Obilježavanje Oluje u Prijedoru razotkrilo je još jednu od prokušanih metoda glasnogovornika najvećih laži manjinskog entiteta. Za ilustraciju proganjanja Srba vlasnici su sudbina u ovom entitetu masovnih grobnica i svakovrsnih opstrukcija zajedničkog života – iskoristili fotografiju Bošnjaka koje su Srbi protjerali iz Žepe. Greška agencije? Što su poruke ove 'omaške'.
Poznavatelji Freudove psihoanalize lako će razumijevanje ove omaške podići na razinu kolektivitete: Kolektivno nesvjesno poručuje ostatku svijeta: Svi ljudi koji su protjerani sa svojih ognjišta su Srbi!

Dakle, ma koliko protjerivali, mučili, silovali, klali, ubijali, zakapali, otkapali, premještali… Srbi su uvijek žrtve. Dokaz za to je i svakodnevna, medijski dobro popraćena, verbalna akrobacija najglasnijeg zagovornika odnošenja dijela Bosne iz Bosne. Taj bestrzajni top ne zna se boriti prsa u prsa, dakle argumentima. On samo svakodnevno zasipa zemlju novim tepihom laži, nadajući se da je Göbels bio u pravu, dakle da će stotinu ili tisuću puta izgovorena laž postati istina.
Zemlju natopljenu krvlju on danas natapa lažnim dilemama, lažnom nefunkcionalnošću BiH, lažnom mržnjom i lažnim rješenjima. To dovodi do lažnog ali bahato glasnog inzistiranja na stvarima kojih se ni manjinski entitet ne pridržava.

Manjinski entitet tako inzistira na 'strukturi daytonskog sporazuma' namjerno prešućujući da se gotovo ništa od prava nesrpskog stanovništva u tom entitetu nije realiziralo. Nisu stvarane niti stvorene pretpostavke za povratak iseljenog nesrpskog stanovništva, a onima koji su se vratili - život se pokušava zagorčati do te mjere da odustanu i ponovno odu. Struktura se treba prihvatiti, ali obveze koje su preuzete i koje se odnose na nesrpsko stanovništvo – više ne postoje. Manjinski se entitet dakle poziva na Daytonski sporazum, ali samo zbog formalnih, strukturalnih okvira.
Bosna i Hercegovina je država i u njenu cjelovitost zagarantiranu Daytonskim sporazumom čelnici manjinskog entiteta BiH i predsjednik Srbije se gotovo pa kunu… ali to nije spriječilo najglasnijeg zagovornika secesije manjinskog entiteta da na sramotnom obilježavanju Oluje kaže kako „Hrvati jesu stvorili svoju državu ali Srbi su stvorili dvije države“. Retoričko je pitanje gdje to piše u daytonskom ugovoru da Srbi mogu od dijela BiH stvoriti drugu srpsku državu? Poštuje dakle Dayton i zagovara cjelovitu BiH, ali se svom narodu hvali kako su uspjeli, nakon raspada Jugoslavije, osnovati - dvije srpske država… Pozicija je šizofrena, ne znam koja bi mogla biti dijagnoza.
Rat je nastavljen onim oružjem koje je Zapad dao u ruke bosanskohercegovačkim Srbima, a to je političko i pravno nadigravanje bez izvršenja preuzetih obveza. Zapad, koji ni sam ne zna kako izaći na kraj s nemoralom (u svijetu globalnog imperijalizma i otvaranja novih geostrateških igara), ne proziva 'glasnogovornike' manjinskog entiteta za nemoralno ignoriranje potreba nesrpskog stanovništva. To je za Zapad nažalost siva zona. No sve agresivnija je secesionistička retorika najvećeg srpskog političkog konvertita. Onaj koji je s Amerikancima na tenku došao na vlast i koji je Zapad prevario svojim tada slatkorječivim miroljubljem i osudama Mladića i Karadžića, danas je lokalni psovač Amerike i njenih pokušaja skretanja pozornosti sankcijama na akcije koje slijede…
Treba podsjetiti.

Zemlja Bosna koja nije poznavala pošast suvremenih nacionalizama bila je zemlja tolerancije, zemlja uvažavanja različitih vjera, zemlja razumijevanja ljudskih sudbina.

S nacionalnim nabojima koji su dolazili s istoka i zapada budila se svijest i onog dijela bosanskog naroda koji se predao u ruke Bogu i koji se nadao da će razumijevanje trajati vječno. Upravo je nerazumijevanje natjeralo bosanske muslimane da se i sami naoružaju 'modernom' nacionalnom idejom. Koliko god im ona bila strana pomogla im je preživjeti vrijeme u kojemu su bili osuđeni na istrebljenje.

Kašnjenje od dvjestotinjak godina omogućilo je pravoslavnim i katoličkim misionarima gotovo dva stoljeća rada na preoblikovanju vjerskog identiteta u nacionalno odnosno političko. Bosna i Hercegovina je ispod površine dva svjetska rata i jednog socijalističkog mira bila izložena konstantnom brisanju bošnjačkog/bosanskog identiteta Bosanaca i preoblikovanju bošnjačkih/bosanskih katolika i pravoslavaca u Hrvate i Srbe.

Historijska činjenica rekli bismo, a možda i nužni odraz svjetskih procesa. No ovaj je proces otvorio pitanja moguće podjele i osvajanja Bosne i Hercegovine.

I pravoslavaca, i katolika, i muslimana bilo je po svim krajevima Bosne i Hercegovine. Pa ipak bilo je krajeva u kojima su većina bili jedni drugi ili treći. No to nisu bile kompaktne teritorijalne cjeline. To je natjeralo ideologe rata da razmišljaju o 'humanom preseljenju' ali i o drugim još strašnijim oblicima uspostavljanja kompaktnih nacionalnih teritorijalnih cjelina.

Muslimani, dovedeni pred zid uništenja, pristaju na igru nacionalnih zajednica. Ona im je omogućila pariranje davno odrađenim poslova pravoslavaca i katolika. Kao Bošnjaci postaju partner za razgovore ali istovremeno otvaraju stare rane. Budući nisu istrijebljeni, oni samim svojim postojanjem podsjećaju i istok i zapad na vremena prelaska bosanskog naroda na islam.

I dok prelazak slavenskog i ilirskog i drugih plemena na kršćanstvo nikome ne predstavlja nikakav problem - prelazak na islam postalo je nekom vrstom izdaje. Izdaje onih koji su primili kršćanstvo. Muslimani postaju ljudi koje kolektivna svijest kršćanstva (posebno pravoslavlja) želi kazniti. I to zato što su 'napustili svoju vjeru' jednako onako kako su slavenski, ilirski i ostali domorodački ili doseljeni živalj prešao na kršćanstvo. Jednima je dakle promjena vjere dopuštena, a drugima zabranjena.

Dakle bosanski muslimani trebali su biti kažnjeni jer su prešli na islam. Je li to izgovor za osvajanje teritorija ili nezrelost kolektivne svijesti opterećene višestoljetnim služenjem Turcima (koji su u Srbiji izgradili na stotine, kasnije porušenih džamija). Jesu li bosanske muslimanke trebale platiti za nekadašnja silovanja pravoslavnih žena u Srbiji? Jesu li bosanski muslimani trebali biti pobijeni da ne bi slučajno 'izrasli' u ratnike poput turskih? Jesu li Srbi morali na nekome iskaliti bijes zbog kompleksa stvaranog stoljećima služenjem Turcima? Jesu li samo zato muslimani u Bosni postali Turci?

Nisu pomogla ni dva svjetska rata. Ginulo se na sve strane. Činjenica je da su mnogi zločini činjeni prema Srbima ostali neistraženi do kraja i kao takvi postali predmet manipuliranja. Činjenica je također da je Bleiburg i blajburški put donio mnoge smrti, masovne grobnice i umiranja na usiljenim marševima kako ustaških vojnika tako i mnogih hrvatskih civila. Činjenica je da su muslimani u Handžar diviziji surađivali s nacistima i radili krvav posao za njih. Činjenica je i da su pred kraj drugog svjetskog rata mnogi četnici obrijali svoje brade postali partizani ušli u vlast i nastavili s politikom masovnih i pojedinačnih istrebljenja muslimana, muslimanskih obitelji i čitavog Bošnjačkog naroda. Nabrajati bi se moglo do sutra ali nameće se pitanje: Je li historija horizont djelovanja kolektivno nesvjesnog, prostor nacionalnih osveta, mjesto realiziranja krvnih osveta uzdignutih na nacionalnu razinu - ili je historija učiteljica života koja bi nas nečemu trebala i naučiti.

Pisac ovih redova duboko je uvjeren da najveći dio bosanskohercegovačkog naroda u dubinama svojih srca želi mir suživot komšiluk i dobrosusjedske odnose.

Ne izgleda da je tako ponajviše zbog ideološkog presinga medija i politike. Jednim dijelom naravno i zbog straha od 'svojih'. Sve više samoubojstava svjedoči o ljudskoj dimenziji zločinaca koje su politički projekti pretvorili u monstrume.

Mač i Knjiga jedno su vrijeme bili ujedinjeni. To je ostavilo tragove. Politička je hijerarhija prožeta težnjama crkvene hijerarhije. Mediji su posrednici božjih i političkih posrednika. Oni su novi oltari staroga zla. Oni su prljava rijeka u kojoj se krste vjernici novoga kova.
Čast izuzecima. Oni će nas spasiti.