AZIZ HUREM: Bajrami, džume, terawije, i općenito zajedničke molitve u džamijama imaju prvenstveno pored vjerskog i socijalni značaj i funkciju da se ljudi vide, da se prijatelji sretnu, razgovaraju, dogovaraju, razmjenjuju pitanja i nalaze rješenja, da razvijaju ljubav međusobno, da planiraju i mnogo toga još osim samog namaza za koji večina misli i vjeruje da džamija mora i može biti samo u funkciji vjere i ni zašto drugo ne može i ne smije da služi.

Ramazan i Bajram su rekli svoje. Dalje je do nas – hoćemo li nastavit po starom kao i do sad ili ćemo se udostojiti, uozbiljiti i okrenuti sami sebi, porodici, djeci, roditeljima, komšiji, državi, društvu, vjeri, radnim obavezama, pravu i pravdi, i svemu onome od čega bi mogli mi ili neko drugi imati fajdu. Ili čemo i dalje u besposlici traćiti vrijeme, kritikovati, ružiti, širiti ne zadovoljstvo, tražiti veze da nešto obavimo preko reda, da dobijemo ono na šta nemamo prava i za šta ne ispunjavamo uslove, da živimo od tuđeg rada i …. i ….. .
Bajrami, džume, terawije, i općenito zajedničke molitve u džamijama imaju prvenstveno pored vjerskog i socijalni značaj i funkciju da se ljudi vide, da se prijatelji sretnu, razgovaraju, dogovaraju, razmjenjuju pitanja i nalaze rješenja, da razvijaju ljubav međusobno, da planiraju i mnogo toga još osim samog namaza za koji večina misli i vjeruje da džamija mora i može biti samo u funkciji vjere i ni zašto drugo ne može i ne smije da služi.
Da li smo i danas kao i prije četrnaest vijekova dužni i obavezni da se slijepo držimo propisa ili i tradicije i da ne odstupamo od te ustaljene prakse – kada su u pitanju Bajrami. U prvotnim uslovima i vremenima kada su nastajali propisi o Bajramima i kada je Islam bio na mnogo užem geografskom prostoru nego danas – gdje su drugi i povoljniji klimatski uslovi iznuđivali tadašnje a i današnje propise i pravila - jer se nisu mijenjali - za koje se niko ne usuđuje da ih mijenja i dopunjava ---- danas je Islam raširen bukvalno od istoka do zapada i od sjevera do juga gdje vladaju šarolike okolnosti, uslovi, zakoni, transportne, komunikacijske i saobraćajne mogućnosti i mnoga prvila koja nisu svojstvena arapskom vrućem podneblju.
Muslimani u Evropi i Americi ali i dijelovima svijeta gdje su drastične temperaturne i vremenske razlike u godišnjim dobima imaju samo par godina priliku da im Bajrami dođu ili padaju u ljetnom periodu u toku cijelog ciklusa od tridesetišest godina. Te stoga, zašto ne iskoristiti proljetno i ljetno vrijeme pa ove dvije vjerske svećanosti organizirati i obaviti na širokim otvorenim prostorima kao što su stadioni, široke javne površine ili sl. Ako ikada a onda bar danas nam je prilagođen i olakšan prijevoz i transport kako javni tako i lični privatni. Zašto Bajrami u jednom gradu moraju i danas kao nekada biti isjeckani u tri, pet ili petnaest džamija i džemata. Zašto se trči poslije Bajrama odmah kući (jeste, znademo mi, najpreča nam je porodica) odnosno, zašto na Bajram namaz idu samo muškarci a žene, kćeri, nevjeste, majke i ostala ženska čeljad moraju da spremaju sofru kao i prethodnih trideset dana odnosno kao i ostali dio cijelog života i da dočekuju muževe, sinove, svekre i djevere. Sve je to dobro, i više nego dobro od strane našeg ženskog svijeta ali zar njima nije Bajram. A one se Bajramu raduju kao i mi svi.
Mi ćemo sjediti, kahve i baklave kušati, eglen i beglen voditi a žene će nam dvoriti.
A odmah poslije toga ćemo kazivati kako su naše žene visoko cijenjene i poštovane i da imaju sva prava. Jeste. Tako stoji u knjigama. Tako je to samo deklarativno. Ali u praksi ? Ne znam odgovor zašto žene ne trebaju da idu na Bajram namaz. Jedini mali i ne dostatni odgovor koji sam našao je zbog mjesta u džamijama koje su za Bajram prepune jer su došli i oni koji dolaze jedanput godišnje.
Zato je potrebno i nužno da se Bajrami organiziraju i održavaju u i na širokim prostorima koji mogu da prime ne ograničen broj klanjaća. Ako je – a jeste - Bajram i bajramsko veselje završni čin ramazanskog posta onda na tom veselju ( da ne kažem slavlju jer to mi nosi na nekakve anamo njihove slave ) bi trebali da budu prisutni i naš drugi odnosno nježniji i ljepši dio familije. Zar ne bi bilo lijepo da se bajramska svećanost ukoliko bi bila organizirana po principu „jedan Bajram-namaz u jednom gradu“ organizirano produži i poslije Bajram-namaza na tim ili u tim širokim prostorima – manji mjesni stadioni, sportske sale itd. Smatram da se na ovim masovnim bajramska manifestacija može i treba proširiti i upotpuniti program i drugim kulturnim i sportskim aktivnostima gdje bi obavezno morali i trebali prisustvovati svi članovi naših porodica i žene i djeca. Na tim veliim skupovima se gradi i učvršćuje nacionalna svijest koja je kod nas Bošnjaka dobro poljuljana baš i upravo zbog toga što smo rasparčani i usitnjeni i još se dodatno usitnjavamo i parčamo.
Kada je ratnih godina našim borcima i našem narodu bilo najteže – i nekako u to vrijeme se poče proturati k’o nekakav vjerski postulat da je muzika i pjesma grijeh – a onda jedan moj ahbab veli: „pa znadeš li ti šta je nama u ratu značila pjesma, da nije bilo harmonike i pjesme ja bih poludio“.
Dakle zašto ove vjerske svećanosti ne uveličati i pjesmom i muzikom, pjesmom sevdahijom i duhovnom ilahijom. Možda bi privukli na Bajram i jedan dio od onih 90 ili 80% Bošnjaka koji uopće ne idu u džamiju pa čak ni na Bajram.
Danas kada je tempo života, razvoj telekomunikacijske i info tehnike negativno utjecao na socijalni segment našeg života ovakvi skupovi su više nego nužni i obavezni a Bajrami su jedinstvena prilika za to. U slučaju Bošnjaka posebno bi to bilo potrebno u eresu gdje i sami znamo kakva je situacija i da mnogi džemati broje samo nekoliko desetina članova i što je posebno važno u dijaspori. U dijaspori su Bošnjaci razasuti po cijeloj Evropi i Americi. Često puta žive i rade tamo gdje uopće nema džemata. A kad dođe Bajram veliko je pitanje hoće li moći dobiti slobodan dan, može li stići u grad do najbližeg džemata, je li uspio dobiti informacije gdje i kada će se obaviti Bajram-namaz itd. itd. Naravno, onaj ko hoće taj će sve to da na vrijeme pripremi i da se obezbijedi. Ali postoji i ona poznata : „ svaki od nas je dužan da brine o zajednici i o svakom pojedincu.
*****
Danas, 02 Maja 2022 godine su u gradu Beču u Austriji svih sedam Bošnjačkih džemata zajedno organizirali i obavili Bajram-namaz na fudbalskom stadionu koji je predvodio hfz. prof. dr. Kenan Musić.
Dragi Bošnjaci–u Bosni u Sandžaku i širom svijeta -
– „BAJRAM ŠERIF MUBAREK OLSUN“!