Jedna životna priča ispisana Bosnom stavila je tačku na dunjalučki život, jedna mladost otišla je, da ljepšim učini džennetske perivoje, da ime Bosne upiše na kapiji Dženneta, da svojom krvlju je mirisnom učini. Još jedan bobak na tespihu šehidskom dobio je ime, Husein Džambić Džambo, u rejonu Ostružnice 31.10.1994.godine u borbi za Bosansku Krupu.

ELMEDINA MUFTIĆ: Kad neko od nas pomisli da bi napustio Domovinu, da je ne bi branio neka se sjeti da Džambo teško ranjen nije pomislio odustati od borbe, te da trebamo biti svjesni da ćemo jednog dana morati u oči našim šehidima pogledati, te im reći da li smo njihov emanet čuvanja Bosne iznijeli.

Duša priziva sjećanja, budi potrebu da ne budu zaboravljeni oni koje Allah dž.š. učini budnim u smrti, postojanim u životu, smirenim na Danu suda, bajraktarima bosanske državnosti, opstanka i slobode.
Dolazi misao koja bi trebala ispisati riječi kojima bi generacije koje dolaze mogle imati primjer kakvi trebaju biti, na koga se ugledati, čijom stazom hoditi, kako bi novi klinci znali da je nekad ovom zemljom hodila najčasnija generacija njezinih sinova i kćeri. Generacija koja je krvlju ispisala ime Bosne na krati Svijeta, a životima pečat uradila njezinom opstanku, suverenitetu, integritetu, potvrđujući po ko zna koji put u hiljadugodišnjoj historiji njezinu državnost i sudbinu da je napadaju, ali da je nikad osvojiti ne mogu, jer na braniku Bosne najbolji od nas uvijek stoje.

Golem je tespih bosanski, nanizan od bobaka šehidskih. Svaki bobak je jedna priča herojstva, jedna spremnost da se za Bosnu da sve, a Bosnu ni za šta neda nikome. Svaki zaslužuje da se o njemu napiše priča, svaki od njih bi morao biti sačuvan u riznici bosanskog opstanka kao emant, inspiracija kako se osvajala sloboda i sanjao san o Bosni, koji je zbog njih i njihove spremnosti da žrtvuju sebe postao java.

Jedan iz niza šehidskih bobaka sa tespiha bosanskog opstanka, nanizan je u Bužimi, tamo gdje je poginuti za Bosnu čast, i gdje se gazija rađa i odgaja, gdje se Domovina voli bez "ali" i bez "ako", tamo gdje ljiljani cvjetaju iz mezarova šehida kao poruka da je ova zemlja čista, jer su je najbolji sinovi krvlju svojom abdestili.

Bio je jadan od onih kojima bi određeno da žive kratko ali svrsishodno, da u tom kratkom koračanju zemljom bosanskom ostave dubok trag postojanja, da bude od onih o kojima će se s poštovanjem govoriti, čija hrabrost će biti mjerna jedinica odanosti Bosni, odlučnost putokaz pobjedi, a spremnost na šehadet emanet kojim se Bosna voli, brani i čuva.

Imao je snove kao i svi mladi, želio je živjeti život, a zapisano mu bi da živi vječnost. Nije mogao mijenjati tok sudbine, ali je borbom promijenio plan agresora da porobi Bosnu i uništi Bošnjake. Za njega nije bilo dvojbe da li uzeti pušku i stati na branik Domovine, jer on je rođen da bude živ u smrti, da u džennetu gleda Bosnu, da je dovom čuva i onda kad je puškom braniti ne može. Bio je u stroju najhrabrijih onih koji su bili tamo gdje je nezamislivo bilo biti, nemoguće bilo stići, sa onima koji su nadišli hrabrost i dali joj ime po sebi. Bio je pripadnik ČSN "Hamza" 505.viteške bužimske brigade najbolje formacije u sastavu najčasnije vojske na Svijetu, Armije R BiH.

Ako se nekada bude pisao leksikon opstanka Bosne, ime Husein Džambić Džambo zaslužuje da bude upisano značenjem hrabrosti koja je bila rođena iz ljubavi za Domovinu, iz spremnosti za dati svoj život kako bi preživjela Bosna, kako bi nove generacije živjele stvarnost, koju su on i desetine hiljada drugih mladića sanjali. Želio je da san o Bosni pretvori u stvarnost, da potrga okove opsade i agresora protjera preko Drine, da donese slobodu domovini i narodu, da posije sjeme dostojanstva i povrati pradjedovski nam Bošnjaka uklesan u stećku i zapisan u epitafu bosanske duše.

Mladost je jedan od eliksira hrabrosti i odvažnosti, Džambo je po riječima njegovih saboraca bio i više od toga, jednostavno uvijek spreman za bitku, odlučan da pobjedi, nikad spreman da uzmakne. Jedan od onih koji su sve osim pobjede upisivali u poraz, a poraze nije volio i zato ih nije ni bilo u njegovim bitkama. Iz bitke u bitku kalio se kao čelik i postao neprikosnoveni Hamza, čija snaga izgovorenog tekbira ledi krv u žilama agresora, a saborcima ulijeva snagu i samopouzdanje. Biti jedan od Hamzi značilo je biti bolji od onoga što možeš, biti iznad mogućnosti, biti uvijek korak ispred svih situacija i na kraju biti onaj kome se vjeruje, čija prisutnost daje sigurnost drugima, a dušmanu znači siguran poraz.

Mladić koji nije štedio sebe, nego je želio biti uvijek u najtežim bitkama, i bio je tamo gdje se lomila sudbina Bosne, gdje se krvlju ispisivao opstanak, gdje je sudbina podigla pero, a mastilo se osušilo da bi nastavka pisanja pripadao njima, koji su šehadetom udarili pečat na pobjedu bosansku. Među prvima je išao ravno na agresora i izdajnike našeg naroda, kao opomena da tamo gdje je 505. i njezine Hamze ni kamena jednog neprijatelju se neda. U jednoj od krvavih bitaka protiv autonomaša teško je ranjen, za neke bi to bio kraj rata, za zakletog Hamzu koga su zvali Džambo to je značilo samo predah ili uzimanje zaleta za nove bitke iz kojih će zajedno sa saborcima izaći kao pobjednik.

Domovina ne čeka, zove u pomoć, okupirani dijelovi žele slobodu, čista zemlja želi da sa sebe zbaci poganu čizmu dušmana. Okupirana Bosanska Krupa zove bosanske gazije da je oslobode. Puno je želja, a mogućnosti malo, previše je teško savladivih prepreka, jedna od njih je i rijeka Una, ljepotica koju je teško osvojiti i pripitomiti, ali mora se, i tu prestaje svaka dilema. Novembar sa svojom studeni i padavinama kuca na vrata, nabujala rijeka upozorava da nije naklonjena ni dostu ni dušmanu, ali veća je želja za pobjedom od nadošle Une. Odluka je donesena, Una se mora peći, vitezovi 505. su spremni, svjesni da ni izvrsni plivaći ne bi bili u milosti, a tek oni od kojih većina ne zna plivati, odlučno rizikuju da bi pobijedili. Velika je to bitka, previše važna da bi se propustila. I ako na bolovanju zbog teškog ranjavanja, srce prekaljenog ratnika Huseina Džambića Džambe ne može podnijeti odsustvo, želi da je sa saborcima, da vidi kako se osvaja sloboda svojim očima, a ne da mu pričaju drugi. Odlučio je ranjen krenuti u boj, i ako mu nadređeni nisu dozvolili, on je istrajao, njegova staza života morala je preći još tih nekoliko koraka. Prešao je na drugu stranu Une, otpočela je bitka, krvava kao i sve prijašnje. Kao i svaka priča o slobodi i ova je morala biti ispisana imena onih koji su je potvrdili dajući svoj život.

Jedna životna priča ispisana Bosnom stavila je tačku na dunjalučki život, jedna mladost otišla je, da ljepšim učini džennetske perivoje, da ime Bosne upiše na kapiji Dženneta, da svojom krvlju je mirisnom učini. Još jedan bobak na tespihu šehidskom dobio je ime, Husein Džambić Džambo, u rejonu Ostružnice 31.10.1994.godine u borbi za Bosansku Krupu.

Šehid koji je svojim životom dao primjer drugima da je Bosna imenica koja nema zamjenice i za koju je časno poginuti, kako bi drugi mogli živjeti njegov san o Bosni. Njegov emanet je naša obaveza, da čuvamo Bosnu za koju je on dva puta ranjen i poginuo, kao i desetine hiljada onih koji moraju biti zapisani, jer imena naših šehida stubovi su na kojima opstoji Bosna i Bošnjaci.

Kad neko od nas pomisli da bi napustio Domovinu, da je ne bi branio neka se sjeti da Džambo teško ranjen nije pomislio odustati od borbe, te da trebamo biti svjesni da ćemo jednog dana morati u oči našim šehidima pogledati, te im reći da li smo njihov emanet čuvanja Bosne iznijeli.

Sve dok nas obavezuje šehidski emanet, Bosna će nizati milenije postojanja.