Naslovna | Arhiva | Pretraga | Redakcija | O Bosnjaci.Net | Kontakt | Bosniaks.Net | ||
|
Pisana rijec
Predstavljanje poetskog stvaralaštva Bošnjakinja iz Crne Gore (III) DINA MURIĆ - PJESNIKINJA, ESEJISTA I FILMSKI PRODUCENT DINA MURIĆ, rođena 1982. godine u Crnoj Gori, je pjesnikinja, esejista i filmski producent. Autor je četiri zbirke poezije, „Suza na kamenu“ (1998), „Amarilis“ (2001) i „Slike koje su ubile mit“ (2010), te zbirke narativne poezije „Balkanski Evnuh“ (2017). Zbirka poezije „Slike koje su ubile mit“, nagrađena je nagradom „Risto Ratković“ za mlade pjesnike 2010. godine. Njena poezija je objavljivana u više žurnala i antologija, te prevođena na strane jezike. KRVAVE SUZE U DISTRIKTU NEUBAU (NOVA GRADNJA) Ležim u mokroj odjeći, sklupčana na travi zauvijek poput nekog nepomičnog kamena. Možda ona samo liči na mene, dok ja sanjam u parku na klupi ne bojim se svih proždrljivih mačijih pogleda. Ta misao da moramo ispružiti ruku i uzeti ono što želimo me umara do besvijesti. U ime toga, posežem za jednim zdravim listom na savijenoj, polomljenoj grani on mi se smije, sa svojim širokim iskrenim licem. Možda je sve privid, ali zar postoji razlika? Već danima, možda i mjesecima živim u ovom stanju. Lice mi je mokro od kiše koja i kada ne pada sa neba ostaje nad mojim tijelom da bi me podsjetila da živim. Zahvalna sam joj, jer zbog nje moje slike dobijaju svoj samostalni život, odvode me tamo gdje je uvijek svježe i vjetrovito. Moja kosa je duga i ofarbana u crno, čovjek koji stoji na uličnom uglu danas je rekao kako moje oči postaju providne. Bojim se onog što to treba da znači. I tih crvenih suza na licu statue ispred narodnog teatra bojim se... ŽENA Zvuci velikog zidnog sata zvuci kiše koja udara o crepove zvuci automobila na starom betonu koji se rastvara pod naletima mraka Ona je samo lice, bez ruku, bez očiju sa usnama odveć žednim, sa tijelom koje mora sa kišnim buđenjima u kojima nema drugu alternativu već da prati njegove krvave tragove OPELO ZA PTICU Moja ptica je preminula prije četiri sata Sada je vjerovatno njeno tijelo ukočeno, izloženo na sredini kaveza počelo je gubiti prirodnu svježinu Neko na ulici Zieglergasse zapomaže “upomoć”, sa očajničkom vibracijom glasa koja nagovještava plač Takav krik moze doći samo iz grla koje je prepunjeno suzama što više ne nalaze svoj put niz obraze i vrat do odjeće već idu na usne, da ih ovlaže i na neki čudan način omalovaže Znam da bi kroz glavu trebale da mi prođu slike iz djetinjstva u kojima je ptica zastupljena ili makar ima sporednu ulogu, ali sve je nestalo “Ti činis da spoznam svoje mane”, čujem Anđela u uglu sobe Shvatam da sam nesvjesno počela da se prisjećam tih dana koje iz neobijašnjivih razloga proglašavam nevinim Na kraju nijesam učinila ništa posebno Napisala sam pjesmu za svoju preminulu pticu slušajuci i dalje te neutješne krike sa ulice dječije krike koje ti nikada nećeš željeti da čuješ USPAVANI DIV Junak iz mog djetinjstva leži ispod tvrde rožajske zemlje Ja se i dalje pretvaram da je to on a znam da je mrak duše, a ne div ono čime ovih dana djecu plaše pred odlazak na spavanje „Poezija je nestala, više je nema“, to su bile tačne njegove riječi A lice? Kako je samo postalo pomračeno za tren Za mene je nestala istog onog dana kada su krvave kolone djece krenule iz šume I kada sam vidjela kako se majčina haljina leprša na hladnom vjetru Onog trenutka kada mi je rekla “spremi se, oni dolaze”! Vratila sam se u grad koji sam napustila prije petnaest godina Ranim vozom u Beograd Pa autobusom do podnožija divove planine Negdje u ćošku skrivao se „čovjek buba“ Oduvijek me čuva od besmisla Miris i boje su me ophrvali Trulije i dotrajalije, tužnije Sve je prije svega tužnije i čudno ponosno u svojoj nesreći Grad je tiši, ljudi u njemu mračniji Odjeveni u crno, zabrinuti, sa iznošenom odjećom Nevoljno se sjećam svega, a samo sam htjela da se sjetim tebe No, nemoguće je Ovo je realnost bez prve ljubavi I lica koje stoji ispred zelene pozadine na svježem vazduhu Nikoga više nema Grad mog djetinjstva danas je grob za insekte LOVAC Na Sudijinom licu djetinja radost Muškarci hodaju u tihoj koloni, do fabrike tekstila Oko zidina su postavili mamce od velikih komada konjskog mesa Jedan po jedan psi su zarobljeni tankom žicom i privezani za prikolicu kamiona Oni koji su nemirni su ubijeni na mjestu Ja svoju metu ugledah na obali pored malog vještačkog jezera koje je nastalo kao proizvod fabričke otpadne vode Pas je prethodno dograbio veliki komad mesa koji je odvukao daleko od ostalih ne željeći da dijeli Sada je pio iz jezera, neuspješno pokušavajući da utoli svoju žeđ Dok mu prilazim sa leđa, jato crnih vrana na nebu Čekaju kao gladni lešinari, da pokupe mrve iza pasa Ne želim da gledam u pseće oči dok mu stavljam žicu oko vrata „Lovci u snijegu“, je naziv proslavljene Brueghelove slike Po prvi put sam je vidio u školi, jer je bila ilustracija korice za školsku čitanku Deset pasa, tri lovca, seljaci i ljudi u daljini Lovci su nezadovoljni ulovom, psi su iscrpljeni, mršavi i gladni Ogoljeno drveće, tihi, sivi i nesrećni dan Dim u vazduhu i zaleđeni mlin pred ljudima koji su nesvjesni na ledu koji će možda uskoro i da popusti pod teretom Knjigu sam pronašao na gomili starih papira na tavanu koji su bili pripremljeni za podlaganje vatre Na toj slici stajao je moj grad, odsječenost i bolest u vazduhu |