Akademik iz oblasti ekonomije i univerzitetski profesor dr. Husein Muratović, pismom se obratio Visokom predstavniku u Bosni i Hercegovini Christianu Schmidtu, s ciljem da nametne odluke finansijskog karaktera, koje bi državu BiH učinile funkcionalnom i ekonomski održivom. Akademik Muratović smatra da bi ove odluke bile najefektnije za Državu, time i sve njene građane. Pismo objavljujemo u cjelosti.

Poštovani Visoki predstavniče Šmitu,
piše Vam univerzitetski profesor ekonomskih nauka, čiji je isključivi cilj da BiH učinite funkcionalnom i ekonomski održivom i prosperitretnom Državom. Znam unaprijed da ćete s pravom reći da je to zadatak izbranih zvaničnika BiH. Međutim, isto tako Vas podsjećam da je iluzorno očekivati da će izvrsno plaćeni političari za minorno mali rad učiniti ono što bi bilo za očekivati od odgovornih i moralnih ljudi. Ne, oni to neće učiniti, budući da su limitirani ličnim i uskostranačkim interesima. Njihova priča o ispunjavanju kriterija za ulazak u Evropsku uniju je prodavanje magle narodu. Najkraće: oni lažu Evropsku uniju, Vas i svoj narod, jer im uopšte nije u interesu da BiH uđe u EU, s obzirom bi tada morali poštovati standarde i principe koji vrijede u pristojno uređenim državama.

Da bi prihvatili moje sugestije i prijedloge, citiraću ključnu tezu Vašeg sunarodnika, velikog A. Wagnera, oca savremenih javnih (državnih) finansija, koji je prije 158 godina ispravno zaključio „da svaka politika koja se ne zasniva na finansijama (novcu), isprazna je priča“. S obzirom da se politika stranaka u BiH svodi uglavnom na lične i uskostranačke interese, da bi pomogli doći u situaciju da država BiH bude racionalno ekonomski održiva, Vi morate nametnuti Zakone koji će interesnim i javnom zadatku nedoraslim ljudima, onemogućiti da rasprodajom prirodnih resursa, zaduživanjem i budžetskim sredstvima i dalje ostaju na vlasti. Odluke koje Vi trebate nametnuti bile bi slijedeće:
Vijećnici u Općinskim vijećima imali bi plaćene putne troškove dolaska na sjednice i ništa više. Bilo kakav paušal, koji sada iznosi 500 KM i više, morao bi biti zabranjen.

1. Za rad u komisijama na nivou općina, kantona, entiteta i Države, bili bi plaćeni samo troškovi prevoza, noćenja i dnevnice. Drugih naknada ne bi smjelo biti. 2. Poslanici u kantonima, entitetima i na nivou Države imali bi plaćene troškove dolaska na sjednice, noćenja, dnevnice i ništa više. Odredbama tri naprijed navedene tačke eliminisali bi se juriši na izborne liste, a na njih bi se kandidovali ljudi od odgovornosti i časti, kojima je intres Države u prvom planu, a narodu bi se pokazalo da se radi o ljudima vrijednih poštovanja i izbora. 3. Poslanici kantonalnog nivoa, koji se odluče za profesionalni angažman, imali bi platu u visini prosjeka u BiH, topli obrok i plaćene troškove dolaska na sjednice u visini onih javnog prevoza i ništa više. 4. Poslanici entitetskog i državnog nivoa, koji se odluče za profesionalni angažman, imali bi platu 1,5 puta veću od prosječne plate u BiH, plaćene troškove prevoza, smještaja i dnevnice, kada dolaze na sjednice i ništa više. Njihov rad u komisijama bio bi bez bilo kakve naknade. 5. Ministri u Vladama kantona imali bi platu dvostruko veću od prosjeka u BiH. 6. Predsjednici Vlada kantona imali bi platu tri puta veću od prosjeka u BiH. 7. Ministri u vladama entiteta i Vijeća ministara BiH imali bi platu tri puta veću od prosjeka. 8. Predsjednici Vlada entiteta i Vijeća ministara BiH imali bi 3,5 puta veću platu od prosjeka u Državi. 9. Članovi Predsjedništva BiH imali bi platu 3,5 puta veću od prosjeka u BiH. 10. Premijeri Vlada kantona mogli bi imati samo dva profesionalna savjetnika sa platom koja je dvostruko veća od prosjeka plata u BiH. 11. Predsjednici Vlada entiteta mogli bi imati maksimalno tri savjetnika sa platom koja je 2,5 puta veća od prosječne plate u BiH. 12. Ministri u Vladama entiteta mogli bi imati samo jednog savjetnika sa platom većom dva puta od prosjeka one u BiH. 13. Ministri u vladama kantona na posao bi dolazili javnim prevozom ili vlastitim autima uz naknade po kilometru, a ne, kao sada, da ih na posao i sa posla dovoze (odvoze) službena vozila, jer toga nema ni u Norveškoj, Švedskoj, Njemačkoj, itd. 14. Ministri svih nivoa mogli bi koristiti službena vozila iskljuičivo u službene svrhe, ali ne i za dolaske u mjesta odakle su. 15. Nijedan nivo vlasti ne bi mogao kupovati nova vozila dok postojećim ne istekne minimalno 10 godina upotrebe. 16. U diplomatsko-konzularnu mrežu išli bi dokazani poslovni ljudi i karijerni diplomati, a ne stranački miljenici, koji često puta predstavljaju samo balast Državi. 17. U općinama bi bio zaposlen jedan činovnik na 1.000 stanovnika, a u institucijama kantona jedan činovnik na 2.000 stanovnika. 18. Političke stranke finansirale bi se isključivo od članarina i poslova koje urade za tržište. Pri tome bi im bilo zabranjeno da koriste javna sredstva po osnovu broja poslanika i da dobivaju donacije od javnih preduzeća, te od tendersko uvezanih kompanija, koje profitiraju na unaprijed namještenim tenderima. 19. Javna preduzeća poslovala bi po tzv. „Finskom modelu“, gdje nijedna stranka nema nikakvog upliva u njihovo poslovanje, odnosno da se pri izboru upravnih i menadžerskih struktura poštuju samo princip stručnosti, da se korisnicima njihovih usluga podnose godišnji izvještaji, gdje su zastupljeni i građani. Ako izvještaj bude pozitivan, rukovodstvo nastavlja dalje obavljati svoj posao, a ako je izvještaj negativan, ostavke (smjene) slijede odmah. Primjenom ovoga modela eliminisana je dosadašnja tvrdnja da su javna preduzeća manje efikasna od privatnih. 20. Obrazovni sistem u BiH bio bi integrisan. U najboljem slučaju postojala bi dva entitetska Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta, a eliminisana ona kantonalnog nivoa. Privatni univerziteti morali bi prolaziti kroz rigoroznu godišnju akreditaciju, gdje bi Komisije činilo 50% inostranih univerzitetskih profesora od naučnog integriteta i najrenomiraniji domaći profesori. U slučaju da bi i dalje ostali brojni javni univerziteti, oni bi se finansirali po formuli: 20% sredstava Univerziteti bi obezbjeđivali preko svojih Instituta za izradu različitih projekata javnim kolektivitetima i privatnim kompanijama, 30% plaćali bi roditelji studenata, a 50% budžeti. Koji od univerziteta ne bude mogao ostvarivati ovakvu konstrukciju finansiranja, bio bi zatvoren. Ovim bi se izvršila njihova racionalizacija i povećao njihov kvalitet. 21. Javni dug morao bi se dominantno upotrebljavati u produktivne namjene i mogao bi dostići maksimalno 36% (a ne 60%, što je određeno Mastriškim kriterijima konvergencije) iznosa društvenog proizvoda. Upravljanje ovim dugom morali bi vršiti kompetentni, stručni, odgovorni i moralni ljudi, a ne, kao do sada, ljudi od interesa, a bez stručnog i moralnog integriteta. 22. Javna potrošnja neproduktivnog karaktera morala bi se rezati 10% godišnje u naredne dvije godine i biti svedena na nivo kvaliteta ishodišta njenih učinaka i realnih potreba.

S obzirom da će na navedene prijedloge biti upućena rafalna paljba onih koje bi poduzeti rezovi direktno pogodili, umjesto odgovora treba im postaviti pitanje može li 140 hiljada zaposlenih u proizvodnji finansirati: institucije države BiH, institucije vlada dva entiteta i distriukta Brčko, 10 kantona, 14 vlada, 83 ministarstva, 85 političkih partija (stranaka), tri policije, dva penziona sistema sa oko 650.000 penzionera, tri obrazovna sistema, 13 sindikata, bezbroj boračkih udruženja, obezbijediti minimalnu socijalnu i zdravstvenu zaštitu za oko 350 hiljada stanovnika, plaćati 65.000 zaposlenih u administraciji, finansirati do sada neutvrđeni broj lopova koji su na javnim jaslama, finansijski izdržati navale na unaprijed dogovorene i naštimane tendere začešljanim stranačkim „patriotama“ i pogledati u oči 75% stanovništva koje živi ispod granice siromaštva?

S obzirom da je odgovor na naprijed postavljena pitanja negativan, čak i da svih 140 hiljada zaposlenih u proizvodnji radi u rudnicima zlata ili eksploataciji nafte/plina, oni ne bi mogli finansirati sve naprijed navedeno. Stoga je nedvosmisleno jasno da je neophodno nametnuti zakone koji će omogućiti brži privredni rast i zaposlenost jer će se redukovana sredstva neproduktivne javne potrošnje moći upotrebiti u produktivne namjene.
Nametanjem navedenih odluka podstaknuli bi ogroman broj pasivnih judi, posebno mladih, da konačno shvate da postoji autoritet koji može (i treba) nametnuti racionalne odluke koje će biti od koristi građanima ove Države.
Očekujuću nametanje ovih i/ili sličnih odluka, zahvaljujem se i pozdravljam Vas.

Dr. Husein Muratović