Kolumne
SARAJEVO BEZ VRATNIKA ŠTA JE?
|
|
Autor: Mr. Milan Jovičić, mostarski Sarajlija, Bosanac
Objavljeno: 03. April 2022. 14:04:59
Danas mostarski Sarajlija, rođen i odrastao na Vratniku u Sarajevu, neposredno uz Jajce kasarnu.
Vremešni čovjek, osamdesetogodišnjak, sa izuzetnim životnim i radnim iskustvom, visoki intelektualac, bivši graditelj velikih industrijskih objekata, profesor, poliglota i nacionalni šahovski majistor, čemu i zahvaljujem za izvrsnu memoriju, prisjećam se svih događaja uoči dana oslobođenja rodnoga grada 06. aprila 1945. god.
Sa ove vremenske distance i današnjeg vremena, sve ovo što je prohujalo poput cunamija, ipak ostavlja u mojoj memoriji dobre i loše emotivne događaje, koje želim rado podijeliti sa mojim čitaocima i prijateljima.
Zašto ne početi sa pjesmom naših muzičkih i narodnih legendi, poput rah. Zaima Imamovića ili rah. Safeta Isovića ili Joze Penave i brojnih drugih, koji otpjevaše ovu meni tako dragu pjesmu:
„Vratnik pjeva, nikad ne tuguje
Sarajevom pjesma odjekuje
ja miline kad s Vratnik Mejdana
pusta mladost prođe raspjevana
Sarajevo bez Vratnika šta je
Sarajevo bez Vratnika šta je
tamo pjesma, nikad ne prestaje
tamo pjesma, nikad ne prestaje
Pod beharom, ljeti u šljiviku
ašikuju momci na Vratniku
bez Zmajevca kule i Mejdana
teferiča ni uranka nema“!
Uoči šestog aprila u noći, kroz Višegradsku kapiju, ušle su prve partizanske jedinice za oslobođenje grada Saraje¬va, 16. muslimanska NOU brigada.
O6. aprila 1945. godine slomljen je otpor Nijemaca i pripadnika NDH i Sarajevo je oslobođeno.
Ispod Višegradske kapije, na par stotina metara se na Vratniku nalazila i moja osmogodišnja škola, koju sam pohađao i završio.
Naša roditeljska kuća, moje tetke i tetka, koji su nas odgojili i školovali, odrastali smo bez roditelja, nalazila se u neposrednoj blizini čuvene sarajevske Jajce kasarne.
U ovoj kasarni bili su i prolazili svi neprijateljski bojovnici, fašisti, ustaše, domobrani i ini, ali našu srpsku kuću i porodicu niko nije uznemiravao, upravo zahvaljujući našim divnim komšijama Bošnjacima.
Upravo se, na današnji prvi dan Ramazana i prisjećam, te mladosti i ljepote druženja, poštovanja i međukomšijskih odnosa, jer smo zajednički slavili i Bajrame i Božiće i Vaskrse i slave i sve druge prijatne i slavljeničke dane.
Naša velika avlija sa kaldrmom i puna mirisa jorgovana, koji je u izobilju rastao, a tom slavljeničkom prigodom mirasale su sve kućne prostorije mirisom jorgovana.
Prisjećam se, kao dječak i pionir, da bi nam brojne komšije na kurban Bajram donosile i darovale obilje kurbana, a zato bi ih, moja tetka i tetak, redovno pozivali i gostili na dane naših slavljeničkih dana.
Da, bila su to vremena kada se uvažavalo i poštovalo zajedništvo i različitosti u vjeri i običajima, kada je čovjek bio čovjek i ljudske vrline su dolazile do izražaja, bez obzira i na ratna vremena i na neimaštinu.
Sjećam se, da su nas naše komšije uoči toga datuma ulaska naših jedinica u Sarajevo, ipak za svaki slučaj pozvali u goste i njihov smještaj, jer je prema kazivanju u kasarni Jajce zadržan neki određeni odred ustaša, koji su trebali učiniti i neka posljednja zvijerstva.
Narod na ulicama slavi oslobođenje Sarajeva od fašističke okupacije, april /travanj 1945.
Izvor: Fb stranica Historijski arhiv Sarajevo
Dokaz za ovu tvrdnju svakako je činjenica, da su ranijim ulaskom oslobodilaca na Vratnik, oni bili iznenađeni, da su pobjegli u podzemni tunel koji je izlazio na Bantbašu, ali su docnije svi bili pohvaćani i likvidirani.
Sutradan, tj. 06.aprila u rane sate, naša brojna raja sa Vratnika, među kojima sam se našao i ja kao dječak i pionir, nagrnuli smo u ovu Jajce kasarnu, da bi svaki od nas ponešto jamio, primjera radi moj stariji brat biciklo, drugi razne pištolje i municiju ili drugu i različitu opremu i stvari, na dohvat ruke.
Prisjećajući se tih dana, nisam mogao odoliti i mojim svježijim sjećanjima iz agresorskog perioda i 09. maja 1993 godine u gradu Mostaru, kada su naši susjedi izgonili iz domova komšije, progonili ih na igralište, da bi ih docnije zatvarali u njihove brojne logore, od Heliodroma u Mostaru do Dratelja i brojne druge.
Ustaški krvnik Vjekoslav Maks Luburić "bio je ustaški časnik, zapovjednik Koncentracijskog logora Jasenovac, rođen u Hercegovini.
Sjećam se i kao dječak, da je u Sarajevu, krajem marta 1945. god. Vjekoslav Maks Luburić povješao po gradu 55 ilegalaca koji su prethodno mučeni u tzv. "Luburića vili" na Skenderiji. Nakon strašnih mučenja (peglanja, kuhanja, kidanja) mnogi antifašisti su već mrtvi bili obješeni kako bi zastrašili Sarajlije.
Dakle, ta ista ustaška ili NDH-ova ideološka matrica, u ruhu HDZ-ovaca i oca nacije Franje Tuđmana, poput pipaka otrovne hobotnice zaživjela i djelovala u Mostaru i Hercegovini ovih '90-tih godina.
Ništa čudno niti neobično, ako mi građani Mostara i danas hodamo ustaškim ulicama od Mile Budaka ili Jure Francetića ili Alojza Stjepinca ili drugih neznanih njihovih „junaka“, sa Blajburga i tih mračnih vremena njihovog postojanja i djelovanja u službi fašizma i ovdašnjeg nacionalizma.
Danas, poslije toliko post dejtonskih godina trpimo i slušamo HDZ-ovske jadikovke i njihove laži o ugroženosti, po Gebelsovoj informativnoj matrici, umjesto istinskih činjenica da nam ovaj HDZ-ov nacionalistički i proustaški čimbenik stalno nameće torturu, pritiske, diskriminaciju i majorizaciju, u svakom pogledu i u svim našim institucijama vlasti, posebno gdje su u većeini.
Ne zaboravimo niti scenu iz filma rah. Hajrudina Šibe Krvavca „Valter brani Sarajevo“ snimljenu upravo ispod zidina Jajcxe kasarne, kada visoki Njemački oficir, svojim saradnicima pokazujući na grad Sarajevo i njegovu divnu panoramu sa ovoga mjesta, uzvikuje: „Das ist Valter“ htio je reći da je Sarajevo grad taj Valter, kojem nisu mogli stati u kraj, da bi nesmetano izveli svoju operaciju „Laufer“!
Vremešni čovjek, osamdesetogodišnjak, sa izuzetnim životnim i radnim iskustvom, visoki intelektualac, bivši graditelj velikih industrijskih objekata, profesor, poliglota i nacionalni šahovski majistor, čemu i zahvaljujem za izvrsnu memoriju, prisjećam se svih događaja uoči dana oslobođenja rodnoga grada 06. aprila 1945. god.
Sa ove vremenske distance i današnjeg vremena, sve ovo što je prohujalo poput cunamija, ipak ostavlja u mojoj memoriji dobre i loše emotivne događaje, koje želim rado podijeliti sa mojim čitaocima i prijateljima.
Zašto ne početi sa pjesmom naših muzičkih i narodnih legendi, poput rah. Zaima Imamovića ili rah. Safeta Isovića ili Joze Penave i brojnih drugih, koji otpjevaše ovu meni tako dragu pjesmu:
„Vratnik pjeva, nikad ne tuguje
Sarajevom pjesma odjekuje
ja miline kad s Vratnik Mejdana
pusta mladost prođe raspjevana
Sarajevo bez Vratnika šta je
Sarajevo bez Vratnika šta je
tamo pjesma, nikad ne prestaje
tamo pjesma, nikad ne prestaje
Pod beharom, ljeti u šljiviku
ašikuju momci na Vratniku
bez Zmajevca kule i Mejdana
teferiča ni uranka nema“!
Uoči šestog aprila u noći, kroz Višegradsku kapiju, ušle su prve partizanske jedinice za oslobođenje grada Saraje¬va, 16. muslimanska NOU brigada.
O6. aprila 1945. godine slomljen je otpor Nijemaca i pripadnika NDH i Sarajevo je oslobođeno.
Ispod Višegradske kapije, na par stotina metara se na Vratniku nalazila i moja osmogodišnja škola, koju sam pohađao i završio.
Naša roditeljska kuća, moje tetke i tetka, koji su nas odgojili i školovali, odrastali smo bez roditelja, nalazila se u neposrednoj blizini čuvene sarajevske Jajce kasarne.
U ovoj kasarni bili su i prolazili svi neprijateljski bojovnici, fašisti, ustaše, domobrani i ini, ali našu srpsku kuću i porodicu niko nije uznemiravao, upravo zahvaljujući našim divnim komšijama Bošnjacima.
Upravo se, na današnji prvi dan Ramazana i prisjećam, te mladosti i ljepote druženja, poštovanja i međukomšijskih odnosa, jer smo zajednički slavili i Bajrame i Božiće i Vaskrse i slave i sve druge prijatne i slavljeničke dane.
Naša velika avlija sa kaldrmom i puna mirisa jorgovana, koji je u izobilju rastao, a tom slavljeničkom prigodom mirasale su sve kućne prostorije mirisom jorgovana.
Prisjećam se, kao dječak i pionir, da bi nam brojne komšije na kurban Bajram donosile i darovale obilje kurbana, a zato bi ih, moja tetka i tetak, redovno pozivali i gostili na dane naših slavljeničkih dana.
Da, bila su to vremena kada se uvažavalo i poštovalo zajedništvo i različitosti u vjeri i običajima, kada je čovjek bio čovjek i ljudske vrline su dolazile do izražaja, bez obzira i na ratna vremena i na neimaštinu.
Sjećam se, da su nas naše komšije uoči toga datuma ulaska naših jedinica u Sarajevo, ipak za svaki slučaj pozvali u goste i njihov smještaj, jer je prema kazivanju u kasarni Jajce zadržan neki određeni odred ustaša, koji su trebali učiniti i neka posljednja zvijerstva.
 |
Narod na ulicama slavi oslobođenje Sarajeva od fašističke okupacije, april /travanj 1945.
Izvor: Fb stranica Historijski arhiv Sarajevo
Dokaz za ovu tvrdnju svakako je činjenica, da su ranijim ulaskom oslobodilaca na Vratnik, oni bili iznenađeni, da su pobjegli u podzemni tunel koji je izlazio na Bantbašu, ali su docnije svi bili pohvaćani i likvidirani.
Sutradan, tj. 06.aprila u rane sate, naša brojna raja sa Vratnika, među kojima sam se našao i ja kao dječak i pionir, nagrnuli smo u ovu Jajce kasarnu, da bi svaki od nas ponešto jamio, primjera radi moj stariji brat biciklo, drugi razne pištolje i municiju ili drugu i različitu opremu i stvari, na dohvat ruke.
Prisjećajući se tih dana, nisam mogao odoliti i mojim svježijim sjećanjima iz agresorskog perioda i 09. maja 1993 godine u gradu Mostaru, kada su naši susjedi izgonili iz domova komšije, progonili ih na igralište, da bi ih docnije zatvarali u njihove brojne logore, od Heliodroma u Mostaru do Dratelja i brojne druge.
Ustaški krvnik Vjekoslav Maks Luburić "bio je ustaški časnik, zapovjednik Koncentracijskog logora Jasenovac, rođen u Hercegovini.
Sjećam se i kao dječak, da je u Sarajevu, krajem marta 1945. god. Vjekoslav Maks Luburić povješao po gradu 55 ilegalaca koji su prethodno mučeni u tzv. "Luburića vili" na Skenderiji. Nakon strašnih mučenja (peglanja, kuhanja, kidanja) mnogi antifašisti su već mrtvi bili obješeni kako bi zastrašili Sarajlije.
Dakle, ta ista ustaška ili NDH-ova ideološka matrica, u ruhu HDZ-ovaca i oca nacije Franje Tuđmana, poput pipaka otrovne hobotnice zaživjela i djelovala u Mostaru i Hercegovini ovih '90-tih godina.
Ništa čudno niti neobično, ako mi građani Mostara i danas hodamo ustaškim ulicama od Mile Budaka ili Jure Francetića ili Alojza Stjepinca ili drugih neznanih njihovih „junaka“, sa Blajburga i tih mračnih vremena njihovog postojanja i djelovanja u službi fašizma i ovdašnjeg nacionalizma.
Danas, poslije toliko post dejtonskih godina trpimo i slušamo HDZ-ovske jadikovke i njihove laži o ugroženosti, po Gebelsovoj informativnoj matrici, umjesto istinskih činjenica da nam ovaj HDZ-ov nacionalistički i proustaški čimbenik stalno nameće torturu, pritiske, diskriminaciju i majorizaciju, u svakom pogledu i u svim našim institucijama vlasti, posebno gdje su u većeini.
Ne zaboravimo niti scenu iz filma rah. Hajrudina Šibe Krvavca „Valter brani Sarajevo“ snimljenu upravo ispod zidina Jajcxe kasarne, kada visoki Njemački oficir, svojim saradnicima pokazujući na grad Sarajevo i njegovu divnu panoramu sa ovoga mjesta, uzvikuje: „Das ist Valter“ htio je reći da je Sarajevo grad taj Valter, kojem nisu mogli stati u kraj, da bi nesmetano izveli svoju operaciju „Laufer“!
