MEHMED MEŠA DELIĆ: Svi oni koji su bili ispod Starog mosta sjećaju se trenutka kako su ga okom slijedili ka visinama u nebo. Vrhom svojim, Stari most leti k nebu. On može to, on je stvoren od čovjeka, čovjek njega ponovo slijedi. Sva njegova masa kamena dotiče i zemlju i nebo. To je onaj najuzvišeniji trenutak tajne postojanja, kada se materija pretače u energiju, i vršak umjetničkog remek – djela koje se stalno, otvoreno zbiva pred našim očima.

Mostove su gradili neimari, dobri ljudi, a rušili neljudi, oni koji su naučili preko brvna prelaziti. Mostove su rušili graditelji mržnje, pa ima jedan Stari most, kojeg ubiše da bi ga srušili. Ubiše ga 9. novembra 1993. godine jer je bio aksiom postojanja ljudi mostarskog podneblja. Ubice mosta su tu učinili kako bi ubili sve ljudsko kod onih iz kojih je sve to nastalo. Stari most, jeste ljudsko postojanje na tom tlu, ljubav za njega i poštovanje, divljenje, nije samo bilo svojstvo Mostaraca. Stari most, je sve na ovom dunjaluku spajao. Zato treba jednostavno reći – ubijanje, a onda i rušenje mosta je ubistvo živog bića. Našeg sveukupnog bića. Taj most, osim uobičajene funkcionalnosti da veže dvije obale Neretve, krije još niz nebrojanih dimenzija čime se izmješta iz svoje statičnosti i funkcionalnosti – u pokret samog postojanja. Stari most je vrhunskog neimarskog duha, našeg duha, ali je i životni kod, i prirodni i kako sve ne. U njegovoj liniji funkcionalnoj postoji ona dubinska. on obrgljava i obkoračava, a ne uništavajući ni samu prirodu, odnosno divljinu Neretve. Ona se ispod njega k'o riba koprca, ne samo tokom već i zelenom bojom kao simbolom života. Na toj vrcavoj, živoj rijeci, u rukama plivača, u tijelu skakača, u njihovim mišićima, krvotoku, uvukla se, ne samo rijeka s kojim se tijela hrve, već i sam Stari most koji to sve ispod oka gleda. Ovo ne može biti skriveno, umjetniku iz čijih misli kipe ideje.

Novi – Stari most Novi – Stari most od kamena hercegovačkog bijelog, on je sehara blaga historijskog, on je duga budućnosti, olučena i na istok i na zapad. Tajna njegova - Jedna klica, a dva života, on na svom svodu osjeti kako je roditi se, živjeti, umrijeti i ponovo kao Isus uskrsnuti, k’o Feniks u visine se vinuti. On zna kako je - Biti mlad, star, pa umrijeti, pa ponovo oživjeti i opet mlad bit staru Božansku ljepotu sačuvat, u svom tijelu kamenom i srce i dušu besmrtnu imati, a sve to mrzioci mostova htijeli su ubiti. On je - Ljepotan među mostovima ponosna je Hercegovina, ponosna je Bosna, ponosan je Mostar ponosan je svijet, što ga imaju. Novi – Stari most ljepota klesana i zidana hodom i pogledom uglačana, on je k’o sunčeva zraka što sunce sa zemljom spaja. (Svijetlost je simbol života i prijateljstva). On stremi uvis, više, gore... jer želi zaploviti čistim nebeskim morem zbog njega - Svemir mijenja lice svoje! Novi – Stari most širom svijeta prikazan k’o onaj stari – bivši, k’o onaj porušeni – mrtvi i k’o ovaj – novi – oživljeni. Svijet se uvjeri, ali i dušmani mostova, da on nije fotomorganska vizija Hercegovina nije saharska pustinja, već ljepota ovodunjalučkog dženneta. Novi – Stari most nova savjest, mlada povjest, povjest buduća, hamajlija na đerdanu vremenskom bivšem, sadašnjem, budućem. Novi – Stari most opet se rodi, al’ na njega novu ploču sa hronogramom ne staviše, ljubitelji mostova to ne razumješe. Zato ću na kraju ove pjesme dopisati: Hajrudinov most 1566. godine podignut, Od strane ekstremista 1993. godine srušen. Od dobrih ljudi 2004. godine obnovljen. Aferim, od srca hvala svima vama koji volite mostove! Maglaj: 23. jula 2004. godine

To nam kazuju slike Mehe Seftića, koji je bio slikar, pjevač i skladatelj, a rođen u Mostaru 1919., a umro 1988. godine u Mostaru. Njegova slika otkriva kako se most pretvara u energiju i nestaje u visini.

Drugi također, suštinski, sustvaralački osjećaj mosta je možda, na platnu Salima Obralića bosanskohercegovačkog grafičara i profesora na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu. Salim je rođen 1945. godine u Maglaju, a umro 2018. godine u Sarajevu, sahranjen u Maglaju.

Most je kružni, postoji kako gore, iznad rijeke, tako i dolje, u vodi. Tako, Stari most, kao završeno djelo, otkriva svoja njedra i prima, ne samo svoga autora u tajnu svog starog i novog postojanja već i svakog onog ko ispod njega zamahuje, u borbi s rijekom, svojim mišicama.

Svi oni koji su bili ispod Starog mosta sjećaju se trenutka kako su ga okom slijedili ka visinama u nebo. Vrhom svojim, Stari most leti k nebu. On može to, on je stvoren od čovjeka, čovjek njega ponovo slijedi. Sva njegova masa kamena dotiče i zemlju i nebo. To je onaj najuzvišeniji trenutak tajne postojanja, kada se materija pretače u energiju, i vršak umjetničkog remek – djela koje se stalno, otvoreno zbiva pred našim očima. Ovo otvoreno djelo koje nije skamenilo proces svoga nastanka, već taj proces umjetnički materijalizuje. Plivač ili skakač s mosta, koji dolje pokušava da rukama savlada divlju rijeku, u malim i sitnim zamasima, koje je Hajrudin između 1557. do 1566. godine sagradio i pretvorio u jedan jedinstveni i veliki zamah i zagrljaj krakova, ruku mosta, čovjek u malom ponavlja jednom ostvarenu tako veliku mjeru, i pokušava gore savladati Zemljinu težu (statiku) i svoju masu, i tek na tren, tijelom kao poletjelom materijom, vinuti se nebu skakač, naročito onaj na glavu, onaj što skače laste, u djeliću sekunde vinuo se, kao i sam luk mosta k nebu, da bi poletio ka rijeci i od neba ka rijeci. Spaja ih u jedno, let i pad spaja u skok. Takvo zaokruženje osnovni ovaj curiculum, u neprestanom općem životnom krugu.

Takvo kupanje, skakanje, ne znači tek samo životnu radost oko njega, već i ponavljanje onog osnovnog što je otjelotvoreno ovim mostom. On znači sveukupnost postojanja, a prije svega, južnjačkog podneblja, pa nam se čini da su se u njegovoj kamenoj bjelini skrile sve bijele munare što lete ka nebu, sve bijele kaldrme i avlije što obgrljuju prirodu i unose je u kuću kao najvažniji dio postojanja, sve bijele česme i razigrani đerizi, simboli savladanog u upotrijebljenog toka vode. Sva bijela prirodna bjelina kamene mase Hercegovine pretvorila se u bijelu kamenu masu ovog mosta, a time je kamen prešao iz životnog u kulturološki kod. I stalno se dešava pred našim očima to pretakanje.

Dakle, most pulsira, vibrira i ujedno otjelotvoruje perpetuum mobile sveukupnog postojanja. Zato je on biće, i zato se za njega kaže da je ubijen, a ne srušen.

Prilikom pisanja ovog članka koristio sam i parafrazirao esej: „Živi most“ napisan 22. jula 2004. godine od Jasmine Musabegović rođene u Vogošći kod Sarajeva, koja piše romane, eseje i bavi se prevođenjem s francuskog.

O pisanju o Starom most ona kaže:
„I zato i ja pokušavam da slijedim skoro svim književnim izrazima tu njegovu sveopću otvorenu metaforu: evo esejom, pjesmom, proznim izrazom i slikom, imaginamom, slikom nastalom iz palete moje junakinje u romanu Most.

Jer i sama sam živjela sve njegove dimenzije: naučila plivati na Neretvi, spuštala se se do ispodmosta, džikljala u nemirnoj bijeloj avliji, pela se na munaru porodične džamije.

Riječju, tijelom i duhom upijala sve njegove treptaje. I jer je moj poginuli brat sa tog mosta skakao za mene.“

„Ovaj esej, koji sam stavila na početak romana Most, nastao je u trenutku rušenja Starog mosta i imao je naslov Ubijeni most. Smatram da, dolaskom eseja i dvije pjesme, širim granice romana na cjelokupni životni i umjetnički doživljaj ovog i življenog i artikulisanog fenomena što su ga Mostarci kratko zvali Stari. Jezik je ispred spoznaje; on jeste i stari prijatelj otac ili djed: dakle, rod, živo biće. On je, riječju, inkamacija življenja u ovom podneblju. Ta inkarnacija ponovo džikija.

Izlazak prvog izdanja romana nekako se podudarao sa ubistvom Starog mosta; a ovog drugog sa njegovim ponovnim uzdizanjem.“

Ove 2022. godine se navršava 18 godina, ili punoljetnost Novog – Starog mosta, koji je 23. jula 2004. godine prhnuo kao ptica Feniks u hercegovačke plave visine. Tome je predhodila rekonstrukcija od 7. juna 2001. godine. Zahvaljujući ljubiteljima mostova, ubijeni, pa porušeni Stari most prelazi u drugu dimenziju, u živi most, po meni Novi – Stari most.