Historičari će tek sada imati što da kažu, nakon srpsko – hrvatski političara koji su preuzeli ulogu i historičara. Jer treba pobiti ono što je napisano u stotinama knjiga i članaka od tuđih gus(l)arskih historičara iz Beograda i Zagreba u kojima je sve teže naći i nas i Bosnu. Prešućivala se istina da je Bosna zemlja hiljadugodišnje tradicije koju su stvarali njeni stanovnici, koji se isto tako hiljadama godina nazivaju Bošnjanima (Bošnjacima).

Prešućivao se važan podatak da je Bosna jedna od rijetkih evropskih zemalja koja je stekla stalne granice još u predhistorijsko doba. Kod nje se kao malo gdje historijske granice poklapaju sa prirodnim. Njen etnički, kulturni i politički teritorij u svim epohama sterao se unutar prostora koji sa sjevera omeđen rijekom Savom, na zapadu Unom, na istoku Drinom, a na jugu morem. Tako su djeca u Bosni učila strane svijeta.

U jednoj povelji koju je 1323. godine izdao bosanski ban stoji: „Bosna se steraše od Save do mora, od Cetine do Drine.“

Pored ove pomenute povelje bosanskih vladara u kojima se može jasno vidjeti hiljadugodišnji kontinuitet bosanske državnosti kakvu nema ni jedna zemlja na Balkanu pa i šire, evo i ostalih Povelja:
Povelja bosanskog Bana Kulina je napisana 29. augusta 1189. godine na starobosanskom kraljevskom jeziku – Bosančici.
Povelja Dubrovčanima iz 1234. godine Ban Ninoslav.
Povelja Grgutu Stipaniću iz 1323. godine Ban Stepan II Kotromanić.
Povelja Dubrovčanima iz 5. augusta 1332. godine Ban Stepan II Kotromanić.
Povelja bosanskog kneza Vladislava Stepanovića iz 1353. godine.
Povelja kralja Tvrtka I Dubrovčanima iz 10. aprila 1378. godine.
Povelja Dubrovčanima iz 17. jula 1392. godine bosanski Kralj Dabiša.
Povelja Dubrovčanima iz 1398. godine Kralj Stepan Ostoja.
Povelja Dubrovčanima iz 6. januara 1404. godine isto Kralj Stepan Ostoja.
Povelja Dubrovčanima iz 24. juna 1404. godine Kralj Tvrtko II Kotromanić.
Povelja Dubrovčanima iz 24. juna 1419. godine, Sendalj Hranić.
Povelja Radoslava Pavlovića iz 31. decembra 1427. godine
Povelja braći Dragišićima iz 22. augusta 1446. godine Kralj Tomaš.
Povelja iz 19. juna 1453. godine Herceg Stjepan Kosača.
Povelja iz 26. novembra 1461. godine Kralj Stjepan Tomašević.


Sve naše srednjovjekovne isprave, povelje, knjige, natpisi na stećcima i dr. napisani su – bosančicom, a na bosanskom jeziku. Bosančica je naziv za naše nacionalno pismo koje je bilo u upotrebi u srednjovjekovnoj Bosni. Tako je nazvano jer je nastalo i koristilo se na ovom prostoru. Podloga mu je grčko pismo, kakav je slučaj i sa srpskom ćirilicom, ruskim pismom, latinicom itd. Ovo pismo je u Bosni bilo toliko ukorijenjeno da se održalo sve do prije 80 – tak godina. U osmansko doba nazivalo se i begovskim pismom jer su se naši bezi i age njime služili u međusobnoj komunikaciji. Njegovo znanje se prenosilo s koljena na koljeno, i to tako što su naše učene majke bile te koje su u njemu podučavale svoju djecu od malih nogu.

Bosančica kao nacionalno pismo bilo poznato i u međunarodnim relacijama. Naime, imalo je status diplomatskog pisma. Na sultanovom dvoru je postojala posebna kancelarija gdje su se sastavljale isprave, Bosanskog pašaluka. Ovim pismom su se služili i bosanski Franjevci u korespodenciji sa vlastima ili prijateljima.

Ovakvu građu i ovakve dokumente o svojoj vjekovnoj opstojnosti ne posjeduje ni jedna država kao što posjeduje Bosna. Vjerodostojnost ovih Povelja i dokumenata se ne može osporavati kod piše sve crno na bijelo.


O ovim brojnim domaćim, ali i stranim dokumentima za stanovnike Bosne se uvijek kaže da su to Bošnjani (Bošnjaci), i da je njihova zemlja Bosna. Kod onih gus(l)ara koji su nam do sada pisali povijest nigdje ni riječi o ovim i drugim bitnim činjenicama. To prešućivanje je bio dio smišljene nacionalističke politike s ciljem da se aspiracije prema našoj zemlji potkrijepe tobožnjim „povijesnim argumentima“.

Dušmani Bosne se pozivaju na neko tobožnje historijsko pravo da je Bosna njihova i sve što je u njoj. Tu teoriju su izgradili njihovi gus(l)ari historičari falsificirajući i našu i svoju povjest. Koliko je to opasno i kakve može imati katastrofalne posljedice, pokazalo se u agresiji na Bosnu. Oni koji su agresiju pripremali i vodili, rušili i ubijali, uzvikivali su upravo one parole koje su naučili iz njihovih udžbenika, kao što su „Bosna je srpska“, „Ovo je hrvatska“.

Teorija o srpskoj ili hrvatskoj Bosni duboko je ukorijenjena u njihovoj svijesti, ali i u literaturi, a njome se služe i stranci koji nam, kao predstavnici međunarodne zajednice, u mnogočemu kroje sudbinu. Mi moramo znanstvenim argumentima pobijati tu neistinu i predočavati i njima i svijetu, istinu o našoj zemlji. Moramo priznati da ni naša šira javnost ne pozna dovoljno vlastitu povijest, što je shvatljivo, jer smo svi do jučer učili iz gus(l)arskih udžbenika.

Prešućivalo se ama baš sve o Bosni i u Bosni, ali se puno govorilo – lagalo, a onda se prešlo na prisvajanje, otimanje svega onoga što je bilo, ostalo i ostat će bosansko. Prisvajaju probrane bosaanske velikane: banove, kraljeve, pisce, umjetnike, naučnike. Prebrojavaju krvna zrnca pojedinaca koji nikada nisu ništa bili osim Bošnjani (Bošnjaci).

Zamislite da su ti ljudi koji oni svojataju zaista bilo Srbi ili Hrvati da li bi i Bosne uopšte hiljadu godina bilo. Biti protiv Bosne, a svojatati bosansku elitu je vjekovna frustracija.
U Bosni se nikada nije ništa svojatalo, sve je bilo bosansko. Svi znamo koliko žulja mali kamenčić ako ga imamo u cipeli, ili sićušni trun u oku.

Zamislite koliko dušmane Bosne žulja Bosna u svojim granicama, a i njeni Bošnjani (Bošnjaci). Dušmani Bosne nikada neće odustati da negiraju sve ono što je u vezi s Bosnom.

Bosna je skoro jedina evropska zemlja na koju je Evropa slala križarske vojne. Napadi su započeli već u doba Kulina bana (XII stoljeća). I u ovom XXI stoljeću po Bosni švrljaju „križari“ iz Evrope.

Treba napomenuti da je naziv Bosna i Hercegovina novijeg datuma. Ušao je u administrativnu upotrebu tek u doba austrijske uprave. Zvanični naziv srednjovjekovne Bosanske države glasio je: „BOSANSKA KRALJEVINA“ (Ne srpska ili hrvatska). Bosnom se od uvijek nazivao prostor od Save do mora i od Une do Drine. Stari naziv za Hercegovinu glasio je HUM. Bosansku srednjovjekovnu državu sačinjavalo je osam pokrajina: Usora, Soli, Donji krajevi, Završje, Podrinje, Prva Bosna, Hzm, i Primorje. Hum se počeo nazivati Hercegovinom tek od sredine XV stoljeća. Nastao je od titule „herceg“ koju je nosio humski velikaš Stjepan Vukčić. Od tada se Hum sve češće nazivao „HERCEGOVINA ZEMLJA“, iz čega je nastalo HERCEGOVINA. Osmanlije su bili prvi koji su počeli taj naziv upotrebljavati u administraciji.

Bitno je istaknuti da je u prošlosti naziv HUM, a onda i HERCEGOVINA, isključivo imao geografsko značenje, a nikako političko. Vidimo da (H)Rvati kroz „Herceg – Bosnu“ pokušavaju dati tom regionu političko značenje.

(H)Rvati znaju, ali se prave mutavi da su stanovnici Huma, a kasnije Hercegovine, nacionalno su se u srednjem vijeku iskazivali kao Bošnjani, a u osmansko doba kao Bošnjaci, odnosno Bosanci. Pojam Hercegovac upotrebljavao se samo kada se željelo označiti geografska pripadnost, slično kao što je, na primjer u Hrvatskoj pojam Dalmatinac, Istranin, Slavonac i sl.