Autor: Šemso Agović

ŠEMSO AGOVIĆ: Đe će meni moja država Slovenija biti majka mila? U realnom svijetu država nam je servis, koji mi sami izdržavamo, koju vode ljudi koje mi sami biramo (izuzev Crne Gore, đe je Slobo svojevremeno postavio vođe – Mila, Moma i Sveta, od kojih je u vječnoj samo Milo ispao vječan); o majci, dakle, nema ni govora. Milo, Momo i Sveto (u daljem tekstu »vođe«) ni slučajno nisu iz ljubavi prema Crnoj Gori zasjeli na kormilo. Ali, batalimo to; dajmo o servisu (državi).

Odmah da nešto raščistimo: Hajriz Haćko Brčvak je crnogorski dobrotvor i donator rodom iz Bihora na sjeveru Crne Gore, koji je blagovremeno napustio i Bihor i Crnu Goru i otisnuo se u bijelu Evropu, pa je zato tamo stekao veliko bogatstvo. Svojom voljom dio stečenoga velikodušno daruje i donira Crnoj Gori, gdje god se ukaže prilika. I tu nema ništa sporno, dapače – poput narodne pjevaljke koja kaže moja radnja, moj dućan, kome hoću ja mu dam – Haćko daje kome on hoće. Ali ipak, u toj priči ima nešto naopako.
U mnogim intervjuima Haćko objašnjava da mu je Crna Gora mila majka, što je osnovni poriv njegovog dobročinstva. Država mila majka? Aj, koje li zablude, ljudi moji. Država ti po svojoj definiciji može biti majka samo ako živiš u svijetu iluzija i patetike, lišen realnog svijeta, je li tako. Đe će meni moja država Slovenija biti majka mila? U realnom svijetu država nam je servis, koji mi sami izdržavamo, koju vode ljudi koje mi sami biramo (izuzev Crne Gore, đe je Slobo svojevremeno postavio vođe – Mila, Moma i Sveta, od kojih je u vječnoj samo Milo ispao vječan); o majci, dakle, nema ni govora. Milo, Momo i Sveto (u daljem tekstu »vođe«) ni slučajno nisu iz ljubavi prema Crnoj Gori zasjeli na kormilo. Ali, batalimo to; dajmo o servisu (državi).
U interesu nam je da nam je servis moderan, funkcionalan, kvalitetan, odzivan, jednak za sve – nema usluga preko reda, nema podmićivanja... Ako je baš takav cijenit ćemo ga, ali zašto i voljeti (emocije ćemo sačuvati za ljude). I donirat ćemo mu, kako bi bio još bolji.
A sad batalimo i Haćka, pustimo ga da u miru i zadovoljstvu plasti svoje eure. Okrenimo se Esadu, crnogorskom novinaru:
O, vi ne znate ružnu, o liscu Esadu priču...
Onu o bosanskim bjeguncima u maju 1992. godine. Mjesec dana ranije nahrupila je brutalna agresija Srbije i Crne Gore na Bosnu i Hercegovinu. Mnoge bošnjačke familije su potražile spas kod braće i prijatelja, kumova i poznanika u Crnoj Gori. Radovan Karadžić nije slao potjeru za njima: imao je on tamo crnogorske vođe, koji će taj neljudski posao revnosno obaviti za njega. Crveni krst Crne Gore je dostavio zahtijevane adrese svih bosanskih bjegunaca, i crnogorska policija je krenula u akciju. U noćnim upadima pohapsili su oko stoosamdeset muškaraca, pa su ih nakon trodnevnog mučenja i premlaćivanja predali na nož Radovanu Karadžiću.
Kad je agresija na BiH završena, u Crnoj Gori se počeo raščišćavati taj zločin deportacije bjegunaca. Od niotkud se pojavio Slobodan Pejović, crnogorski policijski inspektor, koji je iznio priču da je spasio od deportacije trojicu Bošnjaka. Priča je u demokratskom svijetu sa oduševljenjem prihvaćena: Pejovića su slavili i nagrađivali domaći i strani elementi. Esad je angažirao poznatog bošnjačkog filozofa da u slavu Pejovića napiše za Monitor kolumnu. Zavedeni filozof je to i uradio; kolumna nosi naslov Alfred i Slobodan. Šemsudin Radončić je snimio dokumetarni film o heroju Slobodanu Pejoviću.
A strašna istina se otkrila kad su udovice pobijenih bjegunaca na filmu prepoznale Slobodana Pejovića – ali ne kao spasitelja, već okrutnog dželata svojih supruga.
Demokratski svijet je sa gnušanjem prihvatio Slobodanovu prijevaru. Nedemokratski svijet, gdje se našao i Esad Kočan, pak ne. Svim silama su nastavili borbu protiv Šemsudina Radončića, koji je preneražen zlobnom Pejovićevom prijevarom snimio drugi dokumentarac, ovaj put sa pravim zločinačkim likom Slobodana Pejovića.
Majstor manipulacija Esad se nakon filozofa dohvatio i Haćka. Tobože uvjeren da bi se Crna Gora morala odužiti svom dobrotvoru dodjeljivanjem najvišeg priznanja – Trinaestojulske nagrade, u svojoj kolumni lamentira nad tugom što Haćku mila majka nije uzvratila ljubav: »Šta god da bude sa nama, Trinaestojulska nagrada za 2020. godinu biće obilježena po onome koji je nije dobio.« Koje li patetike. On dobro zna da se pomenuta nagrada dodjeljuje za postignuta djela iz opšte kulture, a ne za pare, i zato je želi poniziti i devalvirati. Namjera mu je jasna – dodeljivanjem Trinaestojulske nagrade Haćku Crna Gora bi u praksi dokazala da je tu sve na prodaju, njena čast pa i ona sama.