Sedmi konkurs za najbolju priču za djecu i omladinu "Planjaxovo pero” je završen. Pristiglo je stotinjak radova na bosanskom, hrvatskom i srpskom jeziku, koji su namijenjeni mladim generacijama. Selektor 7. Planjaxovog pera prof. dr. Muris Bajramović sa Univerziteta u Zenici, imao je pune ruke posla. Nagradu “Bronzano Planjaxovo pero” dobitnik je Said Šteta za priču Trokolica, koju objavljujemo u nastavku. Ujedno čestitamo knjizevniku i novinaru Saidu Šteti, kolumnisti Bošnjaci.net, na osvojenoj nagradi.

Bilo je to s početka sedamdesetih godina prošlog vijeka. Jutro na konjičkoj cesti prema željezničkoj stanici imalo je pomiješan miris lipe i tek pečenog hljeba iz industrijske pekare. Niz rijeku Trešanicu se izdizala tanka izmaglica i odnosila miris hljeba i peciva dolje do Neretve pa niz Koloniju. Ulicom od granitne kocke prošlo je nekoliko automobila. Zanesen uz rukohvat trokolice nisam ih brojao. Danima sam razmišljao kako ću sjesti u trokolicu dok otac snažnim rukama drži poprečnu ručku i nogama pokreće pedale, vozeći konjičkom čaršijom. Prvi put sam u gradu! Ja dijete sa sela još sam prije sjeo u čamac pa u voz, onaj lokalni, šinobus. Još se nisam vozio u autobusu, a auto sam sanjao daleko i nejasno. Ih, ali u trokolici, sjedim ja, a moja rijetka plavičasta kosa leprša na vjetru. Udišem miris hljeba i jutra čaršijskog. Jedva čekam!
Otac se zadeverao oko izlaganja robe iz magacina pa nikad. Prebacujem se s noge na nogu. Ne zna on da nisam ni spavao pored njega u radničkom krevetu podstanarske sobe na Suhom Dolu. Od dragosti! Evo ga izlazi, ljubazno pozdravlja stariju gospođu sa pletenim cekerom u ruci.
- Samo da dovučem hljeb i pecivo, pa ćemo tvoje namirnice odvući. Reče gospođi dok je otključavao katanac na debelom lancu sa kojim je za lipu vezao trokolicu. Namirnice za više dana, najčešće mjesec, otac je razvozio starijim gospođama i unosio u stan ili kuću. Nije mu bilo teško. Čekao je samo iskrenu zahvalnost u njihovim očima umjesto napojnice.
- Penji se!
Tiho kao da mi nudi sedlo bijesnog vranca, pa da ga ne bi glasom uplašio. Nije mi trebao dva puta reći. I već sam u trokolici. Sjedim pruženih nogica i držim se rukama za stranice od pletene žice. Trokolica skliznu sa trotoara, pa krenu po onim granitnim kockama a ja odskačem k’o poluprazan paketić. Lijepo mi i ne žulja me. Dok se primičemo pekari mirisi me opijaju, a ja letim.
- Mustafa opet prvi, javlja se pekar sa nakrivljenom bijelom kapom i odijelom sa tragovima brašna.
- A nisam, jutros je on. Prosipa nisku bijelih zubi uz osmijeh i rukom zabacuje pramen crne kose što se isijavala na prvom suncu. Uvijek sam nekako posebno gledao njegov osmijeh i tu kosu. Ponekad bi pomislio kako u toj crnoj kosi i mrak svijetli. A otac ne gubeći ni trenutak na moje maštarije slaže pune gajbe hljeba, kifli i pletenica. U ćošku ostavi mjesto za mene.
- Idemo mali!
Tačno je znao moju radost i nije htio ničim prekinuti to osjećanje, nego se trudio onako bez riječi da traje i traje. Znao je da će tu sedmicu mog raspusta koji ću provesti s njim u sobi na istom krevetu skoro ne spavati. Znao je, on je to dobro znao, da će tako ispuniti i svoje dječačke snove. One snove koje kao siroče nije smio sanjati. Samo ih je zatvorio u kavez svoga sjećanja kao malu pticu. Sada ih pušta da lete, cvrkuću.
Ispred prodavnice strpljivo je stajala starija gospođa da joj odveze namirnice.
- Sad ću ja gospođo, a Vi možete polahko do stana. Sam ću ja to! Gospođa krenu niz ulicu uvjerena u njegovu iskrenost. I samo što je predao hljeb i pecivo na police, otac uze par praznih paketa, te sa pulta u njih poreda gospođine namirnice. Onda ih odnese na trokolicu, pa opet u kraju prema naprijed ostavi malo mjesta. Zgrabi me i spusti baš u taj prazan prostor.
- Idemo!
Kao da hvata kormilo dok se jedra naprežu a snažne ruke okreću brod prema pučini. Mala trokolica u njegovim rukama škripala je i odavala nas da smo na cesti. Moj pramen kose već se uspravio i na licu sam osjetio toplinu ljetnog povjetarca. Kuće i zgrade okolo ostajale su, čini se, zavideći mi. I poneki prolaznik stao bi i nestajao iz mog pogleda. A ja, kao na oblaku svih mojih želja čvrsto držim uzde. Zapjevao bih! Nekako me stid! Iako me učiteljica kao odlikaša pred kraj školske godine nekoliko puta prozivala da pjevam za cijeli razred i nisam niti zamucnuo. Sada me stid! Ja seosko dijete osvajam konjičke ulice na trokolici. Jurim brzinom mojih misli u svijet prve ostvarenosti svakim čulom. Hej, ja sam u gradu!
U maloj podstanarskoj sobi sa još dva cimera otac je podgrijavao goveđi gulaš i lomio već osušeni hljeb iz konjičke pekare. Soba je zaudarala na oznojene kundure i plava radnička odijela okačena na drveni čiviluk iza vrata. Ja skupljen na krevetu nisam osjećao glad. Samo neugaslu želju da svane novi dan, pa da zajedno sa ocem proletim konjičkim ulicama na trokolici. Ni debeli milicioner sa obješenim pendrekom za pojasom, nije nas pogledao a tri puta smo pored njega prošli na raskrsnici pored samoposluge Non-Stop. Možda je i on kao i moj otac živio nedosanjani san, onako gledajući mene na trokolici. Mogu li snovi stati u tuđe oči?
Još uvijek se zamislim kako se truckam od radnje kod željezničke stanice prema samoposluzi Non-Stop, dok otac razgleda lijevo pa desno malo kočeći na pedali, zabaci pramen kao noć crne kose, u kojoj nikad nije zanoćio mrak jer je sijala, pa nastavi brže, a moj plavi pramičak kose leprša na vjetru. Vozim se tako u svoje djetinjstvo gdje su sve moje želje stale na jednu malu trokolicu. Ne budite me!