Sjedim usred Pariza u kafeteriji kod Nurije. On sâm je iz Libana. Došao čovjek sa drugog kraja svijeta trbuhom za kruhom tražeći mir, sigurnost i sretniju budućnost. Tako u razmišljanju o svakakvim ali uglavnom o tužnim sudbinama ljudi ili preciznije rečeno cijelih zajednica iz Islamskog svijeta koje su dušmanski ili egoistički vjetrovi i vlostoljubivošću opijeni vladari raspuhali i rastjerali preko čitavog dunjaluka a kojima su opet pomogli njihovi „islamski i nacionalni“ lideri pitam se kome je u interesu tuđa nesreća. Ko je taj ko režira rušenje nečijeg porodičnog gnijezda, protjerivanja, iseljavanja, ratove, egzoduse, ... Dok tražim odgovor na bezbroj pitanja okrečući se čas lijevo čas desno – sa druge strane ulice ubode me u oči naziv ulice "Avenia Petra Prvog od Srbije" (Petra Karađorđevića).

- Još uvijek slažem utiske iz grada na Seni u kojem sam se nagledao najviše onoga o čemu se u medijima niti piše niti čuje. Ta crna i ružna slika svjetskih metropola rijetko dolazi do prosječnog građanina. Nama u Bosni, u Alžiru, Iranu, Egiptu, Turskoj, su dostupna samo svjetla i šminka ovih blještavih gradova i pokoji naš poznanik i prijatelj koji jedanput godišnje dotjeran i upeglan dođe sa par Eura u džepu i odigra ulogu koju je sam sebi odredio na domaćoj pozornici za koju se spremao godinu dana.


Ko je taj koji je prije otprilike godinu dana prvi proturio vijest u javni prostor da će nastupiti ekonomska i energetska kriza, da će cijene podivljati, da će nedostajati hrane i osnovnih životnih namirnica, … Je li to neko već znao – a izgleda da jeste – za rusku agresiju ? Kako to da su na jednput i odmah otvorene granice za izbjeglice a da emegranata više“nema“. Je li moguće – a izgleda da jeste – da je neko mnogo ranije znao za pojavu COVID-a 19 nego se COVID pojavio. Ko je taj ko je na stranicama štampe i TV ekranima prvi ispisao i izustio pojam Trećeg svj rata. Zar nije niko smjeo, mogao ili htio da odmah pita ove vizionare-fantome: eh da vidimo od koga si to ti čuo, šta se to tamo šuška, ko ti je rekao i šta ti je rekao itd – ići tragom i tražiti te bolesne umove kojima je mir i komfor dodijao odnosno „došao do guše“ ili koji hoće da ako ne po dobru a onda bar po zlu budu upisani ako ne na svijetle a onda bar na crne stranice povijesti.

*****
Šetajući avenijama grada N. Bonaparte koliko god su me fascinirale značajne turističke atrakcije još više su me razočarali ulični spavaći i beskućnici. Svugdje u velikim gradovima sam nailazio na te nesretne beskućnike ali ovdje je to bilo mnogo češće i izraženije. Gradski organi reda ih ne diraju jer postoji između njih i ovih prešutan sporazum. A onda se sjetih - tek u koliko ih ima u Moskvi i ostalim ruskim gradovima u zagrljaju sa flašom vodke.

Nekada davno mi je jedan dobar poznavalac društvenih i socijalni prilika u Sarajevu rekao da se dešava da jako pametni ljudi, visoko obrazovani, ljudi od pozicije, titule i zvanja otrgnu se, napuste društvo i porodicu, odaju se alkoholu, zatvore se sami u sebe, zalutaju, izgube kompas, razočaraju se i pogaze svu slavu koju su sticali cijeli život. Jednostavno, ti ljudi uvide da ne mogu ništa promijeniti i da oni jači i moćniji kreiraju sudbine i oblikuju društvo po svom ukusu i za svoju korist. Zar i mi sami nismo svjedoci takvi apsurda u našem okruženju, ma gdje se nalazili. U svijetu je vrlo malo iskrenih boraca za sveopće društveno i nacionalno dobro. Ovi politički munafici koji jedno govore, drugo misle, treće rade zamajavaju i varaju cijeli svijet. Osim toga što ispaljuju svoje otrovne strijele na slabije i ne moćne i polažu pravo na njihovu zemlju, teritorije i živote - oni svoj narod iz kojeg i sami potiču guraju u smrt a na koncu i svoje najbliže. Njima su ljudski životi postali ili možda oduvijek bili najjeftinija roba. Takve smo mi imali u našem okruženju – kada onaj fašista kaže svojim četnicima: gađajte Velešiće tamo nema puno naših“. Isto naređenje je izdao i onaj moskovski patuljak koji se ne zna smijati: gađajteMariupolj, Luganski, Donjecki a ako možete dobacit do Kijeva to je još najbolje i to po mogućnosti nasumice – .

*****
U kakvoj situaciji je Bosna i njen narod govori činjenica da Bosna isto tako na svojoj istočnoj strani ima jednog Putina. E taj Putin bi i danas kao i prije trideset godina pobio ne stotinu nego hiljade muslimana. Ali što je još gore ima još jednog unutar države Bosne – samo što su ova dvojica teretnog gabarita ali osmijeh im je isto tako stran kao i onom kepecu. I da bi slika bila potpuna Bosna u svom susjedstvu ima i jednog Lukašenka a, on se opet „puno sekira“ za svoje „ugrožene“ 'rvate u 'ercegovini i stalno poručuje Čoviću: Dragane ne šalji mi ih više u Zagreb ne znam šta ću ni sa svojim.

Svima njima od malog do velikog Putina se klima stolica i svjesni su da će jednog dana morati to svoje mjesto prepustiti drugima, - ali opet da, ako je ikako moguće da produže još koji dan. Pa i po cijenu rata, nije važno koliko krvi će se prolit, samo daj da još koji dan vladam. Ovi naši mali putini iako su velikog gabarita bi isto tako se latili oružja ali se boje Haga i sudbine svojih prethodnika – a za ljudske glave im nije tolika briga.

Je li Vladimir Vladimirivić bio baš toliko naivan da mu je neko namig'o da napadne Ukrajinu – kako bi mu zapadne zemlje i sav industrijski svijet uveli sankcije – to je teško vjerovati. Ali je činjenica da će upravo on vratiti Rusiju nekoliko decenija unazad. Ili je nanjušio da mu se primakao politički kraj pa se strmoglavio u ovu smrtonosnu avanturu – ratovi uglavnom, nekom učvršćuju i produžavaju vladavinu a neke vladare rat iščupa iz korijena i baci u zaborav.