U zadnje vrijeme sam intenzivno pratio stanje higijene po sarajevskim ulicama. Ne postoji kontejnersko mjesto koje nije smećem pretpano. Pored kontejnera se uglavnom nalazi i previše smeća. Za takvu situaciju bi se moglo reći da su kapaciteti premali u odnosu na potrebe. Dakle jednačina je jednostavna, broj stanovnika koji graviti raju toj kontejnerskoj stanici puta količina smeća po osobi jednako je volumenu kontejnerske stanice. Ako izuzmemo naš još uvijek neodgovoran odnos prema okruženju gdje živimo, može se zaključiti da treba ili više kontejnera sa istom dinamikom odvoženja ili veća frekvencija odvoženja smeća i redovnije održavanje. Tačno se zna čiji je posao upravljanja čistoćom u gradu Sarajevu, međutim očito postoje neke prepreke uspješnoj implementaciji i čistim sarajevskim ulicama. Ista je situacija i sa zaprljanim ivičnjacima i opalim lišćem koje redovno dovodi do začepljenja odvoda i nemogućnosti prirodnog oticanja otpadnih voda.

Zašto sam se odlučio za ovakakv uvod ovog teksta? Slaba implementacija je rezultat određenih pojava te želim da ukažem da naš performans kod upravljanja gradskom higijenom pa i na dalje treba biti mnogo bolji da bi velike stvari mogle da zažive kod nas. Mnogo dobrih ideja cirkulira u našem vremenu i prostoru ali je naša stvarnost ipak nekako teška. Zagovarati određene ideje i okupiti umne ljude koji će raspravljati i tražiti rješenja za stanje u društvu je veoma bitno. Sakupiti umne ljude i po segmenitma ih organizirati kako bi dobili odgovore i ideje za moguće pravce djelovanja na svakom polju od higijene, zdravstva, morala, etike, politike, nauke, države i njene organizacije je veoma zahtjevan poduhvat. Sakupiti mislioce i uticajne ljude sa cijele državne teritorije da osmišljaju našu budućnost je ogroman izazov ali potreban. Očit je pasivniji odnos intelektualnih elita i uzmicanje od odgovornosti. Pored izostanaka kulture dijaloga i dabate prinuđeni smo da slušamo uvijek iste ljude i iste ideje. Bez potrebe i želje da umanjim važnost tih zagovarača i njihovih ideja želim da podržim ideju sveuključujućeg sabora i aktivniji odnos intelektualne elite našeg društva.

Kada se pomirimo sa činjenicom da je nečiji posao čestit i ako se brine o čistoći grada i ako smo zadovoljni kako to radi, tada ćemo se pomiriti i sa činjenicom da bez obzira na nečiji kapital, društveni uticaj, političku i svaku drugu moć i umni ljudi jednog društva pored privilegija imaju i svoju odgovornost. Kristaliziranje najdominantnije artikulisanih ideja jednog društva, mirenje njihovih naboja i različitosti, udahnuće takvih ideja u život društva i oživljavanje impulsa za njihovo djelotvorno razvijanje je posao koji treba prepustiti i halaliti ljudima od pera. Ovdje želim da potenciram nekoliko stvari koje su bitne i koje takav jedan sabor ili kongres sa sobom vuku. Input takvog događaja su informacije i ideje o odredjenom stanju/segmentu, koje trebaju biti otvorene, transparentne i bez relativiziranja i omalovažavanja predočene. Sabor sa svojim funkcijima te stvari razmatra, analizira, diskutuje, provocira, prerađuje, pravi dijagnozu i kristalizira određene zaključke. Sabor je uskraćen funkcije implementacije i bitno je ne upasti u tu zamku. Šta predstavljaju ti zaključci bez ostvarivanja u društvu? Postoji rizik da se oslobodi određena kreativnost i da ideje iz tog kreativnog procesa završe na papiru a tako velik, bitan i rijedak društveni događaj opet svede na one neumorne zgovarače koji bi i dalje na TV ekranima pričali svoju priču a društvo bi hodilo dalje po svojoj matrici.

Ostvarivanje riječi treba strukturu za ostvarivanje sa kojom su svi učesnici zadovoljni. Trenutno naše stanje u državi je manjim dijelom zarobljeno u riječima koliko je zarobljeno u strukturama koje imaju uticaj na naše živote. Pored velike volje i želje trenutna struktura nažalost ne omogućava više od trenutnog stanja. Efikasnost je raditi stvari na pravi način a efektivnost bi bila raditi prave stvari. U implementaciji bi se moglo još poraditi na efikasnosti, dakle na načinima kako se odnosimo prema stvarima, ali za veću efektivnost nažalost i nemamo tako mnogo prostora. Došlo je do određenog zakrčenja, struktura je maksimalno eksploatisana da prave stvari moguće samo otežano raditi za ovo društvo. Ako krenemo sa predpostavkom da bi taj Svebosanski sabor dao ideje i smjernice za neke nove/stare prave stvari koje treba raditi, ipak ostajemo u istoj ograničavajućoj matrici koja se odnosi na mehanizame i strukturu za ostvarivanje ideja. To što mi u političkom smislu imamo u Banja Luci Vojina koji nam ulijeva nadu da može i tamo dobaciti država koju smatramo normalnom, nažalost ne možemo pronaći i u Širokom brijegu. Ili možda može? Daleko smo od toga da spretno i efikasno ostvarimo neke ideje i promjene na bazi zaključaka umnih ljudi iz bosanskohercegovačkog društva.

Ostvarivanje pametnih zaključaka nema bez strukture koja će ih moći i ponijeti. Preduslov takvoj inicijativi jeste svebosanska politička vlast koja uključuje sve političke faktore koji u svom programu ovu državu smatraju maticom. Bez obzira na sve izgovore, pritiske, nelogičnosti i (ne)principijelne borbe, vlast mora oslikavati većinsku volju građana koji su glasali na zadnjim izborima i prebrojani na zadnjem popisu. Tek kada se osigura šezdeset posto ruku na nivou države i osamdeset posto ruku na nivou Federacije, može se nešto inicirati na većoj integraciji države i društva. Pa tako bi i ovaj Sabor bio inicijalna sila koja bi relaksirala odnose ali i dala ubrzanje ostvarivanju. Ako se ne naprave bitne predpostavke Svebosanski sabor bi mogao (p)ostati Svebosanski bošnjački a to smo prevazišli. Bez obzira na sve, sa tom inicijativom treba polako požuriti jer je bitno da ideje dođu iz udaljenih bosanskohercegovačkih mjesta, da se razmotre, dorade i da im se udahne nova energija koja će i u najudaljenijim mjestima odisti svebosanskom živućom riječi.