje njegovih odluka. Pa, druže Dodik i gospodine Čoviću, bujrum! Ovaj sastav sudija izračunao sam na osnovu procenta stanovništva po nacionalnosti koji je krajem 2022. godine objavila jedna od najznačajnijih obavještajnih službi svijeta i prema čijim podacima Hrvata u BiH stvarno živi 7,1%, Srba 28,04%, Bošnjaka i Ostalih 64,86%. Osim toga, negatorima Države ne treba poklanjati toliku medijsku pažnju, s obzirom da ih se onda besplatno reklamira. Međunarodnoj zajednici jasno reći da nećemo prihvatiti nikakve odluke po diktatu i nekorektnosti, već po standardima koji vrijede u Evropi.
Ostvarenje državotvornih ciljeva ne mogu realizovati tzv. probosanske stranke koje su interesno posvađane i koje, po pravilu, igraju sa drugorazrednim (poslušnim) igračima. Stoga je neophodno pripremiti i sazvati Svebosanski kongres (sabor), koji bi pripremili ugledni i moralni ljudi iz akademske zajednice, uspješni biznismeni i ljudi kojima je država BiH u prioritetu. Kongres bi donio Obavezujuću platformu i pozvao ljude da glasaju za one stranke čija politika je na fonu Svebosanskog kongresa. Za vrijeme dok navedena Platforma ne počne davati očekivane rezultate, potrebno je da Visoki predstavnik nametne odluke koje bi Državu učinile ekonomski održivom, a koje sam precizirao u pismu koje sam poslao K. Šmitu, a kojeg su objavili određeni mediji. U suštini radi se o rezanju primanja zvaničnika od nivoa općine, kantona, entiteta i Države, odnosno vijećnika, poslanika, ministara i članova Predsjedništva BiH, odnosno njihovo svođenje u realne materijalne mogućnosti i na nivo kvaliteta njihovih „učinaka“. Naprijed navedeno konkretizovao sam u 23 tačke, koje bi svojom Odlukom nametnuo Visoki predstavnik. Ovo sam učinio s obzirom da baš svakom dobronamjernom Bosancu mora biti jasno da je iluzorno očekivati da će garniture na vlasti, ali i one u opoziciji, koje čekaju kao zapeta puška da prigrabe PIN (vlast) za trošenje budžetskih sredstava po tendersko-kumovskoj i drugim interesnim odnosima i vezama, dakle, da će parlamentarci-profesionalci bilo koga nivoa vlasti poduzeti radikalne rezove na svoju štetu, pa je stoga neophodno nametanje odluka od Viskog predstavnika, da bi se Država učinila ekonomski održivom.
Znajući da će na navedene prijedloge biti upućena rafalna paljba onih koje bi poduzeti rezovi direktno pogodili, umjesto odgovora, postavio sam im pitanja: može li 140 hiljada zaposlenih u proizvodnji finansirati institucije države BiH, institucije vlada dva entiteta i distriukta Brčko,10 kantona, 14 vlada, 83 ministarstva, 85 političkih partija (stranaka), tri policije, dva penziona sistema sa 650.000 penzionera, tri obrazovna sistema, 13 sindikata, bezbroj boračkih udruženja, obezbijediti minimalnu socijalnu i zdravstvenu zaštitu za oko 350 hiljada stanovnika, plaćati 65.000 zaposlenih u administraciji, finansirati za sada neutvrđeni broj lopova koji su na javnim jaslama, finansijski izdržati navale na unaprijed dogovorene i naštimane tendere začešljanim stranačkim „patriotama“ i pogledati u oči 75% stanovništva koje živi ispod granice siromaštva?
S obzirom da je odgovor na napreijed postavljena pitanja negativan, čak i da svih 140 hiljada zaposlenih u proizvodnji radi u rudnicima zlata ili eksploataciji nafte/plina, oni ne bi mogli finansirati sve navedeno. Stoga je nedvosmisleno jasno da su oštri rezovi u domenu neproduktivne javne potrošnje neophodni da bi se spasila Država od materijalnog razaranja. Na osnovu ovih, egzaktno iznesenih podataka, postavlja se pitanje da li je dopuštena šutnja akademske zajednice, jer šutnja intelektualaca, u situaciji kada se Država drsko napada od susjeda, ali i kada ju neproizvodna javna potrošnja ekonomski razara, ravna je zločinu protiv savjesti svakog časnog građanina ove Države, pa mora biti i intelektualaca, ako oni to uopšte jesu. Pažljivi čitalac može mi s pravom reći: Sve je to uredu, ali kako navedeno provesti kada su Bošnjaci u sendviću između Dodikove i Čovićeve razaračke politike?! Odgovor je vrlo jasan: odgovornom kadrovskom politikom. Naime, bošnjački zvaničnici moraju prestati s politikom prepuštanja Ministarstava finansija, Ministarstva pravde i Ministarstva vanjske trgovine i ekonomskih odnosa sa inostranstvo drugima, jer od rata pa naovamo na njihovom čelu nikada nisu bili Bošnjaci. Zašto? Nije li onda licemjerno očekivati da će biti korektno izvršena raspodjela javnih prihoda sa Jedinstvenog računa UIO BiH po entitetima i Distriktu Brčko, biti izvršen povrat imovine naših subjekata u inostranstvu, kada je na čelu Ministarstva pravde osoba koja navija za susjednu državu. Zar neko misli da se Ministar vanjske trgovine i ekonomskih odnosa sa inostranstvom puno sikira što kamioni s robom iz BiH satima (i danima) stoje na granici. Ministar finansija u Vijeću ministara BiH i ministri finansija na nivou entiteta slatko se smiju pri raspodjeli javnih prihoda od indirektnih poreza (PDV-a, akciza, carina i putarina), jer Bošnjaci u ovom domenu vode beduinsku politiku (o čemu sam napisao i objavio tekst pod naslovom „Dokle će Bošnjaci voditi beduinsku politiku u domenu indirektnih poreza?!), prihvatajući da RS na Jedinstveni račun Uprave za indirektno oporezivanje BIH uplati 2022. godine 22,18%, a 2023. godine uplati svega 18,18%, a povlači 36%, dakle 17,82% više nego što uplati na ovaj račun. Iznos od 36% ustanovljen je na bazi potrošnje po entitetima 2006. godine i ne mijenja se zbog neodgovorne bošnjačke politike. Naime, tada je kriterij za raspodjelu bila potrošnja po entitetima. U RS ona je tada iznosila oko 36% jer se trošilo i ono što je opljačkano od Bošnjaka i Hrvata. Međutim, vremenom, opljačkano je potrošeno (dakle, i manje uplaćivano po osnovu indirektnih poreza), ali je procenat povlačenja sredstava sa Jedinstvenog računa UIO BIH ostao nepromjenjen (36%). Zašto gospodo i drugovi?! Tako, prema zvaničnom Izvještaju UIO BIH za 2023. godinu, entitet RS uplatio je na Jedinstveni račun UIO BIH 5,5 puta manje indirektnih poreza od Federacije (100:5,5=18,18), a povukao 36%. Pitanje: ko mu je to omogućio?!
Dodikova i Čovićeva rušilačka politika Države može se obuzdati samo finansijama, jer:
1. RS povlači 36% sredstava sa Jedn. računa UIO BIH, a uplaćuje 5,5 puta manje (2023.),
2. Javna preduzeća sa prefiksom hrvatski po osnovu dividende u budžet Federacije uplaćuju do 5%, a povlače neuporedivo više (primjer Sveučilišne bolnice Mostar, koja je iz budžeta Federacije 2022. godine dobila grant od 120 miliona, a UKC Sarajevo i UKC Tuzlas skupa 110 miliona.
3. Veto pri raspodjeli sredstava sa Jedinstvenog računa UIO BIH imaju samo entitetski ministri finansija i Ministar finansija u VM BiH, a tu Bošnjaka nema ni u fusnoti od rata. Zašto, gospodo i drugovi. Zar je zagrljaj u vlasti toliko vrijedan?!
4. Među 15 gradova sa najviše uplaćenih ind. poreza, iz entiteta RS samo je Banja Luka (na šestom mjestu), a nema Bijeljine, Prijedora, Doboja, Trebinja, ali za to ima jedan Lukavac, Hadžići, Visoko i Bihać. Od kantona sa hrvatskom većinom samo je Široki Brijeg, a silnih prihoda od Gospe i Međugorja-nema?!
5. Praksa pokazuje da se jednima gleda kroz prste pri izbjegavanju uplata i registracija preko fiskalnih računa, ali im se umjesto procenta uplate, koji 2023. godine iznosi 18,18%, priznaje onaj koji je bio 2006. godine, a koji je tada iznosio 36%. To što se u međuvremenu procenat uplata entiteta RS dvostruko smanjio nije važno, jer veto pri nekorektnoj raspodjeli mogu povući samo ministri finansija.
6. Na čelu Ministarstva finansija u Vijeću ministara BiH i na čelu Upravnog odbora Uprave za indirektno oporezivanje su obje osobe iz Dodikove stranke (Srbi). Prema članu 29. Upravnog odbora odluke se donose prostom većinom, a pravo veta imaju samo ministri finansija, tako da su Bošnjaci tu uvijek u zapećku. Nenormalno je ali i tačno da je ustanovljeno mjesto u Upravnom odboru eksperta za finansije iz RS-a (danas je to Dalibor Tomaš), ali ne isto takvo mjesto i za eksperta iz Federacije. Ljudi moji zar je i to moguće?!
7. Server za obračun indirektnih poreza 2014. godine tadašnji ministar Lagumdžija dopustio je da se iz Sarajeva premjesti u Banja Luku zbog ličnih interesa, tako da je do sada bilo najteže dobiti podatak o iznosima uplate indirektnih poreza po entitetima. Pišući udžbenike i stručne radove na ovu temu najteže sam dolazio do podataka o dinamioci i iznosima uplata po entitetima. Usto, u Upravi za ind. oporezivanje zaposleno je 204 Bošnjaka manjer nego što nam pripada. Zašto i ko je to dopustio?!
8. Na osnovu navedenih podataka vidljivo je da Federacija spašava entitet RS od bankrota, dajući mu na godišnjem nivou više nego što mu po kriterijima uplate pripada 17.82% ili milijardu i 95 miliona (2023.).
9. Zašto se daju saglasnosti za prodaju obveznica RS prvo na Bečkoj, a zatim na Londonskoj berzi, jer entiteti ne mogu izaći na inostrana finansijska tržišta bez saglasnosti Ministra finansija u Vijeću ministara i Guvernera Centralne banke BiH. U oba slučaja saglasnosti su date RS-u, iako sam pravovremeno i javno upozoravao guvernera Centralne banke BiH (Bošnjaka) da to ne čini. Dakle, i ovdje smo RS spasili od bankrota, jer mu je malo milijarda više povučenih sredstava da bi nastavila sa bahatom ekonomskom politikom. Kao kolateral (hipoteka) poslužili su prirodni resursi države BiH, pa otuda i sva buka oko Zakona o imovini BiH. Entiteti njome mogu raspolagati, ali ne i prodavati i zalagati ju. Tu je suština problema.
10. Zašto na nivou BiH postoji jedna Agencija za osiguranje depozita u domenu bankarstva, a dvije Agencije za kontrolu banaka, pa tako Dodika puno nije boljela glava što su u bankrot otišle tri banke, jer 2/3 osiguranih depozita (do 50.000 KM) pokriva Federacija. Odgovora na ovo poslaničko pitanje poslanika iz Krajine (pukovnika Seada Jusića), svojevremeno upućeno ministrici finansija FBiH, gospođi Miličević, postidio bi se i dobar učenik ekonomske škole, budući da je ona navela (pismeno) da to nije problem Federalnog ministarstva finansija.
Umjesto da se rasprava o ovom pitanjima zasniva na konkretnim ciframa (koje nam idu u prilog), bošnjački zvaničnici upuštaju se u korištenje opštih fraza, koje ničim ne rezultiraju, osim dobiti za tandem Dodik-Čović. Stoga postavljam pitanja poslanicima svih nivoa:

1. Kada će kriterije prikupljanja i raspodjele prihoda od indirektnih poreza postaviti na
dnevni red?
2. Kada će bošnjački zvaničnici konačno shvatiti da moraju koristiti najjači adut (finansije) u odbrani države BiH?
3. Kada će shvatiti da svaka politika koja se ne zasniva na novcu, biva isprazna priča?
4. Kada će Upravni odbor UIO BiH popuniti ljudima koji su dorasli zadatku, odnosno koji će
korektno ustanoviti kriterije prikupljanja i principe raspodjele prihoda po osnovu
indirektnih prihoda?
5. Kada će tražiti ustanovljenje mjesta za eksperta za javne finansije u Upravnom odboru UIO BiH iz Federacije?
6. Kada će bošnjački zvaničnici konačno shvatiti da se Dodikova politika najlakše (i najbrže) može zaustaviti u domenu finansija, a eliminisati Čovićeva tvrdnja o ugroženosti hrvatskog naroda, čak i onda kada javna preduzeća sa prefiksom „hrvatski“ po osnovu ostvarene dividende
u budžet Federacije uplaćuju do 5% i kada se ubrzano grade autoputevi i brze ceste kroz
Hercegovinu, dok se nama u Krajini laže preko 25 godina. Usto, ko je od Bošnjaka dopustio da u
određenim zavodima i agencijama od 43 zaposlena bude samo jedan Bošnjak, dok su 42 Hrvata?
Čovića treba pitati: čiji je ovdje interes ugrožen? Zašto je 204 Bošnjaka manje zaposleno u
Upravi za indirektno oporezivanje BiH?

Na kraju, pozivam akademsku zajednicu da se javno i kritički očituje o amaterskoj politici
bošnjačkih zvaničnika u domenu indirektnih poreza BiH, odnosno kriterijima njihovog
prikupljanja i principima raspodjele. Ovaj problem smatram ključnim u odbrani Države.
Akademska zajednica jednostavno se mora probuditi, odnosno izići iz konfora šutnje.

Nakon naprijed iznesenog, postavlja se ključno pitanje: kako biti dorastao državi BiH?! Nažalost, ovaj tekst moram završiti tvrdnjom velikog svjetskog, a našeg pisca, MEŠE SELIMOVIĆA, koji je svojevremeno rekao: bojim se da će Bosanci pameti doći onda kada im ona više neće biti od koristi!