Autor: Šemso Agović

ŠEMSO AGOVIĆ: Pa zaista, Andrej hoće baš to: taj vjersko-ideološki pamflet neka ostane tamo i do sudnjeg dana vrši svoju ulogu, koju je do najmanjih sitnica objasnio i u praksi primijenio monstrum s Pala, Radovan Karadžić, zvani Rašo. Imao je legalan i legitiman priručnik za izvršenje genocida u ruci, i preobraženu JNA pod komandom.

Od svih grana umjetnosti književnost je najizrazitije uticala na razvoj civilizacija kao i na tok istorije. Bez dobre književne osnove ne može biti dobrog filma, opere, pozorišne predstave… i svih drugih segmenata opšte kulture. Književnost utiče na formiranje svijesti pojedinca, ličnog i kolektivnog identiteta, javnog mnjenja… Obrazovno-vaspitne ustanove su zadužene za odabir književnih djela za školske lektire, putem kojih će usmjeravati duhovni i intelektualni razvoj svojih državljana od njihovog ranog djetinjstva pa dalje.

U nas su te ustanove pretvorene u agitprop organizacije, kojima je uspjelo školsku lektiru kontaminirati djelima punim direktne i brutalne mržnje prema islamu, sa ciljem da se za sva vremena zabetonira mržnja između pripadnika islamske i hrišćanske religije. Na taj način je pomenutoj mržnji dat legalitet i legitimitet, što će se pokazati pogubno naročito u konfliktima među narodima. Brojni zločini će biti motivirani upravo tom mržnjom – od pojedinačnih ubistava sve do genocida.

Protiv tog zla se u nas takoreći malo ili skoro ništa ne preduzima. Političari ćute, književnici se snebivaju, prosvjetni radnici strahuju i mudruju. A đaci – oni trpe. Tu i tamo se poneko javi, ali isključivo u vezi Gorskog vijenca. O Skenderu Kulenoviću i njegovoj zloglasnoj Stojanki majki Knežopoljki, kao ni o Kišu i njegovom vulgarnom sprdanju sa Muhamedom u vezi konzumiranja alkohola i svinjetine u Peščaniku niko ni da pisne.

Oglasio se Andrej Nikolaidis romanom Mimesis, u kojem je tobože razobličio Gorski vijenac, a nije mu se, čoče, ni primakao, već oprezno kao mačak oko vruće kaše sa sigurne distance kružio oko Vijenca i oko Njegoša. Nemojte misliti da je bradonja neuk i neobrazovan pa ne vidi problem, a, jok, brale, zna on sve, ali je pogan pa neće naoposlo. Za RSE na pitanje da li treba povući Gorski vijenac iz školske lektire bradonja daje lakonsko-idiotski odgovor: „Samo bi idiot to uradio!“ To je to: za njega je milijarda i po muslimana plus par milijardi normalnih, demokratski orijentiranih ljudi Planete – gomila idiota, koja ne razlikuje pamflet od književnosti.

Na pitanje šta da se radi, školovani cinik uzvraća: "Gorski vijenac treba samo pravilno objašnjavati." (A đe da nađemo takve majstore, kuku nama.)

Pa zaista, Andrej hoće baš to: taj vjersko-ideološki pamflet neka ostane tamo i do sudnjeg dana vrši svoju ulogu, koju je do najmanjih sitnica objasnio i u praksi primijenio monstrum s Pala, Radovan Karadžić, zvani Rašo. Imao je legalan i legitiman priručnik za izvršenje genocida u ruci, i preobraženu JNA pod komandom.


Doduše, šta briga Nikolaidisa Gorski vijenac; ima on važnijeg posla, neka se dokoni čupaju s njim. A nije ni musliman. Mada bi mu i sam Njegoš podviknuo – što se mrči kada kovat nećeš, jado grdni!
Ok., ostavimo bradonju neka planduje po ulcinjskim đulistanima, posvetimo se svijetlom primjeru umjetnika-junaka, koji je sav svoj književni talenat razastro u knjizi Arabika starobarskih prokletstava (izdavač Savjet Muslimanskog naroda Crne Gore, februar 2022., recenzent Vlatko Simunović).

U tom remek djelu moderne književnosti, koja preferira „bernhard“ stil, nevjerovatni Karadjuzović je samo u nekoliko rečenica lucidnog teksta opisao svoju ličnu dramu nastalu njegovom pobunom protiv duhovnog nasilja ispoljenog prema njemu u školi preko Gorskog vijenca sa jedne, i nasilja njegovog prestrašenog i oportunističkog oca, koji ga primorava da sagne glavu i stoički trpi teror – kao što ga trpi i on sam čitav život –, sa druge strane. Ta očeva izdaja će izazvati prijevremeni prekid simbiotskog procesa sa sinom, koji se više nikada neće uspostaviti. Ali mu barem neće oduzeti hrabrost da se nastavi boriti protiv nepravde, i on to uspješno radi sa perom u ruci. Usamljen u moru svojih kukavičkih kolega „književnika“ svih fela, kao Don Kihot, a ponosan. (Ako griješim, jer ste čuli za nekog književnika – Srbina il' Turčina, svejedno –, koji je kritičan do Gorskog vijenca, molim javite mi da ovaj disput povučem sa javne scene). Pogledajmo:

Senad M. Karadjuzović
ARABIKA STAROBARSKIH PROKLETSTAVA
(odlomak)


Ono „Turčine“, koje je slušao i on (Senadov prađed, prim. Š.A.), i moj đed, i moj otac, pa i ja… Pitam se danas, da li je trebalo proći stotinu i dvadeset godina, pa da određeni Crnogorac, direktor firme u kojoj sam radio, iza leđa tiho šapne poslovnom partneru: „Senad nije poturica, on je Osmanlija, i ja sam ponosan na njega, jer je korektan radnik“?

Da li je trebalo toliko?

Ljudi praštaju – vrijeme ne prašta. Prilagodi se ili crkni.
Prilagoditi se i gledati u zemlju je usud tuđina, koji je na vjetrometini istorije. Svi dodatni oblici palamuđenja na tu temu su suvišni.

Iz tog razloga vraćam se prađedu. Tako smo nepokolebljivo tihi i užasnuti, čak i dan-danas.
Ta prećutna potjernica, zahvaljujući dvanaestokoljenskom rodoslovu, kao da je pričvršćena na svakom javnom mjestu i dan na dan mori moje vratne žile umišljenom brzozujećom giljotinom iz stripova Marvela.

Budi poltron – živi po pravilu.

Ne skreći pažnju na sebe.

Stopi se kao fleka na asfaltu, ali da ti se boja ne vidi.
Moraš biti providan. Ne smiješ biti ni sjenka – jer kad si sjenka izazivaš sumnju.
Sjećam se Gorskog vijenca, ne sjećam se koji je razred bio. Moj otac, poluuništeni komunista me je u mamurluku svojem (jednom od mnogih) pitao:

„Šta je Gorski vijenac“?

„Istraga poturica!“ – odgovorio sam kao iz topa.

„Đe si ti u toj istrazi, pa da te je sramota od tog školskog štiva?“ opet me je pitao.
„Niđe – odgovorih – porijeklom sam iz Anadolije, ali se sramim ponekad svih tih turskih zuluma i loših stvari“, odgovorih.

„Koga je 'tražio' Njegoš, veliki naš pjesnik i vladika?“ pita otac, već sumnjičavo gledajući u mene (a znao sam taj UDB pogled).

„Poturice. Ja nijesam poturica.“

„Mrš, magarče! – kaza mudro – ništa ti nijesi bolji ni od poturica, niti od bilo koga! Nego nauči to kako valja i nemoj da me brukaš na roditeljskom sastanku!“

Zahvaljujući očevom pojmovanju jednakosti ljudi, prebolio sam na vrijeme sva nacionalistička i vjerska dječija oboljenja, kao male boginje, frust i zaušnice.

***

Da bi književnik bio dobar književnik, on pored umjetničkog talenta mora posjedovati i visoke etičke vrijednosti: mora biti Čovjek. "Granice mog jezika su granice mog svijeta", uči nas mudri Wittgenstein. Te granice mi sami sebi postavljamo: hoće li Gorski vijenac biti unutar ili izvan njih, na nama je. Andrej i Senad su ovdje na suprotnim obalama.