Autor: Fatmir S. Bači

Povodom Dana Nezavisnosti SAD-a, umjesto nekog zvaničnog čestitanja, iznosim samo jedan mali fragment od mog teksta - eseja, “Moja Amerika”, koji je zasnovan na tri polazne tačke: pravo i sloboda, ljubav i nadahnuće, kriticizam i vizija.

Postoji više od jedne Amerike: socialna Amerika, politička Amerika, ekonomska Amerika, finansiska Amerika, vojna Amerika, ideološka Amerika, holivudska Amerika, pa i mitološka Amerika, ako se tako možemo izraziti, i još što ne smijemo zaobići, jedna gastronomska Amerika, koja blista u svakoj flaši Coca-Cole, sa ili bez šećera, kao što ima jedna Amerika u svakom obroku MacDonald-a, sa više ili manje potrebnih kalorija.

Kako god, nije mi cilj da ovdje istaknem i da pričam za Amerike drugih ljudi, ne samo za to što je tako nešto nemoguće, jer se ne može stići do tuđih doživljaja, nego i zato što svako može imati svoju priču, možda i mnogo bolju od moje. Naravno, želim da se izrazim i da pričam samo o mojoj Americi, onoliko koliko je moguća moja infiltracija u sebi, i neovisno da li će je u cijelosti prepoznati, i bez obzira koliko je drugima moje otkrivanje prepoznatljivo. Moja Amerika je “književna”; i ova je Amerika isto vanjska, bez obzira što ona dira nutrinu čovjeka i nije tako vidljiva kao ostale Amerike. Moja Amerika je Amerika Pjesnika; predvođena je od zakona i Ustava Pjesnika. “Pjesnici su nepoznati i nevidljivi zakonodavci svijeta.” izražava se negdje Shelley.

Brojanje raznih Amerika, naravno da ne završava ovdje. Ovdja ne namjeravam da poredam sve Amerike koje se mogu konceptuelno definisati, ni da ih inventurazujem, niti namjeravam da izrazim geografsko prostranstvo raznovrsnih Amerika, ni da se bavim sa njihovim geopolitičkim koordinacijama bilo gdje.
Ovdje ću da se izrazim i pričam o Americi čovjeka. Da, jeste, baš o Americi čovjeka.

Svaki čovjek ima jednu Ameriku, možda u drugačijem obliku, ili sa potpuno različitim imenom… Čudesnim, tko bi znao… Ali je svatko ima. Da. Jednu Ameriku koja se nalazi projektovana u suštini, u svojoj untarnjoj geografiji, isto kao što se njegova nutrina nalazi projektovana po cijeloj geografskoj dužini svih Amerika.

Ova Amerika ne može ni slučajno da se otkrije od bilo kojeg Ameriko Vespučija, ni od mnoštvo sličnih njemu, ali se može otkriti od svakog čovjeka u čijoj nutrini jeste projektovana Amerika i u kojoj je izrazito projektovana i sama čovjekova nutrina.

Kako god, nije mi cilj da ovdje istaknem i da pričam za Amerike drugih ljudi, ne samo za to što je tako nešto nemoguće, jer se ne može stići do tuđih doživljaja, nego i zato što svako može imati svoju priču, možda i mnogo bolju od moje.

Naravno, želim da se izrazim i da pričam samo o mojoj Americi, onoliko koliko je moguća moja infiltracija u sebi, i neovisno da li će je u cijelosti prepoznati, i bez obzira koliko je drugima moje otkrivanje prepoznatljivo.

Moja Amerika je “književna”; i ova je Amerika isto vanjska, bez obzira što ona dira nutrinu čovjeka i nije tako vidljiva kao ostale Amerike.

Moja Amerika je Amerika Pjesnika; predvođena je od zakona i Ustava Pjesnika.

“Pjesnici su nepoznati i nevidljivi zakonodavci svijeta.” izražava se negdje Shelley.

Za jednog Poetu, Poezija nije samo predmet čime bi izrazio svoje ideje, svoje nezadovoljstvo, svoj protest ili političko nezadovoljstvo, ne. Za Poetu, Poezija je duhovna institucija koja se u svakom društvu prepoznaje po vertikali, jeste moć koja potiče iz te vertikale, kao što jeste i politički autoritet za društvo koji prepoznaje budući korak.

“Amerika, sa svojim venama napunjenim poetskom limfom, ima potrebe za poete više od svih drugih nacija; i nema nikakve sumnje da će ih imati, i to među najboljim poetama, i da će ih upotrijebiti na najbolji mogući način. Za Amerikance, više nego što je ličnost Predsjednika, referentna ličnost Amerike, bit će Poeta.”

Tako je pisao Walt Whitman u predgovoru svojoj knjizi “Vlati trave” sredinom XIX vijeka.
I ove davne riječi Walt Whitmana su se već ostvarile; drevne muze koje su bile nadahnuće za sva umjetnička polja Evrope, napustile su sniježne visine Parnasa, otišle daleko od užasne galame jednog sekulariziranog kontinenta, daleko od krutih podjela, od konfliktnog duhovnog siromaštva, od social-kulturnog haosa, i naselile su “divlje” krajeve, nepoznate i nevine prostore Amerike. Nastanile tamo gdje ih je dočekala jedna neophodna i hitna potreba. I to; “…ne samo da bi se stvaralo, ne samo da bi se začelo, nego da bi se i donijelo iz daleka ono što se već ugušilo i ogriješilo prema svetim zakonima.” uporno se izražava Whitman.

Tačno ovdje je i počela da se konturira, da se identira kako politički i kulturološki, kao što je nastala da se geografizuje moja Ameirika. U ovakvoj topologiji i na ovakvim prostranstvima od snova i nade, u kojima je Poezija duhovna institucija, i gdje je uloga poete važnija od svih drugih javnih ličnosti, čak i od Predsjednika, gdje riječ Poeta je referentna i doživljava se kao važnija za budućnost od bilo kakvog dogovora. Nešto što je nezamislivo u Evropskoj svijesti i već nemoguće za ovdašnje mogućnosti, koja je navikla da Poeta bude pod persekucijom i koja je naučila da upotrjebi i zloupotrijebi Poetu i u niže svrhe…