REISU-L-ULEMA DR. HUSEIN-EF. KAVAZOVIĆ: Kod nas se, tokom ramazana, već nekoliko godina pokušava nametnuti rasprava o zakonitom pravu Islamske zajednice u BiH da upravlja vjerskim poslovima ovdašnjih muslimana. Tu raspravu naročito pokušavaju nametnuti u javnom prostoru pojedine sektaške grupe, paradžemati, ali i pojedini novinari i intelektualci, dajući sebi pravo da smatraju da o tome sve znaju i da to svoje znanje treba da objave svijetu.

Hvala Allahu, Gospodaru svjetova, Milostivom, Samilosnom. Od Njega oprost i utjehu tražimo i u Njegovu se milost uzdamo. Njegovu Riječ slijedimo i u njoj smo pronašli smiraj.
Njegovom poslaniku i miljeniku Muhammedu, a.s., upućujemo naše selame, kao i svim sljedbenicima časnog islama u svim vremenima.

Hidžretskom mjesecu ševvalu Vjerovjesnik, a.s., poklanjao je veliku pažnju i preporučio i nama da činimo isto. Bilježi se od Ebu Ejjuba el-Ensarija, r.a., da je Poslanik, a.s., rekao: Koji od vas isposti ramazan, i nakon njega bude postio šest dana ševvala, to će mu se brojati kao da je postio svo vrijeme. Golem je to podsticaj da se poslije jednomjesečnog odricanja od jela, pića i drugih tjelesnih prohtjeva još jedno kratko vrijeme uzdržimo od njih, a u ime iskrene vjere u Boga i zarad Njegove milosti.

U ramazanu smo se trudili da učinimo što više dobra, da učimo i slušamo učenje Kur'ana, da izvršimo našu obavezu zekata i sadekatul-fitra, a onima koji bi nas uznemiravali ili ezijet činili govorili bismo: Mi postimo!, kako nas je Vjerovjesnik, a.s., poučio.

Kao reisu-l-ulema zahvaljujem se svim muslimanima i muslimankama, u domovini i dijaspori, koji su pokazali visoku svijest o sebi i pripadnosti svojoj zajednicu, unatoč smutnji smutljivaca, izvršavajući obrede namaza, posta, zekata i sadekatul-fitra.

No, naša je sudbina da tokom tog veličanstvenog mjeseca slušamo uvrede, zlobne nasrtaje i neistine o nama, o našoj zajednici, da slušamo osporavanja njenog vjerskog legitimiteta od ljudi koji najčešće i nisu njeni članovi.

Kod nas se, tokom ramazana, već nekoliko godina pokušava nametnuti rasprava o zakonitom pravu Islamske zajednice u BiH da upravlja vjerskim poslovima ovdašnjih muslimana. Tu raspravu naročito pokušavaju nametnuti u javnom prostoru pojedine sektaške grupe, paradžemati, ali i pojedini novinari i intelektualci, dajući sebi pravo da smatraju da o tome sve znaju i da to svoje znanje treba da objave svijetu. Posebno je neprihvatljivo kada se učeni ljudi, u svojim javnim istupima, ne drže činjenica koje su utvrđene i priznate.

Najčešće pitanje koje im služi kao polazište za raspravu jeste: da li Islamska zajednica u BiH ima legitimno, zakonito vjersko pravo ubirati zekat i sadekatul-fitr u bejtul-mal. Ovi njihovi istupi ne bi zavređivali poseban osvrt da se ovih ramazanskih dana u tu raspravu nije uključio i jedan teolog visokih naučnih i akademskih zvanja koji je, umjesto vjerskog tumačenja instituta bejtul-mala, svojim komentarom pružio osnovu za njegovo krivo razumijevanje, jer je smisao vjerske ustanove zekata ograničio na društveno značenje ne praveći razliku između zekata i džizije.

Ne govorim o ovom pitanju s namjerom da polemiziram s onima koji imaju drugačije stavove i razumijevanje legitimnog prava Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini da upravlja vjerskim poslovima. Činim to kao reisul-ulema zbog osjećaja odgovornosti prema muslimanima i Islamskoj zajednici u Bosni i Hercegovini u cjelini.

Još od vremena poslanika Muhammeda, a.s., postojala su određena zakonita prava zajednice muslimana, među njima i zakonito pravo na institucionalno ubiranje zekata u bejtul-mal.

Činili su to sakupljači zekata, koje je Poslanik, a.s., imenovao i ovlastio da to rade u ime zajednice muslimana. Također, Vjerovjesnik, a.s., imenovao je učitelje vjere (ashabe) koje je slao u različite dijelove Arabije, kao predvodnike zajednice (imame) da ljude podučavaju vjeri. Isto tako, on je imenovao vodstvo hadža za svog života i samim time zajednici dao primjer kako da se organizira vjerska služba.

Svi ovi poslovi stekli su svoju šerijatsku zakonitost, jer imaju svoje uporište u izvorima vjere. Poslanik, a.s., nikada nije tvrdio da mu je data vlast, ali jeste da je Allahov poslanik i da je imam u zajednici muslimana, kojoj pripada legitimno pravo ubiranja zekata u bejtul-mal. Zekat je vjerska obaveza muslimana, kao i ostali islamski šarti, i nije uvjetovana državnom vlašću kakva god ona bila. To je Vjerovjesnik svojom praksom pokazao ubirući zekat u bejtul-mal.

Tokom vremena, pitanje organizacije vjerskog života od Vjerovjesnika, a.s., preuzeli su halife, koji su to smatrali svojom vjerskom obavezom, iz koje je proizlazilo njihovo zakonito pravo da predvode zajednicu muslimana. Ta se praksa održala sve do gašenja hilafeta i svrgavanja posljednjeg osmanskog halife 1924. godine. To govori o postojanju institucionalnog oblika upravljanja vjerskim poslovima još od prve zajednice muslimana do danas, a što pojedinci, pokušavaju osporiti, zagovarajući neku vrstu anarhije i zanemarujući konstitutivno značenje zajednice u islamu.

Ukoliko bismo prihvatili takvu logiku onih koji osporavaju zakonito upravljanje vjerskim poslovima Islamskoj zajednici u odsustvu „islamske imperije“, muslimani ne bi bili dužni organizirati bilo kakav oblik zajednice, nakon propasti „islamske imperije“, niti bi bili dužni organizirati vjersku službu. A to u konkretnom slučaju znači organiziranje zajedničkog klanjanje džume-namaza, bajram-namaza, obavljanje hadža, ubiranje zekata, utvrđivanje takvima i uspostavu obrazovnog sistema, jer bi za takve poslove trebalo pribaviti „imperijalnu“ dozvolu.

Uz to, potpuno je bespredmetno poređenje propisa zekata i džizije, jer su to dva različita pojma, čija priroda je znana svakom muslimanskom pravniku, pa i teologu. Zekat je vjerska obaveza i jedan od stubova islama, a džizija državni porez i institucija političke zajednice. Obaveza zekata se ne može derogirati, a obaveza džizije je izraz trenutnih odnosa u političkoj zajednici i može se promijeniti.
Ovi anarhisti nam sugeriraju da, u odsustvu „islamske imperije“ zbog nedavanja džizije od strane nemuslimana, muslimani ne bi trebalo da daju zekat u bejtul-mal, što je pogrešan zaključak.

Kao reisul-ulema, na koga je zajednica muslimana prenijela ovlaštenja da brine o institucionalnoj organizaciji i njenom predstavljanju, dužan sam ustrajati u odbrani legitimnog i zakonitog prava Islamske zajednice u BiH da upravlja vjerskim poslovima. Preko reisul-uleme i ulema-i medžlisa ovo pravo je priznato od strane zakonite islamske vlasti, osmanskog halife, putem šejhul-islama u Austro-ugarskoj monarhiji i Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, a nakon njih i od strane svih država njihovih nasljednica.

U vjerske poslove Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, od kada je ona stekla svoj vjerski legitimitet, spada: organizacija imameta, hatabeta i ta'limata, organizacija islamskog obrazovanja (mearif), ukupljanje zekata i sadekatul-fitra, organizacija hadža, izrada takvima i vakufski poslovi.
Samim činom imenovanja reisul-uleme Mustafe Hilmi-ef. Hadžiomerovića 17. oktobra 1882. godine, koji je saglasnost za obavljanje te dužnosti dobio od šejhul-islama iz Istanbula, uspostavljena je islamska vjerska hijerarhija na području Bosne i Hercegovine za upravljanje vjerskim poslovima u odsustvu islamske državne i vjerske vlasti, hilafeta. Reisul-ulema je ovlašten da izdaje pismena ovlaštenja (murasele) šerijatskim sudijama, muftijama, imamima, hatibima, mualimima i muderisima u vjerskim školama. Pred reisul-ulemom i ulema-medžlisom su i šerijatske sudije polagali završni sudski ispit, te su oni i na ovaj način bili vezani za njegov autoritet.

„Svi ovi vjerski službenici trebali su imati vjersku autorizaciju,“ kako ističe dr. Fikret Karčić, „kao uvjet za obavljanje ovih funkcija. Pošto su ovi službenici smatrani predstavnicima poglavara (reisul-uleme), zakonitost reisul-uleme bila je izvor zakonitosti za službenike nižeg ranga.“

Činjenica da je reisul-ulema muraselom prenosio svoja ovlaštenja na šerijatske sudije (vidi čl. 140 Štatuta za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova u Bosni i Hercegovini), dajući im saglasnost za obavljanje sudske službe, govori nam da su na njega prenesena i ovlaštenja halife, ista ona koja je osmanski halifa prenio na šejhul-islama. A to znači da je reisul-ulema u Bosni i Hercegovini nosilac i vjerskih i svjetovnih ovlaštenja, s obzirom na to da se Austro-ugarska monarhija obavezala da u svoj pravni sistem uključi šerijatske sudove na kojima su se raspravljali sporovi po pitanjima ličnog statusa (porodično i nasljedno pravo), dok su vjersko-prosvjetni i vakufski poslovi izravno bili pod upravom reisul-uleme i ulema-i medžlisa Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini.

Bez sumnje je da je islamska zajednica u BiH, odnosno njeni organi, bila ta koja se smatrala supstitucijom za zakonitu islamsku vjersku vlast, hilafet. Svoj legitimitet ona je potvrdila i tokom višedecenijske borbe za vakufsko-mearifsku autonomiju koja je potvrđena donošenjem Štatuta za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova u Bosni i Hercegovini 1909. godine, koji je osnova i današnjeg Ustava Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini.

U članu 131, stav 1, stoji: „Njegovo carsko i kraljevsko veličanstvo imenuje za reisul-ulemu jednog od trojice kandidata, što ih je kurija izabrala,“ dok u članu 132, stav 2, stoji: „Reisul-ulema stupa u službu, prima svoje zvanje i otpočima uredovati tek, kada primi menšuru od carigradskog mešihata. Ni u kojem slučaju ne može reisul-ulema bez te menšure vršiti nikakvu funkciju u ulema-medžlisu.“

Islamska zajednica u BiH je autonomna vjerska organizacija bosanskohercegovačkih muslimana, uspostavljena na zakonit način od strane zakonite islamske vlasti (osmanskog hilafeta), koja je svoju zakonitost potvrdila i u borbi bosanskohercegovačkih muslimana za vjersko-prosvjetnu i vakufsku autonomiju, kao zakonit izraz njihove volje, što se ima smatrati konsenzusom ili idžmaom zajednice muslimana.

Svako osporavanje vršenja uprave nad vjersko-obrazovnim i vakufskim poslovima znači ujedno i rušenje konsenzusa zajednice muslimana. Prikupljanje zekata je zakonito pravo Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, kao zakonite organizacije muslimana, uspostavljene od strane zakonite islamske vlasti osmanskog hilafeta, potvrđene narodnom voljom u borbi za vakufsko-mearifsku autonomiju, kao i njegovo raspoređivanje na prijedlog reisul-uleme i Vijeća muftija koje vrši funkciju ulema-medžlisa, a koje potvrđuje Sabor Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini kao najviše predstavničko i zakonodavno tijelo na temelju svojih ustavnih nadležnosti. Svako drugo izvršavanje obaveze zekata, izvan bejtul-mala Zajednice kojoj musliman pripada, ne može se smatrati ispravnim.

Na kraju, postavlja se pitanje što se to promijenilo u zakonitom šerijatskom ubiranju zekata i sadekatul-fitra od strane Islamske zajednice u BiH od jučer, od kada se plaće profesorima u medresama i na fakultetima ne isplaćuju u potpunosti u svim ustanovama putem bejtul-mala.

Kako to da je to ubiranje sa šerijatskog aspekta bilo zakonito jučer, kada su plaće u potpunosti primane iz bejtul-mala, a danas nije, pogotovo što se i danas iz bejtul-mala finansiraju u potpunosti ili dijelom i troškovi primarne djelatnosti, tekuća održavanja pa i plaće u velikom broju ustanova Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini i u Sandžaku.

Sakupljanje zekata i sadekatul-fitra na institucionaln način danas se vrši u velikom broju zemalja sa muslimanskom većinom, kao i u najnaprednijim muslimanskim manjinskim zajednicama. Argumentacija za ovu praksu je ista ili slična onoj koju koristi Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini.

Poštujemo pravo ljudi da iznose svoje stavove. Svako ima pravo da vjeruje, misli i govori šta hoće. No, od učenih ljudi očekujemo da govore o onome što je provjereno i istinito, i što je u saglasnosti sa stvarnošću i s vrijednostima vjere.

Učenjaci pravca ehli-suneta i džemata su složni da onaj koji zagovara rušenje konsenzusa zajednice muslimana ili nesvjesno čini veliki grijeh ili izaziva smutnju u zajednici.
Da nas Allah sačuva od toga!