Djevojka sa mistrijom i gletaricom u rukama, ste kantom friško umiješanog maltera, ravna leđni zid prizemnog objekta, na čijoj prednjoj strani, na plavoj podlozi, nekako boje neba na tom porodičnom imanju, već je od rezanih oblica napravljena krošnja drveta i cvijet. A pored, od brezovog drveta, što svojom bjelinom oslikava simboliku čistote, stoji čovjek sa podignutom rukom u znak pozdrava kao na stećku. Prilazim oprezno da ne remetim rad i onako sa distance gledam pitajući se dovoljno glasno da odjekne planina u čijem podnožju sam evo da se nadvikujem sa tišinom tek ponekim uzdahom.

Ima li još negdje na zemlji Bosni ali i šire da djevojka na čijem licu se zaustavila prirodna čednost koja ne trpi maske i maskare, već zraku sunca i mjeseca, dodir vjetra sa planine, i hladne vode sa potoka, sa mistrijom u ruci zatvara pukotine na zidu i ravna, poput najspretnije muške ruke, a da u glavi reda mozaik koji će iznjedriti sliku na tom zidu. Nije to instalacija, kako to sada vole kazati oni što u ram umjetnosti guraju sve svoje frustracije na putu lične neostvarenosti.

Elma, svršena gimnazijalka, kojoj je obrazovni cilj završiti studij dizajna, na koji će još čekati, ne staje zarobljena na crijevu neke smrdljive nargile, već odlazi u radnju najstarije drvorezbarske porodice u konjicu, pa moli da je prime na dva mjeseca da izuči zanat i bez naknade za njen rad. Gazda u čudu primi djevojku u radnju i kada se uvjeri da u njoj diše potencijal, umjetnik koji ne samo da će savladati rezbarenje drveta nego i duše, nakon dva mjeseca rada u rezbariji, ponudi joj da ostane raditi. Ali Elma ima svoje snove. Ima kist kroz koji toči slike nastale u glavi nakon nebrojeno pročitanih knjiga. Iako u društvu doživi i podsmijeh jer danas nije baš moderno drugovati s knjigom, pored društvenih mreža i nargile koji naprosto opijaju glupošću, ova djevojka nalazi svoj svijet među koricama knjiga. Voli književnosti, izučava psihologiju na Frojdovoj psihoanalizi. Potom se otisne u filozofiju, preko evropskih filozofa i onih iz antičke Grčke, pa otputuje na istok do Ibn Halduna koji je pretpostavio vrijeme u kojem živimo. Očito to je vrijeme rastuće nesigurnosti i globalnog nereda. Ljudska su bića, reći će Ibn Haldun, po svojoj prirodi “politička bića”, u smislu da su prinuđena živjeti skupa kako bi očuvali porijeklo, zadovoljili osnovne potrebe i ostvarili svoj potencijal da budu “civilizovani”. Rušilačke sile prirođene ljudskoj prirodi moguće je obuzdati kada ljudi nauče kako da pomažu jedni drugima. Ibn Haldunovo proučavanje upleteno sa vjerom islam, ovoj mladoj djevojci ostavlja mnoga otvorena pitanja za koja se obavezuje tražiti odgovor. U tom zanosu djevojačkog promišljanja i ruku koje naprosto ostavljaju ljepotu na drvetu, kamenu ali i platnu, Elma nam otkriva svijet lijepog zatrpan ispod rastuće sebičnosti i materijalizma. Otkriva svijet netaknute prirode kojoj se valja vratiti zarad ličnog opstanka, ali i očuvanja zajednice kojoj su pohlepne ruke davno otvorile ponor da je tamo gurnu. Potpuno svjesna, jer umjetnici su u stalnoj komunikaciji sa prirodom, oni predosjećaju ono što slijedi, a što oči svakodnevnice ne mogu vidjeti, Elma rezbari svoju dušu ali duše svih nas koji svijet gledamo iskreno kroz mali prozor porodičnog gnijezda, uramljen skromnošću čija se žeđ gasi jedino znanjem, jer bez te perspektive pogled je prazan, materijalno pomućen, duhovno osakaćen.

Ovo podcrtavam, jer Elma svoju umjetnost i svoj san o studiju dizajna živi ostavljajući radove kojima se treba znati diviti. Pored oca i majke od kojih je povukla ljepotu duše, ahlak koji se ogleda na licu, skromnost u svemu, tu je i njena mlađa sestra koja je u stopu prati. Gledam kako na merdevinama farba drvenu kućicu gore na vrh imanja, na vrelom avgustovskom suncu. Samo ponekad izdahom otjera pramen kose što se spustio preko oka, ili nadlanicom obriše znoj. Otac ponosan na dvije princeze, dva bisera koja mu Uzvišeni Bog podario, pokazuje mi Elmin završni rad iz drvorezbarske radnje. Slika glave jelena rezbarena na crno bojenom drvetu gdje svaki rez oživljava plemenitu životinju. Divim se viđenom i već priželjkujem da dođem ponovo na porodičnom imanje skriveno ispod visokih stabala jelike i bukve, gdje dlijeto plemenitosti i čestitosti ostavi rez na svačijoj duši.

Pitam se ima li ijedan rez na duši onih u vlasti, koji bi ih potaknuo na razmišljanje da ovoj djevojci pomognu na putu do znanja, do ostvarenja sna, ili će ostati zatrpani u ruševinama vlastite pohlepe?