Autor: Prof. dr. Adamir Jerković

Pregovori su propali. Neki veliki Bošnjaci iz pregovaračkog tima nisu razumjeli šta se događa u BiH i olahko su predali ovu partiju Draganu Čoviću, ali na sreću izgubili su utakmicu. Stranci k'o stranci, željni uspjeha napustili su bh. „bojno“ polje poraženi u svojim namjerama da nabrzinu svrše posao. Po iskazanom vidjelo se da ih se baš mnogo ne tiču ljudska prava i pravni standardi koji bi time bili povrijeđeni i u suprotnosti sa istim koji se primjenjuje u njihovim zemljama. Očito da im nije bilo važno što nakon njih više niko ne bi mogao ispraviti kvadraturu bh. kruga. Oni su došli u Bosnu da ispune svoj zadatak o kojem njihove „centrale“ zaokupljene događajima u Ukrajini vjerovatno ne znaju dovoljno pa su prepustili ovim birokratima da ih rješavaju po svom nahođenju. Pri tome su jasno uočeni uticaji nekih lobija iz EU koji su nenaklonjeni BiH. Ali, činjenica da HDZ pokušava, i pored jasnih stavova Venecijanske komisije uvesti BiH u stanje etničkog terora u kojem jedan hrvatski glas, recimo u Širokom Brijegu vrijedi kao 10 bošnjačkih u Zenici ili Tuzli. To je negacija jednakosti svih građana u društvu. Princip Evropskog suda već dugo pokušaju pogaziti hrvatski nacionalisti. Ali, sada uz asistenciju međunarodnih pregovarača. Jedan od njih je naslijeđen iz Trumpovog doba a nedavno „penzioniran“ na poslovima reforme bh. izbornog zakonodavsvta. Riječ je „srpski zet“ Matthew Palmeru kojeg je zamijenio novi ambasador u BiH Michael Murphy. Novi američki diplomata je na samom početku bio vrlo jasan: neće se tražiti dogovor po svaku cijenu. Drugi, evropski pregovarač, predstavljen u Angelini Eichhorst, koja navodno uskoro napušta mjesto medijatora na kojem se i nije proslavila. Presuda Evropskog suda za ljudska prava „da nije prihvatljiva neutemeljena razlika u vrednovanju glasa“, jer za to postoje ne samo pravni već i duboko moralni i ljudski argumenti. Da je nametnuto rješenje šta bi onda vrijedio javno izrečeni stav Evropskog suda za ljudska prava da se od kandidata koji učestvuju u izbornom procesu ne može tražiti da se izjašnjavaju kao pripadnici određene grupe. Oko toga se vrte svi nesporazumi „probosanaca“ i dijela bh. Hrvata, kako npr. birati Predsjedništvo BiH ili reducirati ovlasti Doma naroda. Zanimljivo je da reformu izbornog zakona stranke ljevice i SDA vide isto ili slično. Posebno je dramatično zazvučalo zajednički sročeno pismo čelnika SDP i DF koji su s pravom optužili evropske medijatore za nečasno nametanje rješenja u izbornom procesu, jer ona nisu prihvatljiva u državama iz kojih dolaze međunarodni posrednici. Oni su pozvali na pridržavanje prakse i vrijednosti koje su utemeljene u zemljama zapadnih demokratija a tiču se ljudskih prava i pravnih standarda. Ovakav stav prihvata sigurno najveći broj Bošnjaka, koji su tokom posljednjih 30 godina najgore prošli od srpsko-hrvatskog „UZP-a“. Složit ćemo se sa pisanjem Istrage koja govori zašto je najveći broj Bošnjaka glasao za Željka Komšića. I, stvarno, ako se pregledaju arhive vidi se mnogo nečasnog posla koji je odradio Dragan Čović, lider HDZ-a. U svježem sjećanju je „uhvaćeno“ njegovo tajno šaputanje jednom stranačkom istomišljeniku o izbornoj reformi kao prvoj fazi u stvaranju 3. entiteta, što je zapravo uvod u rasturanje BiH. Pa, onda, Čovićeve podvala izrečena u Zagrebu o „islamskoj državi“, a koliko je islamska dovoljno govori podatak da je u kantonima u kojima dominiraju Bošnjaci izaban jedan broj Srba i Hrvata ili načelnik općine Centar u Sarajevu. Voljeli bismo vidjeti izabrane predstavnike iz reda Bošnjaka u općinama sa hrvatskom većinom, ali njih nema. Tada bi bila opravdana hrvatska priča. Zatim, Čovićevo cinično obraćanje u Narodnoj skupštini RS-a: ''Čuvajte RS, iznijeli ste toliko emocija da vam svi mogu zavidjeti'' (tj. Bošnjaci) i tako se jasno svrstao i zapravo najavio svoje namjere. Ili njegovo rusofilstvo koje je pokazao blijedom osudom agresije na Ukrajinu, pa Čovićevo zalaganje u susretima sa Rusima – V. Matvijenko i S. Lavrovom – za veće prisustva Rusije u BiH. O srpskom članu Predsjedništva BiH ne treba ni trošiti riječi, jer je on prokazani ruski igrač protiv svoje zemlje, koji pokušava sa D. Čovićem izvršiti posljednji hirurški zahvat kako bi dokusurio svog pacijenta, BiH. Ko bi nakon svega mogao vjerovati Čoviću, izuzev nekolicine „naivnih“ bošnjačkih političara, koji očigledno nemaju u nogama (a ni u glavi) značajnije pregovaračke utakmice. Izetbegović, a još od ranije Nikšić i Komšić, dobro su procijenili Čovićevu igru. Da je prihvatio njegove „argumente“ Izetbegović bi kod Bošnjaka bio prokazan kao „persona non grata“ i kolaboracionista, koji je zaboravio šta je njegov rahmetli otac radio da spasi BiH kada se nad njenom glavom nadvila smrt. On mora da se sjeti da ni danas dio bh. javnosti ne može da oprosti starijem Izetbegoviću što je dopustio održanje imena „RS“. No, istine radi, na to je Alija Izetbegović morao pristati, jer je bio prinuđen. Ali, danas imamo državu, odnosi su promijenjeni iz temelja. Imamo vojsku, policiju, uređeno kako-tako društvo (koje je, istina, ogrezlo u korupciji) da bi se smjelo dopustiti provođenje skrivene a sada potpuno jasne srpsko-hrvatske politike, koja je funkciji rasturanja države. Zato sada Izetbegović nema pravo uraditi čak i najmanju pogrešku, jer je „taknuto-maknuto“, dakle učinjeno postaje definitivno.

Zdrav razum, logika, i na kraju pravda nalažu da se ne smije ni za jotu odstupiti ispod crvene linije. Žalosti, što se na BiH ponovo iskazuje slabost, kilavost i dvoličnost međunarodne zajednice, koja javno podržava evropske tekovine za koje se bori probosanske stranke a onda „zaboravlja“ presuđeni „S-h UZP“ za učešće u agresiji. Pri tom još tjera Bošnjake na kompromis. Oni ponovo traže žrtvu od žrtve. Kakva podlost i bahatost. Bosna se, dakle, mora braniti, pa ako treba svim sredstvima. Na to smo, barem, naučili. Ovo je odsudna bitka za državu. U BiH su tokom agresije hrvatski vojnici „UZP-om“, zna se, ubili veliki broj Bošnjaka. Slike iz logora Heliodrom i Ahmića i danas preplavljuju sjećanja. Istovremeno u drugom entitetu, RS, u kojem je izvršen genocid u Srebrenici i mirnodopsko „čišćenje“ terena od nesrba, vladaju izborni standardi „jedan čovjek – jedan glas“. Iako je u Srebrenici ubijeno preko 8000 Bošnjaka niko ne pomišlja da traži uvođenje principa da jedan srpski glas vrijedi 10 bošnjačkih, jer bi to bilo naprosto suludo, iako je uništena biološka supstanca koja se ne može nadoknaditi. Vladajući među Srbima i Hrvatima posjeduju zasada oruđe kojim mogu ucjenjivati, ali sutra ga više neće biti. Ali, ova BiH ne bi smjela zaboraviti da piše „recke“ izdajnicima države, kao i negatorima genocida. Doći će dan za naplatu.