Hvala Bogu pa se bosanske patriote, tokom zadnje agresije, nisu povele za pisanjem nekakvog Valerijana Žuje o besmislenosti otpora kojeg su Bosanci svojevremeno pružili Austro-ugarskoj monarhiji, prilikom njene okupacije naše domovine. Ovaj čovjek, sudeći po njegovom imenu, jedan je od potomaka ogromnog broja katoličkih doseljenika, koji su svojim planskim dolaskom totalno promijenili demografsku sliku tadašnje Bosne, učinio je sve da svojim pisanjem omalovaži i ospori svetu ideju odbrane vatana i herojsku borbu i nadljudski otpor bosanskih branilaca najvećoj vojnoj sili tog vremena. Prva meta njegovog sarkazma bio je jedan od velikih vođa tog ustanka, hafiz i hodža, u tom vremenu hadžija, hatib i mudžahid, Salih Vilajetović, u narodu poznatiji kao Hadži Lojo!

Nije sporno imati svoje mišljenje i afirmisati ga, ali je jako ružno falsifikovati činjenice i lagati da bi se čitaoci ubijedili u ispravnost svog stava. Valerijanova latinska perfidnost i vješto prikrivena mržnja, danas svjedočimo tome, uspjela je nametnuti, kroz vrijeme, Bošnjacima iskrivljenu sliku prošlosti i sa osjećajem stida zamijeniti zasluženi ponos zbog herojskih djela naših predaka. Hafiz Salih, potomak čuvene sarajevske porodice Vilajetovića, bio je imam džamije Abdi Halife na Budakovićima, a kasnije Buzandži džamije u Logavinoj ulici. Treba napomenuti da su u tom vremenu, sinovi iz uglednih gradskih familija, bili hodže. U prilog tome govori i činjenica da je njegov brat Avdaga, važio za najglasovitijeg sarajevskog hirurga! Pored velikog obrazovanja, ovog čovjeka je krasila i ogromna fizička snaga. Bio je visok preko dva metra i izuzetno krupan. Pričalo se da se u Glasincu, na Romaniji, hrvao sa medvjedom i pobjedio ga! U tom vremenu su mnogi ljudi po selima, u avlijama, držali vezane medvjede koji su kod njih odrastali. Zbog te svoje korpulentnosti dobio je nadimak, „Lojo“. Ta riječ je pisana i izgovarana uz imena izuzetno snažnih ljudi. Ona je njemu dodana uz titulu „Hadži“. Nažalost, Valerijan Žujo tvrdi da je hafiz Salih Vilajetović, bio na hadžu, zato što ga je vlast o svom trošku tamo poslala, zbog njegovog buntovništva, kako bi ga odvojila od naroda i isti umirila, a to nije, niti je ikada bila istina. Zna se da je troškove hadža, u tom vremenu, isključivo finansirao onaj ko ga i obavljao. Ni ta laž mu nije bila dovoljna pa napisa za ovog gaziju da je mrzio svoje sugrađane, pravoslavce i katolike.

U čemu se nalazilo Hadži Lojino „buntovništvo“? On se pobunio i bio podržan od naroda što je pravoslavna crkva, čiju je gradnju finansirala Osmanska vlast, planirana da bude visočija od begove džamije! Pobunio se kasnije, Hadži Lojo, što su Osmanlije doslovno prodale Bosnu okupatoru i njeno oružje zaključali po magacinima, a topove obatalili. Hroničari tog vremena pišu da su sa ustanicima Hadži Loje, u odbranu Bosne, krenuli mnogi pravoslavci, jevreji i poveći broj katolika! Kako to, ako ih je on mrzio, Valerijane?! Možda te boli činjenica da su svi ti ljudi tada bili Bošnjaci, različitih vjera!

Hadži Lojina borba za Bosnu je krenula od granice kod Zvornika i trajala sve do krvave okupacije Sarajeva. Dovoljno je samo reči da je okupator morao udvostručiti svoje planirane vojne snage da bi uspio ostvariti zacrtani plan. Otpor branitelja Bosne je zaista bio veliki i iznenađujuće snažan. Ustanici su ipak bili prinuđeni na povlačenje i zadnja linija odbrane je bilo šeher Sarajevo, gdje je Lojo nesretnim slučajem, sam sebe ranio. Puška koju je nosio obješenu o ramenu, a čija je cijev bila okrenuta prema dole, vjerovatno nepažnjom, opalila je i pogodila njegovu nogu. Morbidna je i tvoja tvrdnja da je Hadži Lojo prvi put vidio Austro-ugarskog vojnika kada su ga uhapsili u blizini Rogatice gdje se ranjen krio! Ti Žujo, kao nekakav hroničar, trebao bi da znaš činjenicu da okupaciona vlast nije smjela, zbog straha od bunta naroda, osuditi Hadži Loju na smrt, kao što su to učinili sa gazijama: Šemsikadićem, Hafizom Kaukčijom, šejh Muhamedom Jamakovićem, sedmoricom braće Mulića, Avdom Jabučicom, Suljom Kahvićem, Mehom Odobašićem...

Salih Vilajetović im je, kao zarobljenik, nekoliko dana poslije visoke amputacije inficirane noge, uspio na nestvaran način pobjeći iz bolnice i tek mjesecima poslije ponovo biva uhvaćen u Švrakinom selu, nadomak Sarajeva. Poslije odležanih pet presuđenih godina zatvora u Češkoj, zbog učestvovanja u ustanku, ovom gaziji se nudi da živi u bilo kojoj zemlji svijeta, samo ne u Bosni! Sama ova činjenica govori kakav je to junak bio, kakav veličina, kakva ljudska gromada, malo je reći heroj. Iz tog razloga ga narod i nazva bosanskim carem!

Odlučio je da, kada mu nisu dali da živi u domovini, sa suprugom Fatimom, kćerkom Aišom i sinovoma Muhamedom i Mustafom, odseli u Meku, mjestu rođenja Allahovog posljednjeg poslanika Muhammeda a.s. I tamo je, Sultanovim dekretom, bio imam, hodža. Tri godine je vehnuo i čeznuo za svojim zavičajem. Tri godine je zasretao, po njihovom dolasku, pristigle bosanske hadžije sa pitanjem, da li su šljive u Bosni još uvijek onako plave. Četvrtu godinu nije dočekao. U Meki je, ovaj bosanski car i ukopan! U pedeset trećoj godini svog života!

Foto: sandzak.com