U petak, 08. oktobra, u Skenderiji na Sajmu knjige promovisan je roman “Ime i duša” Enesa Toplaovića. Promociju su priredili autor Enes Toplavić, moderator književnik Mirsad Bećirbašić, recenzenti Mehmed Đedović i Said Šteta, te urednica Muamera Planjac ispred izdavačke kuće “Planjax”.
Kroz interakciju sa autorom romana dotaklo se cjelokupnog rada ovog nadasve nadarenog bosanskohercegovačkog autora. Obraćajući se u svom izlaganju podsjetio sam čitaoce da sam recenziju pisao u rodnom selu Gorica, na zgarištu, ubijeđen da je to poveznica u stvaralačkom nadahnuću autora i mene, gdje obojica na zgarištima i ruševinama tragamo za ljubavi koju pretačemo u pero, Enes Topalović to radi na jedan osoben način po čemu se izdvaja i ovaj roman. Radi potpunijeg upoznavanja sa ovim romanom u nastavku prezentujem recenziju u cjelosti.

ROMAN “IME I DUŠA” JE ISTINSKA PROMJENA U BOSANSKOHERCEGOVAČKOJ KNJIŽEVNOSTI
Recenzija: Said Šteta, književnik i novinar


“Ratovi su ljudima velika kušnja, ispit duševnosti, nužno zlo, koje čisti od njega. Taj krvavi haos i dozove mnoge, iz njega proklija ljubav i harmonija, među upućenim dušama, i onim razumom obdarenim. Često u smrtno prijetećim situacijama čovjek spozna svoje istinsko ja i ako se pomiri sa njim i zavoli ga, zavolio je i sve oko sebe, a to je velika promjena svijeta.”
Na početku romana “IME i DUŠA” autora Enesa Topalovića, nalazim ove rečenice od kojih sam dobio kofeinsku budnost do zadnje stranice. Ostavljen bez daha u procijepu pročitanog, baš kao dječak kojeg su gurnuli na dno mutne vode u zaljevu jezera iz djetinjstva, gdje je u mutnoj vodi gledao "onaj svijet" pa napokon izronio blijed i ugledao Sunce, kao potvrdu da još je ovdje, nalazim ljubav koju živim kao spoznaju nakon doživljenog zla. Osjećanjem čitaoca, bez intencije izdizanja iznad napisanog jer to bilo nepravedno, ostajem u razmišljanju o rukopisu kako bih još jednom prošao put iz predvečerja rata u selu Paunci pored Foče, do mraka kojeg rat ostavio u očima onih koje je odnijela hladna Drina, ali i onih rasutih po svijetu. Mrak zlobe, mržnje koja se ponavlja kao ideološka mustra po kojoj se zlo veze svakih pedesetak godina na opisanom prostoru ali i šire, u ovom rukopisu ponovo ugledah slike zapisa “Moj put u Foču” satkanih od istinitih svjedočenja Adil bega Zulfikarpašića u Drugom svjetskom ratu. Genetski inžinjering kao produkt jedne ideologije koji za pokusne kuniće uzima ljude, namećući im izvještačeni identitet koji ima ograničen rok trajanja, ostavlja razvaline u vremenu iz kojeg će nešto kasnije nicati korov zla. Ovdje se ne referiram na strane ma kako ih definisali, jer su one manje bitne, što je i autor tako vješto naglasio, nego na čovjeka kao univerzuma, racionalno biće koje zapada u animalnost življenja, osjetno i sam nesretan ali se uporno hrani tuđom nesrećom. U tom vrtlogu krvavih ugriza pomućenih mržnjom, inficirani razum biva nagon koji natjera oštre čeljusti da zagrizu i vlastito meso. Sudbina Azre Semkine i Muje Staninog, dvije ruže procvale na tuđem stablu, nastavljaju oprašivanje u vjetru koji neće iznjedriti plod, već samo trnje iz kojeg su i sami ugledali sunce.
Tako u malom čovjeku, autor slika i potvrđuje da “Vrijeme je i režiser zbivanja. A svjetlost njihov svjedok,” pa nastavlja uramljivati stvarnost kao pouku. “Na naslonu drvene klupe na kojoj su sjedili nožem blago urezana imena – Azra i Mujo. Neki dobronamjernik tušem preko „i“ nacrtao veliki krst. Razapeo njihove snove. Kao i sve duše i njihove su živjele u dva svijeta - u stvarnosti i snovima. (Dok se svijet ne promijeni.) Historija opet pali svoje lomače.”
I kada se na trenutak posumnja da bi roman mogao biti još jedna priča iz sudnice vremena u kojem je ciljano ubijen glavni svjedok, pa se učini jednostranom što je nedovoljno za valjanu osudu, autor se otkriva poput plavog leptira koji obilježava sakrivene grobnice u svom čarobnom letu, onako ljudski, pomalo u očaju, ali sa iskrenim traganjem za odgovorom. On glasno pita: ”Ima li konac ili mreža kojima se krpe poderane duše?” Napokon nalazi odgovor i poručuje: “Treba činiti dobro do iznemoglosti, treba užasnuti svemir dobrotom onako kako smo mi užasnuti količinom zla na svijetu. Treba činiti dobro do granice gluposti. I preko nje. I kada nema nikakvog razloga, treba činiti dobro. Treba namjerno, svaki dan, nekome stopliti dušu. Treba zbuniti svemir. Treba činiti dobro i kada se dobro dobrim ne vraća..." Pjesmom na kraju, budi nas iz višedecenijske ideološke opijenosti u stvarnost kao obavezu i branu od mogućeg ponavljanja zla svima i svakom, izostavljajući samoisticanje i samo svoju bol, već bol koja se prenosi kao dječije bolesti da ih razdvoji baš u trenutku kada trebaju igru i biti djeca, jer taj trenutak nema ponovljenosti.
“Sjeti se Barbara,
predaka i potomstva, ljubavi i zuluma, radosti i tuge, mira i ratova, skini uniforme zločinačke sa naše nerođene djece, sjeti se svega, da nam budućnost ne bude obezglavljena, i da nas opet plavi leptiri nad masovnim grobnicama ne bude molitvama,“
Zaključujem, da je roman “IME i DUŠA” istinska promjena u bosanskohercegovačkoj književnosti, potrebna svima. Ne sjećam se da sam pročitao kraći roman od ovog “Mijene” ali i dužu poruku, koja svoj eho ostavlja nakon sklopljenih korica da uči, opominje i nadahnjuje potrebom za dobrotom kao sveopćem mehlemu za nagomilane rane na dušama, što hode zelenom Bosnom, krševitom Hercegovinom ili hladnom Norveškom, sasvim svejedno.