Ako je karakter plod dugog, upornog rada, plod samoodgoja, duge teške borbe sa samim sobom, plod mnogobrojnih odricanja. Ovo se ne stiče slučajno ili zgodnim trenutkom, ako je neko otišao u politiku iz koristoljublja.

Kaže se za čovjeka da je karakteran, ako se uporno, smjelo i bezkompromisno drži svojih načela, pa i onda kad ta stalnost iskazuje trpljenje. Karakterni ljudi postojani su uz svoje principe, svoje ideale, uvijek i svugdje. Za njih nema odstupanja, nema izdaje, nema bijega. Kao stijena, kao postojana hrid, stoje hrabro, čestito i časno uz svoja uvjerenja i svoja načela.

Većina naših političara iz reda Bošnjaka nemaju ove vanredne karaktere. Izgleda da su se i karaktera odrekli da bi ispunili svoje političke ambicije praveći političke većine sa onima bez karaktera. Ima ona narodna: „Sa kim si takav si!“

Pitamo se da li su političari iz reda Bošnjaka imalo upoznali islam i islamski poziv ka najdivnijim vrlinama, ka savršenstvu duše i da li može pretpostaviti kako blistav treba da bude karakter jednog istinskog sljedbenika vjere i kao takav da stane ispred svog naroda i kao vjernik, i kao političar?
U Bosni i Hercegovini preko tri decenije se piše i govori o političarima koji ne silaze sa vlasti i medija, a koji su: bogati, nepošteni, nemoralni, nesvjesni, nestručni, nevjerni, budžetari, foteljaši, bijelohljebci, preletači, hohštapleri, licemjeri, izdajice, kukavice, kriminalci, antidržavni, ekstremni, a nigdje se ne pominju kao karakterni političar u Bosni i Hercegovini, jer ih takvih nema.

Narod koji bira političare bez karaktera, liči na ovce koje sebi biraju mesare.
Osobine karakternog čovjeka su: vjeran, pouzdan, čvrst oslonac za prijatelja i druga. On ljubi pravdu i istinu. On je ljubazan, častan, smiren, plemenit, dobar. Hrabar je i odvažan. Ima jaku volju, koja ne zna za prepreke, koja slama sve nevolje. Iz kušnji izlazi bolji i jači. Poznato je, da se karakter oblikuje kroz običaj i naviku. Sve u početku izgleda kao morska pjena, bez snage, kao sitne kapi kiše, ili pahuljice snijega. Međutim, vremenom navika od morske pjene naraste u gigantski val, a kaplje kiše i pahuljice snijega pretvaraju se u snažne bujice i mećave.

Škotski publicist i politički aktivist Samuel Smiles je zapisao:

Posij Misao, požnjećeš Djelo,
Posij Djelo, požnjećeš Naviku,
Posij Naviku, požnjećeš Karakter,
Posij Karakter, požnjećeš Sudbinu.

Ako analiziramo političare iz reda Bošnjaka koji su decenijama na jaslama države i na grbači svog vlastitog naroda, koji radi najteže poslove, a plate koje zarade im kasne, a moraju plaćati obaveze i doprinose da bi se punio budžet (jasle) koje političari koriste da hrane svoj ego.

Ne možemo među tim političarima pronaći i utvrditi da imaju mrvu karaktera koji je ovdje opisan. Oni nemaju jaki karakter, oni nemaju obraz, ako ga i imaju on je kao đon, jer nisu beskompromisni u svom životu i kada su u pitanju karakterne vrline, oni ne blistaju u svom punom svjetlu. Kod njih jedino blistaju oznake na uveznim i skupim limuzinama, mobilnim telefonima, kredit karticama. Kod njih ništa ne dopire do najtamnijih niti života koji su kao tuneli bez svjetla i na početku i na kraju, kao što sunčana svjetlost dopire i do najudaljenijih prostora. Na sreću ima radnjih za koje se političari ne pitaju. Šta bi tek bilo da nam političari određuju kada je noć, a kada je dan, nama nikada ne bi svanulo.

Zbog političara i njihove tame u njima ljudi bježe u najudaljenije države svijeta, da im svane sunce slobode i sigurnosti. Da su u mlade dane učili iz povjesti i iz života o vrlinama, karakternosti i svoje vrline dovodili do najviših mogućih visina, koliko bi više sreće bilo u njihovim srcima!

Od pamtivjeka je ostalo da je pametno, da roditelji već od najranijih dana uče i poučavaju svoju djecu da budu karakterni uzori. I to su roditeljima izbili iz ruku svojim novim idejama, vrijednostima i zakonima. Mlade treba učiti i u vatri kušnji, kako bi se na toj vatri kalili i postajali pravi ljudi, pa i pravi političari. Stari Rimljani su govorili: „Palma pod teretom raste.“ Što veći teret, to veća palma! Što veći napor duha i tijela, to veći značaj, veći čovjek! Bilo je bošnjačke djece koja su ponekad išla u susret tegobama, agresije, rata, genocida, muhadžirstva i razočarenjima da bi iz njih izašli bolji i plemenetiji. Oni su svoja načela, hrabro trpjeli za njih – veliko je herojsko djelo.

Za kušnju u nevolji treba hrabrosti, treba vjere u sebe. Takvi mladići i djevojke koji su ustrajali i ostali kao hrdi postojani, predstavljaju stjegove vrlina. Oni su povjesna znamenja kao zvijezde blistave. Zvijezde nebo krase, a ti mladi su posijani širom svijeta kao da su sjeme žitarice posijane na poljima da niču i rastu, plodove daju, bez kojih nema života.

O njima se malo piše i govori, oni nisu djeca političara. Oni nisu u politici, prepunoj političara bez karaktera kojima je ustupljena država, njena imovina i sav medijski prostor. Postati dobar čovjek ljepše je nego postati loš političar. Mnogi političari su karakteristični po tome što su bez karaktera.
„Čovjek je po prirodi politička životinja.“ – Aristotel.
Pročitajte kako je o karakternosti divne stihove spjevao naš bošnjački pjesnik Hikmet Arif Rizvanbegović – Stočević (1839. – 1903.):
Ako hoćeš dići se visoko,
Na jednom stanovištu budi.
I tu stani poput čvrste stijene,
Znaš da nije običaj kod ljudi,
Mijenjati svoje uvjerenje!

Baci pogled u nebesa plava,
Pa ćeš vidjet zvijezde prethodnice,
Koje svjetla nikakva ne daju,
Dok svemirom zvijezde stajaćice,
Blagorodno svjetla prosipaju...
Poznata je istina: čovjekova žeđ za znanjem i vrlinama to je neugasivo kao zvijezde stajaćice, a tih vrlina čovjeku dobre volje i dobrih namjera nije nikada dosta bilo čime da se u životu bave pa i politikom za dobrobit svima u državi u kojoj se rodismo, živimo, umiremo, a zbog nužde iz nje i odemo, ali joj se opet vratimo.
Iza dobrih ljudi ostaje - svijetlost, iza loših političara ostaje - vatra.
Tamo gdje su ljudi bez karaktera tamo nema ni empatije ni simpatije.
Zato apelujemo: Političari, budite karakterni!