- Zločin koji ne silazi s uma ni nakon 28 godina Biserne oči zanosne i lijepe Aleme (21), iako ugašene, sjale su poput bistrog planinskog izvora Krvinike, dok su pljačkali i rasturali po kući, ni najmanje nije smetalo što ih promatraju mrtve oči Have iz njenih prevrnutih invalidskih kolica Te noći izgorjele su svekrva i snaha, umirući u najtežim mukama Velom tajne obavijena Kostajnica, jer zasigurno da neki znaju, ali šute, ko su zlikovci i krvnici ovog krvavog pira Po mnogima, jedan od sličnih zločina je i ubistvo četveročlane familije Šabana Alihodžića, koji su prvo ugušeni u cisterni sa džubrivom, pa bačeni u Unu Još uvijek za trojicom ubijenih Kostajničana se traga Da li će se zločincima ikada suditi i hoće li dobiti zasluženu kaznu, odgovor ni blizu kraja

BOSANSKA KOSTAJNICA - Na današnji dan prije 28 godina u Bosanskoj Kostajnici dogodio se nezapamćeni, monstruozni zločin. Taj 13. februar, taj Crni petak, najzlokobniji je dan u novijoj povijest kostajničkog kraja. Barem kad su u pitanju Bošnjaci.

Spuštala se još jedna duga, zimska noć. Bosanska Kostajnica bila je zakovana u visokom snijegu i ledu. Smaragdna dolina gotovo neprimjetno tonula je u mračnu i jezivu noć. Velika hladnoća samo je potvrđivala zlobno značenje studeni, fijuka sjeverca i guste magle, što se dizala iznad rijeke Une. U kući familije Kulenović, stotinjak metara od (baš)čaršijskog centra, prvi put, otkako je belaj krenuo u Bosni, na okupu su bili gotovo svi. Uz domaćina Avdu (47), zvanog Buco, bila je njegova supruga Mujesira (43), kći Alema (21), sestra Hava (57), teški invalid u invalidskim kolicima i Muharema (50), koja je stigla taj dan iz Banja Luke. Ubrzo nakon toga pridružili su im se i prvi susjedi, bračni par Nana (52) i Fadil Omelić (54). Samo je njegov sin Belmir (24) sa suprugom, u konvoju tuge, zajedno sa svim Novljanima protjeranim u jednom danu, već bio u Njemačkoj. Avdina sestra Sevla i njen suprug Fadil Korajac, s kućom su bili u Gornjem gradu, zvanom Užice, otkazali su dolazak u zadnjem trenutku i tako izbjegli sigurnu i tešku smrt.

Među prisutnima vladala je nelagoda. Razgovarali su tiho, gotovo šaputali, osluškujući povremene pucanje i rafale u daljini. Bio je to uobičajeni, provjereni scenarij srpsko-četničkih bezdušnih ljudi. Strah i tjeskoba uvukli su se u duboko među Bošnjake i nekolicinu Hrvata, koji su ostali na svojim ognjištima. No, nitko od Kulenovića i prisutnog bračnog para Ometlić, nije ni slutio da će njihov život na taj Crni petak biti nasilno oduzet. U kući izgrađenoj od mukotrpnog rada u inozemstvu, prvi susjedi Avdo i Fadil "zalutali" su pričom u Njemačku, gdje su proveli dobre godine života, stekli imanje i vratili se u domovinu, kako bi ugodnije živjeli na preostalom ovodunjalučkom životu. Bili su u dilemi šta je točnije: otići i ostaviti sve teško stečeno ili čekati, pa šta im dragi Allah i sudbina odrede. Vrijeme je prolazilo u pričama bez posebnog značenja. Ponoć se bližila

...
Sutra je Valentinovo - rekla je zanosna ljepotica Alema, miljenica Kulenovića, ali i većine Kostajničana. Potajno je očekivala da će je ujutro nazvati momak iz Njemačke i još jednom je zamoliti da što prije izađe iz kostajničkog pakla, kako bi se mogli vjenčati.

Iz dubokih, slatkih, misli Alemu je trglo oštro kucanje na vrata i prodoran, zapovjednički glas: "Buco, otvori". Glas je bio sve jači i ustrajniji. Prikovani za fotelje i kauč, bez daha, prisutni u kući su samo kolutali očima. Mujesira, gledajući tupo i izbezumljeno s jednog na drugoga, nesvjesno je ustala, krećući se prema ulaznim vratima. Drhtavom rukom okreće ključ i polagahno, sa zebnjom, otvara vrata. Čim je provirila, odjeknuo je pucanj. Pogođena je u glavu iz neposredne blizine. Pada poput pokošenog klasja žita. Samo frenetični krikovi puni bola i straha odjekivali su u mračnoj i smrzloj zimskoj noći. A onda je sve je utonulo u mrtvu tišinu... Sve do svanuća prohladnog i maglovitog jutra, koje je na smrt mirisalo. Crna vijest se proširila za tili čas. Znali su odmah svi ko su ubijeni, ali ko su ubojice? Na ovo pitanje nema odgovora ni nakon 28 godina. A zlikovci su zasigurno poznavali žrtve!?

Naime, dječak koji je svako jutro donosio mlijeko Kulenovićima naišao je na užasan prizor. Mujesira i Fadil pokazivali su još znakove života. Prebačeni su u banjalučku bolnicu. Fadil je sutradan preminuo od teških i opasnih rana, a Mujesira je, uz pomoć Crvenog križa, prebačena na liječenje u Njemačku. Ostala je živa, reklo bi se, bez života. Te iste noći zvjerski su ubijene Branka Saftić (44) i njezina svekrva Milka (73). Prvo je u kuću bačena bomba, a zatim je zapaljena, gdje su ove dvije jadne žene izgorjele u najtežim mukama. Ante (49), suprug Brankin, uspio je pobjeći kroz vrt, iako je bio ranjen, spasavajući sebi život.

Zlikovci su zasigurno poznavali žrtve. Jer, jedino Kostajničani i poznanici znali su da su Avdu zvali Buco. Monstrumima nije smetalo, tražeći novac i druge dragocjenosti, što su ih tada promatrale mrtve oči ubijene Have iz prevrnutih invalidskih kolica. Na podu, potpuno gola, ležalo je ljepotica Alema, ubijena na najsvirepiji i zvjerki način. Njezine su biserne oči, iako ugašene, sjale poput bistrog planinskog izvora prelijevanog jutarnjim zubatim suncem. U svom posljednjem pismu svojoj prijateljici u Njemačkoj napisala je i to da ju je dečko zaprosio, ali da se neće udati dok ne izađe iz kostajničkog pakla. Lijepa i zanosna Alema, radila za članove tadašnjeg UNPROFOR-a u Hrvatskoj Kostajnici, ni slutila nije da zaruka i vjenčanja za nju nikad neće biti.

Bošnjaci, njih oko 450 i desetak hrvatskih obitelji, koji nisu uspjeli pobjeći od kostajničkih strahota, preživjeli su neviđena zlostavljanja, mučenja i ubojstva. Najteži zločin počinjen je nad četveročlanom obitelji Šabana Alihodžića, koja je prvo ugušena u cisterni za gnojivo, a potom bačena u Unu. Adem Ikanović, Ismet Ometlić, Sakib Mujčić, Meho Bosnić, zvani Buša, Emin Bosnić... ubijeni su na prisilnoj radnoj obavezi, koju su propisale tadašnje vlasti, a za trojicu nestalih: Abdulah Tatić, zvani Poskok, Sulejman Vakufac, zvani Popak i Hatke Muzaferović suprug Šaban Huseinović, još uvijek se traga. Salko Golić ubijen je sjekirom na pragu, a bračlni par Mina i Ale Mujkanović, koji ih se mnogi još uvijek sjećaju po vedrini i zabavi, poginuli su od bačene bombe kroz prozor njihove kuće. Meho Ćurt (43) nije podnio svakodnevno maltretiranje i mučenje komšija Srba, pa se odlučio na najgore. Kad mu je na kućni prag stigla takozvana vojna policija, popio je otrov za uništavanjei korova. Prevezen je u prijedorsku bolnicu, gdje mu se gubi svaki trag. Tek nakon mnogo godina pronađene su mu kosti i obavljena džennaza i ukop.

Najveći ljudski ološ - ratni zločinci, ubojice, silovatelji, pljačkaši i ratni profiteri - i dalje su nekažnjeni. Dok krvnici ne budu izvedeni pred lice pravde, mnogi ogorčeni i razočarani Kostajničani neće se osjećati sigurni i spokojni u svom rodnom i voljenom gradu. No, svi će, sigurno je to, zauvijek će pamtiti tu noć u februaru i prokleti Crni petak, 13-ti, poput vječne tuge i vječnog upozorenja ...