Bošnjaci/Bosanci imaju pravo i obavezu da traže od predsjednika Turske Tajjiba Redžepa Erdogana da pokrene postupak u Turskom parlamentu da se u turski ustav unese klauzula o specijalnim vezama Republike Turske sa Državom Bosnom i Hercegovinom.

DR. MUSTAFA CERIĆ: Turska ima historijske kulturne i civilizacijske veze sa Bosnom i Bošnjacima, ali nema specijalnu ustavnu obavezu da brine o Bošnjacima. Možda je zato došlo vrijeme da Bošnjaci razmisle o mogućnosti da Turski parlament usvoji amandman na turski ustav sa klauzulom o specijalnim vezama Republike Turske, ali ne ekskluzivno sa Bošnjacima, već sa Državom Bosnom i Hercegovinom radi očuvanja njenog suvereniteta i teritorijalnog integriteta u jedinstvu njene različitosti.

Dajtonski mirovni sporazum je zaustavio rat i spriječio totalni genocid nad Bošnjacima/Bosancima, ali nije izbjegao nacionalističke zamke agresora na bosansku državu.

Najteži od svih propusta je usvajanje imena za manji bosanski entitet „republika srpska“ u sjevernoj Bosni, gdje je počinjen genocid nad Bošnjacima/Bosancima što je dokazano i presuđeno na međunarodnom sudu pravde u Haagu.

Uz neprimjereno ime „republika srpska“ slijedila je klauzula o specijalnim vezama entiteta sa Republikom Srbijom, koja ne krije apetite da usvoji ovaj manji bosanski entitet kao svoj ratni plijen.

Iz poznatih razloga ime „Herceg Bosna“ za treći bosanski entitet sa hrvatskom većinom nije usvojeno, ali jest usvojena klauzula o specijalnim vezama hrvatskog naroda s Republikom Hrvatskom.

Razlog za specijalne veze bosanskih Srba sa Srbijom i bosanskih Hrvata sa Hrvatskom je navodna politička „majorizacija“ Bošnjaka/Bosanaca, kao većinskog naroda, nad Srbima i Hrvatima u Bosni čak i nakon srpskog genocida i hrvatskog udruženog zločinačkog poduhvata nad njima.

Nema klauzule u Dejtonskom sporazumu da Bošnjaci, poput Srba i Hrvata, mogu imati specijalne veze sa bilo kojom državom izvan Bosne. Ni nakon genocida nad njima. Nisu Bošnjaci to ni tražili, a da i jesu ne bi im se molba uslišala.

Nijedna europska zemlja nije bila spremna tu obavezu preuzeti svojim ustavom, a ako bi se javila bilo koja od muslimanskih zemalja da je spremna preuzeti ustavnu obavezu specijalnih veza, tj., specijalne brige o Bošnjacima u Bosni nakon što su preživjeli genocid, ta bi ponuda bila glatko odbijena zato što se niko ne smije „specijalno brinuti“ o Bošnjacima (muslimanima) u Europi.

Mada su neki od početka znali da će ta klauzula o „specijalnim vezama“ Srba sa Srbijom i Hrvata sa Hrvatskom biti bosanska noćna mora, sada je nakon 27 godina od Dajtonskog sporazuma svima kristalno jasno da je to glavna prepreka za normalno funkcioniranje bosanske države.

Srbija se poziva na svoj državni ustav da ima obavezu da se brine o „ugroženim“ Srbima u Bosni. Tako isto radi i Hrvatska – poziva se na svoj državni ustav da mora osigurati jednakopravnost legitimnih Hrvata u Bosni makar to bilo na štetu suvereniteta i teritorijalnog integriteta bosanske države.

Naravno, pod tim utiskom bosanski Srbi i bosanski Hrvati ne mare za osjećaje i prava svojih komšija/susjeda Bošnjaka jer ih njihova majka Srbija i majka Hrvatska prisvaja sebi u njedra, udaljavajući ih tako, svjesno ili nesvjesno, od njihovih komšija/susjeda Bošnjaka/Bosanaca.

Da bi pokrili osjećaj krivnje zbog svoje slijepe lojalnosti Srbiji i Hrvatskoj na račun svoje vlastite bosanske države, Srbi i Hrvati vole da spočitavaju Bošnjacima da i oni imaju Tursku, koja brine o njima, kao što Srbija brine o Srbima, a Hrvatska o Hrvatima. Na taj način se želi reći da svi u Bosni imaju nekoga izvan Bosne, koji brine o svima njima osim njih samih o samima sebi pa su u pogledu pitanja „specijalnih veza“ jednaki i Srbi, i Hrvati, i Bošnjaci.

Bošnjaci, po običaju, šute, trpe i ne osjećaju potrebu da objasne da Turska ni na koji način ne brine o Bošnjacima, kao što Srbija brine o Srbima, a Hrvatska o Hrvatima na temelju njihovog državnog ustava.

Turska ima historijske kulturne i civilizacijske veze sa Bosnom i Bošnjacima, ali nema specijalnu ustavnu obavezu da brine o Bošnjacima.

Možda je zato došlo vrijeme da Bošnjaci razmisle o mogućnosti da Turski parlament usvoji amandman na turski ustav sa klauzulom o specijalnim vezama Republike Turske, ali ne ekskluzivno sa Bošnjacima, već sa Državom Bosnom i Hercegovinom radi očuvanja njenog suvereniteta i teritorijalnog integriteta u jedinstvu njene različitosti.

Naime, u zadnje vrijeme Bošnjaci osjećaju zahlađenje Europe prema Bosni na način da se na njih upire prstom kao „oazu nemira i konflikta“ na Balkanu i Europi zbog njihove vjere islama.

Zamislite šta bi bilo da je tako nešto poručeno Jevrejima da su „oaza nemira i konflikta“ zbog njihovog iskustva Holokausta?

Bila bi, naravno, oštra reakcija na simptome antisemitizma. Kao što je i ova poruka iz Europe da su Bošnjaci/muslimani „oaza nemira i konflikta“ simptom za novi genocid onih koji negiraju zakon o zabrani negiranja genocida u Bosni.

Radovali smo se dolasku gosp. Šmita u Bosnu baš zato što dolazi iz Njemačke pod blagoslovom kancelarske Merkel. Međutim, novi visoko predstavnik Kristijan Šmit hoda okolo Bosne prije nego je posjetio duhovne, kulturne i političke predstavnike Bošnjaka/Bosanaca.

Osobno, očekivao sam od gosp. Šmit da posjeti reisu-l-ulemu, duhovnog poglavara u Bošnjaka u Sarajevu prije svoje posjete srpskom patrijarhu u Beogradu. Takva je bila praksa svih dosadašnjih visokih predstavnika za Bosnu – da prvo posjete duhovne bosanske autoritete.

Dakako, gosp. Šmit je trebao odmah po dolasku posjetiti mezarje u Potočarima kod Srebrenice kako bi znao gdje je došao.

Simbolika je moćnija poruka od svake riječi. Jer narod poput Bošnjaka, koji imaju iskustvo genocida i poput Jevreja koji imaju iskustvo Holokausta, osjetljiviji su mnogo više na simboliku nego na riječ.

Imajući sve to na umu, narod koji ima iskustvo genocida poput Bošnjaka, ima pravo i obavezu da na svaki način traži sebi zaštitu od negatora Zakona o zabrani negiranja genocida.

Bošnjaci/Bosanci imaju pravo i obavezu da traže od predsjednika Turske Tajjiba Redžepa Erdogana da pokrene postupak u Turskom parlamentu da se u turski ustav unese klauzula o specijalnim vezama Republike Turske sa Državom Bosnom i Hercegovinom.

A to bi podrazumijevalo:
(1) Otvorene turske investicije za fabrike u Bosni radi zapošljavanja mladih.

(2) Otvorena i transparenta suradnja na polju sigurnosti od lokalnog, regionalnog i globalnog značaja.

(3) Otvorena i transparenta suradnja na zaštiti ljudskih prava i demokracije sa posebnim fokusom na jednakopravnost svih bosanskih građana.

(4) Otvorena i transparentna pomoć Turske u avijaciji na način da Bosna dobije svog državnog avioprevoznika sa bosanskom državnom zastavom.

Nadam se da Republika Turska hoće i može ovo uraditi za Državu Bosnu i Hercegovinu, koju je među prvima priznala kao nezavisnu i suverenu državu.