VELIJA MURIĆ, adv.: U više slučajeva, uslijedila je serija tzv. kljastih optuženja (deportacija, Morinj, pljevaljska Bukovica, Štrpci, Kaluđersski laz, pa čak i kontroverzni policijsko - pravni zločin nad Bošnjacima, tačnije prema rukovodstvu SDA,) koja su prema svojoj sadržini, za nas koji razumijemo pravo i koji imamo istančan profesionalni osjećaj za oblast ljudskih prava i sloboda, praktično samim pokretanjem nagovještavala njihov neželjeni ishod. Tako recimo, u slučaju zločina deportacije, optuživani su redovi a ne institucionalno najodgovorniji, što karakteriše i slučaj Morinj, čemu treba pridodati i veoma problematični pravni stav (osnov za oslobađanje optuživanih) najviših sudskih instanci tj. da se u Crnoj Gori, tadašnjoj SiCG, nije vodio rat i da ona nije bila u ratu iako je u njoj registrovano Udruženje boraca iz toga rata. U slučaju pljevaljske Bukovice, koji zločin se bez problema može kvalifikovati kao svojevrsni genocidni plan sa dokumentovanim radnjama u tom smislu, čak šta više izostalo je pravno održivo optuženje preko koga bi na neki način žrtve doživjele pravnu zaštitu.

Ako nije riječ o kakvom vještom „pakovanju“ ili iznalaženju alibija za dosadašnji višedecenijski „rad“ bez rezultata, bila bi dobra naznaka što je Vrhovno državno tužilaštvo ocijenilo, da povodom više apela relevantnih nevladinih organizacija, nedavno (raspravom u VDT od 24. 05. 2021.) ažurira tematiku ratnih zločina, a posebno što je konačno pristalo, da na tu temu (zatvorenog tipa) otvori javnu raspravu.

Akcija za ljudska prava izradila je sveobuhvatnu analizu "Primjena Strategije za istraživanje ratnih zločina", kojom su zbog nesporvođenja tužilačke Strategije iz 2015. g., dati potpuni odgovori na sva postavljena i nepostavljena pitanja koja višedecenijski čekaju tužilačke odgovore. U vezi sa tim, polazeći od koncepcije i sadržine same Strategije, ako se na trenutak zanemerari otsustvo nepropisane odgovornosti za njeno nesprovođenje, i ako se čita samo kao spisak namjera i obaveza, skoro da joj se ništa nebi moglo prigovoriti. Ali isto tako, bez imalo licjemerstva, kod eventualne istinske riješenosti, da slijedeći svoju zakonsku obavezu, tj. da tužilaštvo predano i odgovorno vrši svoju ustavnu ulogu i dužnost, posebno u oblasti otkrivanja i gonjenja za ratne zločine, sve to se bez problema i onako moglo raditi. Stoga, sama Strategije, ako ostane mrtvo slovo na papiru (što se i desilo) mu dođe kao kada bi se tužilaštvo i sud sporazumjeli da svako radi svoj posao i ako su njihovi poslovi definisani zakonom. Ili pak, kao kada se neko dogovori sam sa sobom da radi ono za što inače postoji, odnosno kada bi se dva državna subjekta kakvim planskim dokumentom dogovorili, da su se o nečemu dogovorili. Donekle, takav pristup me podsjeća i na ona samoupravna vremena, tj. da kada se hoće nešto predstaviti kao kakav rad ili aktivnost a da se opet to ne uradi, formirala bi se komisija ili kakvi koordinacioni odbori ili sačinile strategije sa zadatkom da se sprovede nešto što je inače zakonom propisano kao obaveza a da se personano izbjegne svaka odgovornost. Stoga, Strategija i ako u načelu dobra ali bez istinskih rezultata, po mnogo čemu nalik je smislu, radu i odgovonrosti prevaziđenih samoupravnih odbora i komisija, posebno što ona nemože poslužiti kao izgovor da se eto nešto radi a faktički ništa se ne radi ili pak neobjašnjivo nema vidljivih rezultata.

Na drugoj strani, kao da je riječ o kakvoj tabu temi, za koju ako bi se saznalo propao bi čitav plan, za širu pa čak i stručnu javnost, aktivnosti tužilaštva zacrtane Strategijom o otkrivanju ratnih zločina, smještene su u dubokoj tami. Čak šta više vremenom, izostala su zvanična saopštenja a onih što je i bilo, događala su se uzgred i bez jasnih naznaka o optimističkim očekivanjima. Takvo stanje je endemski zabrinjavajuće, posebno što u oblasti istraživanja i gonjenja ratnih zločina, domaćoj i široj javnosti tužilaštvo još uvijek duguje konkretne odgovore.

Za očiglednu višedecenijsku tužilačku apstinenciju ili praktično za aktivnosti bez djelotvnornih koraka a o rezultatima i da se ne govori, možda bi se mogli naći izgovori tipa: pa eto, izviđamo, istražujemo i optužujemo, sudilo se, a što sudovi misle drugačije, odgovornost nije na nama. Svakako ne slažem se sa takvim neizgovorenim ali mogućim stavom, jer ako bi ko i naivan u to povjerovao, tužilački rezultati bi se, da nije zbilje, praktično sveli na „igre bez granica“. Ako se pritom zna, da sud sudi samo po dobro pripremljenim istragama i optužnim aktima, time se alibi za višegodišnje otsustvo rezultata ili pak riješenosti da se nešto učini, topi ili pak svodi na priču bez jasnog odgovora a složićemo se i na nemušto ćutanje bez ikakve odgovornosti.

Naglašavam, da uz predhodne kvalikative u smislu otkrivanja i gonjenja, u skoro nijednom slučaju, ratnih zločina za koje se zna, policijski ili pak tužilački organi Crne Gore, nijesu inicirali postupke, a oni što su kako tako i pokretani, to se dešavalo nakon dugog vremena ćutnje i uz indirektno bježanje od „zabranjene“ teme. Ali i kada su se, pod pritiskom nevladinog sektora ili međunarodne relevantne javnosti, nevoljno dešavala kakva procesuiranja, tužilačko-sudski postupci su volšebno zatvarani na krajnje pravno bizaran ili nepošten način.

U više slučajeva, uslijedila je serija tzv. kljastih optuženja (deportacija, Morinj, pljevaljska Bukovica, Štrpci, Kaluđerski laz, pa čak i kontroverzni policijsko - pravni zločin nad Bošnjacima, tačnije prema rukovodstvu SDA,) koja su prema svojoj sadržini, za nas koji razumijemo pravo i koji imamo istančan profesionalni osjećaj za oblast ljudskih prava i sloboda, praktično samim pokretanjem nagovještavala njihov neželjeni ishod.

Tako recimo, u slučaju zločina deportacije, optuživani su redovi a ne institucionalno najodgovorniji, što karakteriše i slučaj Morinj, čemu treba pridodati i veoma problematični pravni satav (osnov za oslobađanje optuživanih) najviših sudskih instanci tj. da se u Crnoj Gori, tadašnjoj SiCG, nije vodio rat i da ona nije bila u ratu i ako je u njoj registrovano Udruženje boraca iz toga rata.

U slučaju pljevaljske Bukovice, koji zločin se bez problema može kvalifikovati kao svojevrsni genocidni plan sa dokumentovanim radnjama u tom smislu, čak šta više izostalo je pravno održivo optuženje preko koga bi na neki način žrtve doživjele pravnu zaštitu.

Ili pak u slučaju Štrpci, gdje je u istrazi a posebno na ptretresu, jedini optuženi imenom i prezimenom označio jedan broj svojih saizvršilaca, koji su saslušavani ali samo kao svjedocic, što tadašnje tužilaštvo svakako „nije uzelo za ozbiljno“ pa je u odnosu na njih tužilačkom voljom izostao krivično-pravni progon. Osim napredovanja u službi, zbog toga niko nije pozvan na odgovornost, da bi upravo ti izvršioci zločina, bili procesuirani tek u sarajevsko-beogradskim štrbačkim procesima započetim tek 2015. g., koji se evidentno još uvijk, ali ne i slučajno, vrte u pravno-začarani krug.

U slučaju zločina Kaluđerski laz, tužilaštavo je ćutalo punih pet godina, da bi tek po mojoj prijavi iz 2005. g. krenulo, ispostavilo se prema nasumično odabranim, što je rezultiralo njihovim oslobađanjem. Prepoznavši suštinu i naum takvog tužilačkog postupanja i odnosa prema samom slučaju i žrtvama, i pored toga što sam dostavljanjem dokaza i drugim aktivnostima, praktično servisirao tužilačke aktivnosti, u samom startu zaključio sam da je slučaj pravno propao. Stoga, sve ove godine, zatečen neviđenom indolentnošću tužilaštva, jer je po svemu sudeći ono slučaj zločina Kaluđerski laz zatvorilo (u ekstremno dugom vremenu ništa se konkretno ne radi) ostalo mi je da knjigom „Zločin bez kazne“, koju privodim kraju, iznesem istinu, pa neka narod sudi. Namjera mi je, da ako Crna Gora, sve ove godine nije smogla snage da crnogorske državljane, izvršioce zločina nad 22 civilne žrtve izvede pred lice pravde, u mjesto toga, knjigom koju smatram svojevrsnom presudom, ostavim trajni trag o zlom vremenu i zlim ljudima.

Takođe, kada je riječ o zločinu Kaluđerski laz i mojoj novoj krivičnoj prijavi iz 2015. g., koja je uslijedila nakon oslobađanja optuženih, neizostavno je pomenuti i detalj (veoma je poznat tužilaštvu) da su leševi ubijenih sa mjesta zločina i mjesta vršene obdukcije, bez svake sumnje uz odobrenje ili znanje tadašnje uviđajne ekipe, u mjesto da se predaju porodicama koje su tada boravile u Rožajama, iz veoma sumnjivih razloga, deportovani u mjesto Novo selo kod Peći. Dobro se zna ko je i kako to učinio, kao što se takođe zna da su uviđajem tada rukovodili vojni istražni sudija i vojni tužilac, u kom vremenu civilnim pravosudnim organima nije bio dozvoljen pristup mjestu događaja. Da li je to bio vid lobiranja zločinu, njegovo prikrivanje ili pak vršenje samog zločina, mada je o tome raspolagalo jasnim podacima i dokazima, tužilaštvo do danas nije dalo jasan odgovor.

Poznato je da zločine mogu vršiti vojne, paravojne strukture, pojedinci i ko zna ko još. Ali kada se zločin sprovede planski, smišljeno preko struktura vlasti, uz to prema manjinskom narodu kao što su to Bošnjaci, onda je sa aspekta kvalifikacije i odgovornosti, to veoma ozbiljno i nešto sasvim drugo. Konkretno, poznatom državno – policijskom akcijom pod kodnim imenom „Lim“, iz 1994. g., izvršen je strašni državni zločin nad kompletnim rukovodstsvom Stranke demokratske akcije (SDA) u CG. Ljudi su hapšeni bez stvarnog razloga i povoda, zlostavljani na najgrublje moguće načine, držani u pritovoru, tada satanizovani ne samo oni već i narod kome su pripadali. Prvosepeno osuđeni na skoro stotinu godina, a potom zbog tako sramnog državnog čina abolirani, čime je sudska pravda zaustavljena, jer o njihovoj krivici u drugostepenom postupku nikada meritorno nije odlučivano. Mada je od tada proteklo vrijeme od peko dvije decenije, od tog državnog zločina Bošnjačka politička svijest se još uvijek nije oporavila. Ono zbog čega posebno pominjem ovaj slučaj jeste potreba, da se vršena zlostavljanja ljudi i naroda, konačno ispitaju, da se utvrde odgovornosti (tužilaca i mučitelja) ljudi iz tadašnjih vladinih struktura i da se sa tužilačkog aspekta obznani, ko je i zbog čega vršio te strašne zločine sa višestruko teškim posledicama, jer je samo tako moguće da se ovo vrijeme suoči sa onim vremenom, vremenom državnog zla i terora.

---

Autor je izvr. dir. Crnogorskog komiteta pravnika za zaštitu ljudskih prava

---