Kolumne
SEKULARIZAM SRBIJANSKIH ‘GEOGENETIČARA’
|
|
Autor: Amir Telibećirović
Objavljeno: 19. February 2021. 18:02:05
Da se podsjetimo kako postoji određeni broj Bošnjaka koji podržavaju ili ne osporavaju ovu savremenu manifestaciju najnovije vrste fašizma maskiranog “progresivnim i sekularnim antifašizmom.” Ima ih koji se slažu sa ovom ironičnom slikom, pogotovo kada se povede priča o famoznoj jugonostalgiji u korelaciji sa prisilnim skidanjem zarova i feredža u toj istoj državi.
“Odnos vlasti u Srbiji pred opasnošću od imigranata je zastrašujuće kratkovid i neodgovoran.” - Ovakvim riječima se javnosti prije nekoliko godina obratio dr. Srđa Trifković, američko-srpski pisac i jedan od urednika beogradskog časopisa Geopolitika. Inače, ovaj časopis je upadljivo šovinističkog usmjerenja, pa i rasističkog povremeno, i to sa epskim prizvukom. U istom časopisu je tada preko cijele naslovnice plasirana njegova još jedna antiemigrantska izjava, a glasila je: “Proklinjaće na pokolenja, ako ih bude. ”
Izjava je stajala na fotografiji kolone sirijskih i drugih bliskoistočnih imigranata. Trifkovićev rasistički pristup ovdje dakle nije ni sakriven. Vječita priča o “ugroženosti” vaskolikog srpstva preko raznih uljeza, bili oni iz susjedstva (BiH, Kosovo, Hrvatska, Crna Gora) ili sa Bliskog Istoka te donekle i Afrike, kao u slučaju migranata od kojih većina i ne želi ostati u Srbiji, nije nešto neobično, pogotovo ne kod iskusnih manipulatora kao što je Trifković. Inače, njegov indirektni poziv na masovni linč ili na kolektivno protjerivanje emigranata odavno nije prepoznatljiv samo za Srbiju. Ima takvih pojava i među nekim viđenijim, bolje reći poznatijim Bošnjacima. Pritom, ovo nema izravne veze sa pojedinim kriminalcima među emigrantima koji su pravili štete u Bihaću, Sarajevu i Tuzli, ili pljačkali i napadali ljude. Ovdje se više radi o ksenofobnoj vrsti netrpeljivosti.
Možemo zatim govoriti o popularnoj “rodnoj ravnopravnosti,” ili ravnopravnosti spolova na polju trifkovićevske vrste šovinizma, jer ima i toga. Naime, po bespućima internetske zbiljnosti već izvjesno vrijeme kruži, uvjetno rečeno, ženska verzija kulturološkog rasizma poput prethodno opisanog. Izazvala je mnoge reakcije, ali se čini najviše podržavajućih, uglavnom u Srbiji. Neko je napravio mim iliti meem, ironičnu sliku na kojoj se nalazi neka moderna ženska osoba, stilski raščupane plave kose, neopunk asocijacija, odjevena u bijelo, doslovno okružena, skoro pritisnuta bezbrojnim ženama pod crnim nikabima. Neznana plavuša gleda u jednom smjeru, u kojem i stoji, a sve ostale žene (možda su i muškarci pod njima ovdje, ko zna) okrenute su leđima i kao kreću se ili stoje u suprotnom pravcu. U gornjem dijelu slike stoji natpis – “Srbija 2050” (godine, op.a.) a u donjem dijelu stoji – “Deda, zašto ih nisi zaustavio?”
Srbija kao “predziđe” sekularnog rasizma
Neko se dakle zaista potrudio da na jednostavan način nadmaši i samog Trifkovića u preziru, ne samo prema migrantima nego prema muslimanima općenito, što nije bilo jednostavno. Ili, da rasporedimo po spolovima, Trifković se više usmjerio na muške a ovdje je naglasak na ženama, dok je korijen mržnje isti. Iako je količinski upadljiva, prateća patetika je samo jedan manji dio onoga što nudi ova ilustracija. Slično kao u slučaju antologijske manipulacije sa historijskom krivotvorinom zvanom “kosovski boj,” i ovdje se ne govori kako je samo Srbija “ugrožena” silnim ženama pod nikabima, čadorima, hidžabima i abajama, nego cijela Evropa, možda i čitava zapadna (kada se furaju na Rusiju ona i istočna) geopolitička hemisfera. Drugim riječima, ponovo je Srbija na “braniku” evropske civilizacije a Evropa eto ne vidi, spava, tako nekako. Da je žena sa slike odjevena u neku srbijansku narodnu nošnju, onda bi više djelovalo kao da su zabrinuti zbog gubitka etničkog, nacionalnoga ili kulturnog identiteta, ali ne, ona je moderna, plave je kose, dakle “arijevski tip,” i deluje kao da je stigla iz New Yorka, bilo sa modne piste ili iz nekog rockerskog miljea. Znači, ovdje se “brani” savremeni vizuelni trend sadržan u toliko otrcanoj frazi o 21 stoljeću po gregorijanskom kalendaru, odnosno “brani” se valjda zapadnjački sekularizam, preko Srbije dakako. Moguće da ženski lik sa slike i jeste odnekud sa zapada, te da je slika preuzeta sa nekog drugog mima pa računarski prilagođena srbijanskoj ksenofobiji.
U svakom slučaju, do 2050. godine, ako se nešto ne uradi, neznani prognozer najavljuje poplavu burki širom Srbije, na štetu sekularno blajhanih, samim tim “liberalnih” šminkerica. Usput ima tihe simbolike još i u tome što je ona u bijelom, kao neki “anđelak,” okružena mnoštvom “tamnih demona,” ili samo crnih utvara.
Koliko se taj deda samo “trudio” nekada
Drugi dio teksta je možda zanimljiviji. Spominju se preci, jedan od omiljenih pojmova za indoktrinaciju u Srbiji. Konkretno, obraća se neko svom ‘dedi,’ možda baš ova plavka sa slike, ne zna se, jer ovdje valjda treba da nastupi neka nevidljiva gorčina kojom se krivi predak, preciznije nečiji deda koji nije uspio ili nije htio da ovu “najezdu” zaustavi nekoliko decenija ranije, što će reći danas.
Riječ danas je širi pojam u rasponu godina pa se tu mogu uklopiti i ratovi iz 1990-ih godina. Stoga, oni koji ovako nešto poručuju svojim ‘dedama,’ ili fakat ne znaju ili se prave da ne znaju kako je ‘deda’ u svojim mlađim danima temeljito radio na “zaustavljanju” žena sa slike.
Trudio se, protjerivao ih je, silovao, strijeljao, bacao u jame, ali mnoge od njih ipak nekako preživješe, pa se nastaviše množiti. I dedin “deda” se trudio u svoje vrijeme, skidao je feredže i zarove sa mnogih žena kroz nametnute komunističke zakone, i mirno i silom, ali ni on nije uspio da to trajno odradi. Da ne idemo sada u druge krajeve svijeta, druga ratišta, diktature ili čak ranije historijske epohe, našlo bi se još primjera o dedinom trudu u spomenutoj djelatnosti, dovoljan je bliski osvrt na ono što su te dede radile u srbijanskom susjedstvu. I još da se podsjetimo kako postoji određeni broj Bošnjaka koji podržavaju ili ne osporavaju ovu savremenu manifestaciju najnovije vrste fašizma maskiranog “progresivnim i sekularnim antifašizmom.” Ima ih koji se slažu sa ovom ironičnom slikom, pogotovo kada se povede priča o famoznoj jugonostalgiji u korelaciji sa prisilnim skidanjem zarova i feredža u toj istoj državi. Njihovo moralno i duhovno stanje je zaseban fenomen za izučavanje.
|
 AMIR TELIBEĆIROVIĆ: Neko se dakle zaista potrudio da na jednostavan način nadmaši i samog Trifkovića u preziru, ne samo prema migrantima nego prema muslimanima općenito, što nije bilo jednostavno. Ili, da rasporedimo po spolovima, Trifković se više usmjerio na muške a ovdje je naglasak na ženama, dok je korijen mržnje isti. Iako je količinski upadljiva, prateća patetika je samo jedan manji dio onoga što nudi ova ilustracija. |
Izjava je stajala na fotografiji kolone sirijskih i drugih bliskoistočnih imigranata. Trifkovićev rasistički pristup ovdje dakle nije ni sakriven. Vječita priča o “ugroženosti” vaskolikog srpstva preko raznih uljeza, bili oni iz susjedstva (BiH, Kosovo, Hrvatska, Crna Gora) ili sa Bliskog Istoka te donekle i Afrike, kao u slučaju migranata od kojih većina i ne želi ostati u Srbiji, nije nešto neobično, pogotovo ne kod iskusnih manipulatora kao što je Trifković. Inače, njegov indirektni poziv na masovni linč ili na kolektivno protjerivanje emigranata odavno nije prepoznatljiv samo za Srbiju. Ima takvih pojava i među nekim viđenijim, bolje reći poznatijim Bošnjacima. Pritom, ovo nema izravne veze sa pojedinim kriminalcima među emigrantima koji su pravili štete u Bihaću, Sarajevu i Tuzli, ili pljačkali i napadali ljude. Ovdje se više radi o ksenofobnoj vrsti netrpeljivosti.
Možemo zatim govoriti o popularnoj “rodnoj ravnopravnosti,” ili ravnopravnosti spolova na polju trifkovićevske vrste šovinizma, jer ima i toga. Naime, po bespućima internetske zbiljnosti već izvjesno vrijeme kruži, uvjetno rečeno, ženska verzija kulturološkog rasizma poput prethodno opisanog. Izazvala je mnoge reakcije, ali se čini najviše podržavajućih, uglavnom u Srbiji. Neko je napravio mim iliti meem, ironičnu sliku na kojoj se nalazi neka moderna ženska osoba, stilski raščupane plave kose, neopunk asocijacija, odjevena u bijelo, doslovno okružena, skoro pritisnuta bezbrojnim ženama pod crnim nikabima. Neznana plavuša gleda u jednom smjeru, u kojem i stoji, a sve ostale žene (možda su i muškarci pod njima ovdje, ko zna) okrenute su leđima i kao kreću se ili stoje u suprotnom pravcu. U gornjem dijelu slike stoji natpis – “Srbija 2050” (godine, op.a.) a u donjem dijelu stoji – “Deda, zašto ih nisi zaustavio?”
Neko se dakle zaista potrudio da na jednostavan način nadmaši i samog Trifkovića u preziru, ne samo prema migrantima nego prema muslimanima općenito, što nije bilo jednostavno. Ili, da rasporedimo po spolovima, Trifković se više usmjerio na muške a ovdje je naglasak na ženama, dok je korijen mržnje isti. Iako je količinski upadljiva, prateća patetika je samo jedan manji dio onoga što nudi ova ilustracija. Slično kao u slučaju antologijske manipulacije sa historijskom krivotvorinom zvanom “kosovski boj,” i ovdje se ne govori kako je samo Srbija “ugrožena” silnim ženama pod nikabima, čadorima, hidžabima i abajama, nego cijela Evropa, možda i čitava zapadna (kada se furaju na Rusiju ona i istočna) geopolitička hemisfera. Drugim riječima, ponovo je Srbija na “braniku” evropske civilizacije a Evropa eto ne vidi, spava, tako nekako. Da je žena sa slike odjevena u neku srbijansku narodnu nošnju, onda bi više djelovalo kao da su zabrinuti zbog gubitka etničkog, nacionalnoga ili kulturnog identiteta, ali ne, ona je moderna, plave je kose, dakle “arijevski tip,” i deluje kao da je stigla iz New Yorka, bilo sa modne piste ili iz nekog rockerskog miljea. Znači, ovdje se “brani” savremeni vizuelni trend sadržan u toliko otrcanoj frazi o 21 stoljeću po gregorijanskom kalendaru, odnosno “brani” se valjda zapadnjački sekularizam, preko Srbije dakako. Moguće da ženski lik sa slike i jeste odnekud sa zapada, te da je slika preuzeta sa nekog drugog mima pa računarski prilagođena srbijanskoj ksenofobiji.
 |
U svakom slučaju, do 2050. godine, ako se nešto ne uradi, neznani prognozer najavljuje poplavu burki širom Srbije, na štetu sekularno blajhanih, samim tim “liberalnih” šminkerica. Usput ima tihe simbolike još i u tome što je ona u bijelom, kao neki “anđelak,” okružena mnoštvom “tamnih demona,” ili samo crnih utvara.
Drugi dio teksta je možda zanimljiviji. Spominju se preci, jedan od omiljenih pojmova za indoktrinaciju u Srbiji. Konkretno, obraća se neko svom ‘dedi,’ možda baš ova plavka sa slike, ne zna se, jer ovdje valjda treba da nastupi neka nevidljiva gorčina kojom se krivi predak, preciznije nečiji deda koji nije uspio ili nije htio da ovu “najezdu” zaustavi nekoliko decenija ranije, što će reći danas.
Riječ danas je širi pojam u rasponu godina pa se tu mogu uklopiti i ratovi iz 1990-ih godina. Stoga, oni koji ovako nešto poručuju svojim ‘dedama,’ ili fakat ne znaju ili se prave da ne znaju kako je ‘deda’ u svojim mlađim danima temeljito radio na “zaustavljanju” žena sa slike.
Trudio se, protjerivao ih je, silovao, strijeljao, bacao u jame, ali mnoge od njih ipak nekako preživješe, pa se nastaviše množiti. I dedin “deda” se trudio u svoje vrijeme, skidao je feredže i zarove sa mnogih žena kroz nametnute komunističke zakone, i mirno i silom, ali ni on nije uspio da to trajno odradi. Da ne idemo sada u druge krajeve svijeta, druga ratišta, diktature ili čak ranije historijske epohe, našlo bi se još primjera o dedinom trudu u spomenutoj djelatnosti, dovoljan je bliski osvrt na ono što su te dede radile u srbijanskom susjedstvu. I još da se podsjetimo kako postoji određeni broj Bošnjaka koji podržavaju ili ne osporavaju ovu savremenu manifestaciju najnovije vrste fašizma maskiranog “progresivnim i sekularnim antifašizmom.” Ima ih koji se slažu sa ovom ironičnom slikom, pogotovo kada se povede priča o famoznoj jugonostalgiji u korelaciji sa prisilnim skidanjem zarova i feredža u toj istoj državi. Njihovo moralno i duhovno stanje je zaseban fenomen za izučavanje.
