Kada su 8. decembra 1991. šefovi Rusije, Bjelorusije i Ukrajine – Boris Jeljcin, Stanislav S. Šuškevič i Leonid Kravčuk – definitivno razmontirali Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika u mestu Viskuli u Bjeloveškoj šumi u Belorusiji, niko nije mogao ni slutiti da će tridesetak godina poslije krenuti nova drama upravo sa prostora bivših sovjetskih zemalja. Predsjednik Sovjetskog Saveza Mihail Sergejevič Gorbačov, koji je preživio državni udar 19.8.1991.,ali je iz njega izašao veoma oslabljen, pojavio se posljednji put na televiziji tokom Božića 25. decembra da bi saopćio kraj Sovjetskog Saveza. Sljedećeg dana spuštena je crvena komunistička zastava a zalepršala je današnja trobojka. U toj povijesnoj drami pratimo pokušaj stvaranja nove geopolitičke arhitekture svijeta koju provodi bez milosti „vladar“ ruske države Vladimir Putin. On je već tada imao jasan plan o obnovi stare slave koji je podrazumijevao gubitak nezavisnosti „povijesnih“ ruskih zemalja Ukrajine i Bjelurusije, a u planu su mu ostale Gruzija i Moldavije dok su centralnoazijske republike Kazahstan, Kirgistan, Turkemenistan, Tadžikistan, Uzbekistan – i tako već njegove marionete. Baltičke države – Litvanija, Latvija i Estonija – koje su sada ugrađene u zapadnoevropsku konstelaciju snaga, izazivaju kod Putinu osjećaj najveće nervoze i bijesa. U feljtonu Putinova geometrija – Obnova ili propast povijesne Rusije prof. dr. Adamir Jerković piše o agresiji Rusije na Ukrajinu. Autor govori o događajima bez presedana koji su potresli svijet i još uvijek nema naznaka o kraju ove postsovjetske drame. Feljton prati sve učesnice sukoba u Ukrajini, kako direktne tako i potencijalne. Ovo će, po svemu sudeći, biti dugotrajan rat. Ako je suditi prema Putinovom ludilu nije isključen ni nuklearni rat.

Kada su se u Gruziji održavali izbori Južna Osetija ih je odbila organizirati na svom teritoriju koji skoro nikome ne koristi osim dilerima droge i oružja.Na brzinu skovani plan o refernedumu privremeno je suspendiran, dok Putinov režim ne odluči drugačije

Napetosti u ovoj regiji, koja se nalazi u zaleđu također pobunjene Abhazije, počele su sa rastom nacionalizma između dvije glavne etničke grupe, Gruzijaca i Oseta. Slično kao u Bosni i Hercegovini, obje zajednice su živjele u miru, izuzev u 1920-tih godina prošlog stoljeća. Postojao je veliki broj bračnih zajednica između pripadnika dva naroda. Južnosetski vrhovni savjet zatražio je od Republike Gruzije u prvim danima samostalnosti da status autonomne pokrajine bude uzdignut u status automne republike. Gruzija je to odbila. Vlada u Tbilisiju je proglasila gruzijski jezik jedinim službenim na cijeloj teritoriji države, a tokom ljeta 1990. godine Gruzija donosi zakon kojim se zabranjuju regionalne stranke što su Oseti protumačili kao napad na njihovu autonomiju. Na to su proglasili Sovjetsku Demokratsku Republiku Južnu Osetiju. Kada su se u Gruziji održavali izbori Južna Osetija ih je odbila provesti na svom teritoriju koji skoro nikome ne koristi osim dilerima droge i oružja. Nakon toga je provela izbore samostalno na što je reagovala vlada u Tbilisiju 11. 12. 1990. kada je ukinula autonomiju Južne Osetije. Nakon toga su nastupili sukobi u ovoj „državici“ podno Kavkaza koja je udaljena stotinjak kilometara jugoistočno od Abhazije. Rat je odnio oko 1000 života i proizveo sto hiljada izbjeglica na obje strane. Južna Osetija je druga zemlja iz teritorijalnog statusa Republike Gruzije, koja se otela kontroli Tbilisija uz pomoć vojnih jedinica Rusije 1992. godine. Južna Osetija je održala i drugi referendum 12. 11. 2006. i ponovo se glasalo o nezavisnosti ove teritorije. Niko nije priznao ovaj referendum. Novi sukob je uslijedio u avgustu 2008. godine kada je vojska Gruzije htjela da zauzme glavni grad pobunjene zemlje Chianvali što je naišlo na rusku vojnu intervenciju. Moskva je priznala nezavisnost ove teritorije i obalne regije Abhazije nakon rata s Gruzijom 2008. godine, pružila im finansijsku podršku, njihovom stanovništvu ponudila rusko državljanstvo i smjestila na tlo Južne Osetije hiljade svojih vojnika. U ovom sukobu Ujedinjene nacije su potpuno nemoćne. Ne priznaju okupaciju dijela gruzijske teritorije, ali su nemoćne da bilo šta učine jer imaju naspram sebe rusku vojnu silu. Sve se svodi na pozive zaraćenim stranama da sjednu za pregovarački sto. Pokušaj mirenja sada je teži, jer je došlo do polarizacije svijeta nakon ruske intervencije u Ukrajini. Zapad podupire gruzijsku stranu. Pozivi gruzijskih predsjednika zapadnim vladama da pomognu Tbilisiju ostaju zasad uglavnom bez rezultata. NATO je nijem zbog osjetljivosti ovog područja, a sadašnju situaciju opterećuje i rat u Ukrajini. Rusija je protiv bilo kakvog približavanja Gruzije NATO-u, jer procjenjuje da to predstavlja opasnost na njenim južnim granicama. Ruska Federacija zbog toga želi anektirati ovo područje i formalno. Za sada u Moskvi traže pogodan momenat. Činilo se da je nakon proglašenja ukrajinskih teritorija Luganska i Donjecka nezavisnim „narodnim republikama“ nastupio taj trenutak koji je najavio tadašnji „predsjednik“ Južne Osetije Anatolij Bibilov. "Vjerujem da je ujedinjenje s Rusijom naš strateški cilj, naš put, težnja naroda", rekao je Bibilov, čije je riječi prenijela služba za medije stranke Jedinstvena Rusija. Poduzet ćemo odgovarajuće pravne korake u bliskoj budućnosti. Republika Južna Osetija bit će dio svoje povijesne domovine - Rusije."

On je u krajem marta 2022. najavio prisajedinjenja Južne Osetije Rusiji, ali je onda administracija novog predsjednika Alana Gaglojeva saopćila da se zasada odgađa referendum. Naravno čekaju se signali iz Moskve za referendum o priključenju Ruskoj Federaciji. Rečeno im je da sada nije trenutak za ozvaničenje aneksije.

Sada se vraćam bivšem „predsjedniku“ te „države“ Anatoliju Bibilovu. On je izgubio u trci na „predsjedničkim izborima“ 2022. godine. Bibilova je do kraja podržavala Jedinstvena Rusija, partija ruskog predsjednika Vladimira Putina i on se pokazao kao pouzdan igrač. Pojavljivao se na skupovima separatista svuda u svijetu, a sjećamo se ovog lika koji je osvanuo 9. januara 2018. u Banja Luci na neustavnom praznovanju Dana RS. Pozvan je od srpskog separatiste Milorada Dodika što je izazvalo diplomatski incident. Bosna i Hercegovina nije bila uopće informirana o dolasku Anatolija Bibilova u grad na Vrbasu. Napisao sam tada gruzijskoj direktorici u Ministarstvu pravde Teoni Iashvili pismo u kojem sam podsjetio na principijelan stav bosanskohercegovačke strane i na moj govor održan nekoliko mjeseci ranije u Tbilisiju u kojem sam izrazio našu apsolutnu podršku suverenitetu i teritorijalnom integritetu Gruzije.

(Sutra: NATO se približio Gruziji)