Dogodilo se ono što se nije ni trebalo ni smjelo dogoditi.

Nikako!

Dogodilo se ono čega sam se najviše bojao.

Prebacili su nas (ili prebacili smo se) na drugu stranu preko linije, koja nas je jednom dijelila od onih koji nisu ličili na nas u ratu, niti smo mi ličila na njih.

Ni danas u miru ne ličimo na njih. Ali, nažalost, ne ličimo ni na sebe, onakve kakvi smo jednom bili – pametni, stameni, jedinstveni i pouzdali u Boga i u sebe.

Imam osjećaj, danas nemamo pouzdanje ni u Boga ni u sebe. Lutamo u labirintu sjene nekadašnje pameti, stamenosti, jedinstva i samopouzdanja.

Stranci nas gledaju i čude se našem lutanju u labirintu, gdje ne umijemo naći put za izlaz. I raduju se stranci što smo se pozicionirali iza borbene linije nasuprot njih. I slušaju pažljivo naše megafonske žalbe, pritužbe, jadikovke i kukavne priče o njihovoj pristranosti, neprincipijelnosti i nepravdi.

Ne, to njih nimalo ne uznemirava jer su već skužili da su to naši pucnji u prazno, kojima plašimo vrane. Iza tih žalopojki nema nikakve ni ideje ni akcije, koja bi mogla promijeniti njihov stav i odnos prema našoj istini i pravdi.

Štoviše, strance najviše veseli dok gledaju i slušaju kako se Bošnjaci međusobno optužuju za izdaju. To im je prava poslastica jer oni time peru svoju nečistu savjest.

Posebno su zanimljive pritužbe i optužbe, koje se ovih dana pišu i izriču, na račun bošnjačke/bosanske inteligencije od onih koji, inače, sistematski deklasiraju, delegitimiraju, devastiraju, deintelektualiziraju, deplasiraju i derogiraju prirodnu inteligenciju u Bošnjaka svojim zaglupljivanjem i upornim guranjem Bošnjaka iza željezne zavjese, gdje im se ostavlja jedina opcija, a to je žalba i kukanje.

Njih svaka ponuda za boljitak nacije i vjere, koja je imalo mimo i iznad njihove potrošene ideje i zakržljale pameti uznemirava i onemogućava da vide i čuju bilo kakvu ideju, koja njima oduzima položaj, vlast i povlastice.

Iz vlastitog iskustva znam da kad god sam se žalio strancima, nisu me slušali, niti su uvažavali moju žalbu, već su me samo sažalijevali i, ako im je bila volja, davali su mi poneku mrvicu svoje milosti. Sve dok nisam shvatio da Martin Luther King nije govorio: - Ja imam žalbu! („I have a complain “), već je govorio: - Ja imam san! („I have a dream“). Tek tada su Martin Lutherovi protivnici čuli njegovu poruku; tek tada njegova poruka je došla na pravu adresu.

Da, u tome je stvar – u adresi. Nekada su naše bosanske poruke kao san, a ne kao žalba, odlazile i stizale na pravu adresu na East Riveru, u Washingtonu, Brussel, Vatikanu, Istanbulu, Rijadu i Teheranu. Danas, kao da su poštanska sandučad sklonjena za bosanska pisma i poruke na tim adresama, koje su nam nekada bile dostupne. Ne znam, da li su sandučad sklonjena zato što više nit pišemo nit šaljemo ikome bosanske poruke o „bosanskom snu“ ili je to zato što niko više ne želi niti da sluša niti da čita naše uplakane žalbe.

Bosna danas liči na Jusufa, a.s., kojeg su braća iznevjerila, bacivši ga u bunar. Prolazni stranac ga spašava i dovodi na dvor faraona. Na dvoru Jusuf, a.s., doživljava veliko iskušenje. Nevin biva bačen u haps, ali Jusuf,.a.s, ne dopušta da mu zagade dušu.

Svevišnji Allah mu zbog toga daruje znanje i mudrost, koja ga izvodi iz hapsa i pruža mu priliku da stupi u kontakt sa svojom braćom i vrati se svom uplakanom ocu Jakubu, koji ni za tren nije izgubio nadu da će mu se sin Jusuf, a.s., vratiti živ i zdrav. Jakub se nije nikome žalio od ljudi, već je svoju žalbu i molbu uopćivao sam Dragom Bogu i sanjao o povratku svoga sina Jusufa,.a.s.

Zar sudbina Jusuf, a.s., ne liči na sudbinu Bosne, koja je, isto tako, bačena u bunar Genocida i udruženog zločinačkog poduhvata od svoje braće?

Nije li joj, isto tako, prolazni stranac pomogao da izađe iz tog bunara i dođe do Haaga?

Nije li i Bosna dovedena na brusselski dvor, kao što je i Jusuf,a.s., bio doveden na faraonov dvor, u nadi da joj se posreći susret sa braćom, koja su je iznevjerili te da se vrati svom uplakanom bosanskom Didu, koji čeka tisuću ljeta da vidi svoju Bosnu – princezu nad princezama u svom zagrljaju.

No, ima nešto što me brine u vezi sa sudbinom Bosne. Nije mi jasno da li je brusselski poziv Bosni da dođe na europski dvor uspavanka od Snjeguljice i sedam patuljaka ili je to budilnik od Europe i dvadeset sedam zemalja da Bosna progleda i vidi svoje zasluženo mjestu u europskoj familiji?

Vrijeme će pokazati o čemu se radi!

Neće se dugo čekati da se vidi prava istina!

A do tada, dragi moji, budite svi kao Jakub, a.s., koji nije nikad izgubio nadu u Božju pravdu za svog sina Jusufa, a.s.

Nemojte ni vi nikada gubiti nadu u Božju pravdu za svoju Bosnu!

Nemojte se strancima ni žaliti niti ih moliti za milost!

Svoju molbu upućujte Svevišnjem Allahu i sanjajte san o Bosni!