FARUK DIZDAREVIĆ: Uporni, okretni i imućni Isahaga Bučan uspio je da sve potrebne saglasnosti i papire dobije. Iznad Kamenitog mosta zajažena je Bistrica; sa sedam kaskada načinjenih od cerovog kolja, kamena i pijeska, podignut je nivo vode za „vadu“. To mjesto dobiće naziv „Zaboj“. Raonicima na ralima koje su vukli volovi angažovani iz šire okoline prokopano je novo korito Bistrice – od Kamenite ćuprije do na kraj Slatine. Paralelno novom vodotoku, sa lijeve strane, prokopana je „vada“ kojom je voda dovedena do badnjeva niz koje se obrušavala voda i pokretala vodeničko kamenje. Sad su se vodom Bistrice mogle natapati gubavačke njive na Laništima. Prilikom ovih radova popravljen je „Kamenita ćuprija“ koji su podigli Turci u XVII vijeku na važnom putu Akovo-Sjenica. Isahaga je dao da se načine ivične ograde sa jedne i druge strane mosta.

Godine 1916. dioničari Iso Bučan iz Gubavča, Đorđe Perović iz Rasova i Ejub-beg Šehović iz Sutivana napravili su na utrini zvanoj Slatina, niže Kamenitog mosta, na Bistrici vodenicu sa ozidanom kamenom coklom, a gore od brvana. Ta vodenica imala je tri vitla (kamena žrvnja za meljavu žita). Prvi vodeničar bio je Šaćir Spahić iz Podbreža. Ovu vodenicu je odnijela voda 1925. ili 1926. godine. U blizini vodenice, sa gornje strane puta koji je vodio dalje prema Bistrici, odnosno Pećarskoj ka Sjenici, nalazio se han.

Iso Bučan je 1931. godine započeo akciju oko izgradnje nove vodenice na istoj lokaciji Slatina. Budući da je trebao da zajazi Bistricu poviše Kamenitog mosta (da bi odvojio dio vode i „vadom“ je doveo do vodenice) tražio je za to saglasnost Savinopoljske opštine (danas Bistrica), od predsjednika E. Gradova, a obzirom da je objekt građen na lijevoj strani Bistrice, na teritoriji Rasovske opštine – rijeka je na tom području bila međuopštinska međa – saglasnost je tražio i odavde. Pošto je bilo riječi o značajnijem poduhvatu (izmještanju dijela toka rijeke Bistrice) saglasnost se morala tražiti i od Banovinskih vlasti na Cetinju, i na kraju od nadležnog ministarstva u Beogradu.

Uporni, okretni i imućni Isahaga Bučan uspio je da sve potrebne saglasnosti i papire dobije. Iznad Kamenitog mosta zajažena je Bistrica; sa sedam kaskada načinjenih od cerovog kolja, kamena i pijeska, podignut je nivo vode za „vadu“. To mjesto dobiće naziv „Zaboj“. Raonicima na ralima koje su vukli volovi angažovani iz šire okoline prokopano je novo korito Bistrice – od Kamenite ćuprije do na kraj Slatine. Paralelno novom vodotoku, sa lijeve strane, prokopana je „vada“ kojom je voda dovedena do badnjeva niz koje se obrušavala voda i pokretala vodeničko kamenje. Sad su se vodom Bistrice mogle natapati gubavačke njive na Laništima. Prilikom ovih radova popravljen je „Kamenita ćuprija“ koji su podigli Turci u XVII vijeku na važnom putu Akovo-Sjenica. Isahaga je dao da se načine ivične ograde sa jedne i druge strane mosta.

Sam objekt vodenice započet je sa gradnjom 1935. a završen je naredne 1936. godine. Ova dvospratna građevina zidana je od kamena vađenog iz obližnjeg kamenoloma, otvorenog baš za ovu svrhu. Zidali su ga majstori Hamdija Šmrković i Jakup Biberović iz Gonja kod Sjenice, u to vrijeme poznati neimari. Čitav objekt ozidan je od od fino urađenog tesanika kamena, a pokriven je crijepom. Donji sprat ima zidove debljine jedan metar, i u njemu su smještena 4 vitla, a za potrebe vodeničara bila je i omanja soba. Na gornjem spratu (dolazilo se do ulaznih vrata drvenim stepenicama na čijem dovratku je u kamen uklesan polumjesec sa zvijezdom i godina 1936) do završetka Drugog svjetskog rata nije se stanovalo nego je prostor služio za skladištenje žita, ujma, merkantilne robe i za druge potrebe. Tu je Isahaga držao suhe šljive koje je u velikim količinama izvozio u inostranstvo. Njegove sušnice su na specijalan način sušile voće. Srednje Polimlje u to vrijeme bilo čuveno po brojnim šljivicima sa požeškom šljivom.

Prvi vodeničari bili su Husein Zejnilović iz Gubavča i Bido Grljević iz susjednog sela Voljavca. To je bila najveća i najčuvenija vodenica u čitavom kraju. Pokrivala je prostor od Rasova pa niz Lim do Metanjca, i od Kukulja iznad Sutivana pa sve do Crvska na Pešteri. Radila je izvanredno – nedjeljno je ujmenice padalo oko 1.000 kilograma brašna.

Tokom rata nije paljena niti rušena. Nakon rata Ramiz, Isahagin sin, iz Rožaja gdje se bio sklonio sa porodicom, dolazi u vodenicu. Uselili su se na gornji sprat. Prostor je bio organizovan tako da se sastojao iz prostranog predsoblja, dvije velike sobe (u jednoj je bio hamam) i jedne manje sobe. Nakon oslobođenja Bijelog Polja narodna vlast je započela osnivati mrežu škola na području sreza. Jedna od velikih soba, ona okrenuta ka istoku, Bistrici, služila je za potrebe škole koja počinje sa radom 1944. godine. Kompletan pribor za početak rada škole kupio je Ramiz u Rožajama i dotjerao u Gubavač na dva konja. Prvi učitelj je bio Mitar Radojičić iz Potkrajaca. Nastavu će kasnije držati Rade Šebek iz sela Njegnjeva, a malo će učiteljovati i Vojin Furundžić, takođe iz Njegnjeva.

U poratnim godinama ljudi sa sela su se isključivo prehranjivali žitom koje su gajili na svojim njivama. Ramizova vodenica (kako se u narodu ustalio naziv) bila je jedan od najvažnijih objekata u bjelopoljskom srezu koja je mjesečno, kroz porez, vlastima obezbjeđivao značajne količine brašna za potrebe gradskog stanovništva. Godine 1948. i 1949. bile su sušne pa je mnoga gladna usta nahranila Ramizova supruga Čeba, koja je bila veoma omiljena u narodu.

Januara 1956. Ramiz prodaje vodenicu (već su mu bile dosadile česte kontrole i neprihvatljivi apetiti vlasti) Zemljoradničkoj zadruzi iz Rasova za 2 miliona dinara. Novac će u torbi kući donijeti Tufo, Ramizov najstariji sin. Nakon dvije godine Zadruga prodaje vodenicu Vojinu Ćetkoviću i Milisavu Petriću. Ovi je drže u zajedničkom vlasništvu do 1962. kada su se razortačili i Ćetković svoja dva vitla prodaje Hajru Karišiku zv. Crngelj iz Trijebina. Ovaj je sa Petrićem radio nekoliko godina (do 1969) kada Petrić prodaje svoja dva vitla Rahu Avdiću iz Mojstira. Nakon nekoliko godina Avdić proda svoj dio Karišiku koji sada postaje vlasnik čitave vodenice.

Vodenica, zajedno sa Zabojem i vadom nisu održavani kako treba, pa se polako gasi i na kraju je prodata nekom čovjeku iz Potkrajaca. Sada je u sasvim zapuštenom je stanju.