MESUD A. RAMIĆ: Zašto ovo sve pišem „Sarajevu“. Prvo imam potrebu da ovome gradu iznova odam svoje poštovanje i potvrdim mu svoju ljubav. Sa druge strane stičem dojam, kao da Sarajevo posustaje u svom liderstvu i ne vjeruje više u viziju da bude epicentar unutarnjih i vanjskih integracija. Ovim želim da mu dam svoju skromnu podršku pa molim i vas da mu date svoju podršku ako ovo smatrate tačnim.

Postoji jedna bitna lekcija kod upravljanja promjenama, kojom se definira uspjeh kao pojava. U toj lekciji postoji jedna sasvim jednostavna i univerzalna formula uspjeha i uspješnosti. Mnogo me dojmila jednostavnost te lekcije a zauzvrat ona opisuje tako mnogo. Tu formulu uspjeha ću pokušati objasniti iz perspektive moje spoznaje a ujedno to objašnjenje posvećujem Sarajevu „lučonoši“. Definicija kaže ovako „Uspjeh je odnos maksimalnih vanjskih integracija i minimalnih unutarnjih dezintegracija“. Dakle da bi se uspjeh zadržao, dostizao i nastavljao, treba u toku života i postojanja osmišljavati, uspostavljati i poboljšavati strategije i načine koji će u svakom trenutku dovoditi do maksimalno mogućih integracija prema vanjskome svijetu i okruženju. Paralelno, sa druge strane, tačnije rečeno u odnosu prema sopstvenoj unutrašnjosti, unutarnjim vrijednostima, treba se uspostavljati također maksimalna integracija. Treba se postizati integracija i prema unutra i prema vani. Obzirom da trenutno vlada zbunjenost na političkoj sceni, ogromni pritisci i politička depresija pa u duhu dezorijentisanosti ovo možemo nazvati i potreba za minimalnom unutrašnjom dezintegracijom. Prosto matematički oblik i rješenje ove jednačine uspjeha nam je poznato iz ranih godina našeg školovanja kada smo učili da, ako u jednom količniku brojnik teži ka beskonačnosti a nazivnik teži ka nuli, tada je rezultat maksimalan. U slučaju ove jednačine rezultat je maksimalni uspjeh. Dakle, ako maksimiziramo našu energiju za integracije prema vani a minimiziramo naše unutarnje dezintegracije onda nam je uspjeh teži maksimumu.

Zašto ovo sve pišem „Sarajevu“. Prvo imam potrebu da ovome gradu iznova odam svoje poštovanje i potvrdim mu svoju ljubav. Sa druge strane stičem dojam, kao da Sarajevo posustaje u svom liderstvu i ne vjeruje više u viziju da bude epicentar unutarnjih i vanjskih integracija. Ovim želim da mu dam svoju skromnu podršku pa molim i vas da mu date svoju podršku ako ovo smatrate tačnim. Gledajući sa aspekta pojašnjene formule uspjeha, za mene je Sarajevo šampion svih uspjeha jer već značajan dio vremena, unatoč svim pritiscima i preprekama, odolijeva nasrtajima i uspjeva u maksimiziranju vanjskih i unutarnjih integracija. Sarajevo ne smije posustati!! Podsjetiću sebe i vas zašto to tako smatram. Zanemariću sve prijašnje događaje i krenuću samo sa nekim iz vremena kojima ja svjedočim i koje ja pamtim.

Ako bih izuzeo mnoga druga, meni važna priznanja maksimalne vanjske integracije Sarajeva, pored mnogih drugih su navedena u nastavku. 1984. su održane Zimske Olimpijske Igre u Sarajevu koje su tada zabilježene do tog trenutka najbolje organiziranim. Događaj svjetske i prve klase koji integriše sve aspekte međunarodne saradnje a i interna integracija i saradnja je bila veoma uspješna. Jedan kreativni i organizacioni izazov koji je Sarajevo lansirao na prvu poziciju do tada svih organiziranih ZOI dok efekti unutrašnje integracije nisu razoreni ni agresijom na Bosnu. Dokaz za to je bila prilika da Sarajevo 2019. ponovo okupi mladost Europe u Zimskom Olimpijskom Takmičenju za Mlade u različitim sportskim disciplinama. 1992. se u Njujorku u sjedištu Ujedinjenih Nacija zaviorila zastava Bosne i Hercegovine osmišljena, napravljena i poslana iz Sarajeva. To priznanje Sarajevu od strane Međunarodne zajednice je historijski trenutak ravnopravnog partnerstva u kreiranju budućnosti i boljeg Svijeta. To je početak priznanja Sarajeva kao novog autentičnog europskog grada a kasnije i poimanja simbolike u borbi za ljudska prava, slobodu i ugrožene narode. U toku opsade Sarajevo je uspjelo, pored svih izazova sa kojim se suočavalo, artikulisati i zadržati pripadnost svijetu različitosti a istovremeno zadržati svoju sopstveost. Unatoč deset hiljada ubijenih građana, svakodnevnog granatiranja, psihološkog terorisanja i zdravstvenog iscrpljivanja, Sarajevo nije uzmicalo te je zbog kulture, ljubavi prema životu i slobodi, zbog pravedne borbe i životno potrebnih inovacija bilo u fokusu skoro svih svjetskih medija. U tom periodu je Sarajevo integrisalo one pozitivne svjetske snage koje su vjerovale ideji da različitosti nisu prijetnja nego prednost. 1995. u Daytonu su Sarajevu potvrđeni i priznati njegov internacionalni kontinuitet glavnog grada Bosne i Hercegovine i njegova posebnost važna Svijetu za dalje odnose u dinamičnim promjenama koje su slijedile. Ti vjetrovi promjena su i danas snažni ali posebnost Sarajeva ostaje jarbol bosanskohercegovačkog broda. Od 1995. Sarajevu je priznata titula međunarodnog mjesta bola i ozdravljenja, mjesta nade da se može i poslije ponora podići zastava napretka i zajedništva. Sarajevo trideset godina nakon totalne devastacije, iako pamti, postaje mjesto privlačnosti i zvjezda turizma. Mjesto kojem se vraćaju i za kojim uzdišu generacije u kontinuitetu. U političkom svijetu Sarajevo ima senzibilitet i može prepoznati kada unatoč svim okolnostima treba ostati uspravan pa čak i pretrpiti dijelom na svoju štetu za dobro čovječanstva. Tu su i mnoga druga, ovdje nebrojana, dešavanja koja potvrđuju posvećenost maksimalnom vanjskom integrisanju.

Pored mnogih drugih, navest ću meni važna priznanja uspješnosti unutarnje integracije odnosno minimiziranja efekata dezintegracije kod Sarajeva. Unatoč što su lažno optuženi, nepravedno osuđeni i nevino odležali intelektualci i borci za ljudska prava zbog montiranog procesa osamdesetih, prvo su im povjerenje dali sarajevski Bošnjaci a kasnije i svi ostali. Prepoznali su u njima iskrenost, energiju i ideale za koje su smatrali da mogu učiniti život boljim i vrijednijim. Vjerovali su da mogu čovječanstvu pomoći a ne samo svom narodu. Uprkos agresiji i cjelokupnom ludilu koje se desilo 1992. - 1995. Sarajevo je ostalo nesalomivo, prema unutra i vani neosvetoljubivo i prepoznalo je snagu otpora i oprosta. Sarajevo je uspjelo opravdati svoje ideje, da zajedništvom u različitosti od svog sopstvenog autoriteta glavnog grada Bosne i Hercegovine može dodijeliti i rubnim područjima države perspektive za inicijativu i razvoj. Sarajevu se uzvraća licemjerno i nedobronamjerno. Ali Sarajevo pored međunarodnih predstavništava okuplja i najbolje domaće i svjetske kompanije u svojoj avliji, daje im perspektive razvoja i opravdava svakodnevno njihovo povjerenje. Sa ekonomskog aspekta Sarajevo je potvrđeno tržište kojem se nudi i koje ima šta ponuditi. Isto vrijedi i za različite religijske skupine. Sarajevo koje “Pjesme svoje ima i ja ih pjevam“, i ako mu šta ima zamjeriti da je mahala, čaršija i da na osnovu toga treba da je manje vrijedan, smatram da to nije prepreka ni unutarnjoj a ni vanjskoj integraciji već je sigurno jedna od prednosti kao što je prednost što je i glavni grad Bosne i Hercegovine. Jedna od ključnih prednosti i dokaz Uspjeha u odnosima vanjskog i unutarnjeg je kad si u isto vrijeme i svjetski a i nepristrasno sopstven! To je za mene Sarajevo, i samo takav proaktivan može ostati lučonoša. Ovu moju titulu Šampiona Uspjeha ja dodjeljujem Sarajevu, ona se možda može opovrgnuti, demantirati, negirati, ali za mene je to tako, jer ja to pišem Sarajevu od sebe. „Sarajevo ljubavi moja“.