Postavlja pitanje koliko smo osnažili aktualne Bošnjak(inj)e u općinskim Uredima za zajednice, ili pak članove Konsultativnog vijeća za zajednice na centralnoj razini, i druge naše javne djelatnike koji u tim institucijama trpe mobing i prepreke duboke države. A i otkako nam je krvnik Milošević odvojio po jedan dio Krajišnika i Goranaca, ništa konkretno nismo učinili da te dijelove našeg naciona reinteriramo, a bitniji su nam oni no bilo ko drugi, i svak’ ko ne otklanja maligne rezultate te četničke politike onda joj i praktično služi. Jer kao što je albanstvo vjera svakog Albanca, tako je i svakom Bošnjaku bitan svaki Bošnjak.

Prije dvije dekade, mi Bošnjaci na Kosovu smo stekli prestižna ustavna manjinska prava kojim smo se dičili, posebice u usporedbi sa okruženjem. No, na žalost, ta prava se nikad nisu apsolvirala u praksi, i sad se sve svodi samo na onu narodnu poslovicu da “I na tarabi piše Lijepa Fata, ali to niko ne obljubi”. A sve je to uzročno-posljedična veza što više nema Foruma Bošnjaka Kosova (FBK), niti se revitalizira Bošnjački savjet Kosova (BSK), pa nemamo validne nacionalne strategije i sva nam se politika svela na puko dnevnopolitičko bitisanje.

Ova dekada stagniranja je izravni rezultat oligarhijske vladavine PDK i njenog beskrupuloznog predsjednika Hashima Thaqija, čije se djelovanje usmjerilo na partijsko zarobljavanje države kandžama tajnih službi i javne administracije, umjesto općeg unutarnjeg i vanjskopolitičkog progresa. Da “Od namćora iz sela, svakog zijan snađe” se odrazilo i na naša interesna polja. Pa tako, stanje u obrazovanju na bosanskome jeziku je krajnje ponižavajuće, jer u osnovnom i nižem srednjem ima tek polovično obezbijeđenih udžbenika, u višem srednjem se nastava svodi na diktiranje jer uopće nema nastavnih sredstava, često čak ni za same predavače. U državnim i javnim institucijama sve upražnjene pozicije Bošnjaka su popunjene pripadnicima većinske zajednice, ili su instrumetalizirane političkim angažiranjem Bošnjaka “Ugovorom o djelu” kojima se obnavlja svakih šest mjeseci do narednih izbora, pa opet iznova. Također se postavlja pitanje koliko smo osnažili aktualne Bošnjak(inj)e u općinskim Uredima za zajednice, ili pak članove Konsultativnog vijeća za zajednice na centralnoj razini, i druge naše javne djelatnike koji u tim institucijama trpe mobing i prepreke duboke države. A i otkako nam je krvnik Milošević odvojio po jedan dio Krajišnika i Goranaca, ništa konkretno nismo učinili da te dijelove našeg naciona reinteriramo, a bitniji su nam oni no bilo ko drugi, i svak’ ko ne otklanja maligne rezultate te četničke politike onda joj i praktično služi. Jer kao što je albanstvo vjera svakog Albanca, tako je i svakom Bošnjaku bitan svaki Bošnjak.



Moramo učit od Albanaca, ali ništa manje i od Bošnjaka u drugim državama regiona koji su nam se nekada divili ustavnom pozicijom na Kosovu, a u međuvremenu su pravima i slobodama, ali i nacionalnim institucijama u tim zločinačkim državama čak prevazišli ovu “našu” polovično nezaživjelu “pozitivnu diskriminaciju”. Pošto “Allah (dž.š.) neće promijenit stanje jednog naroda sve dok taj narod ne promijeni sam sebe”, naša intelektualna elita se mora odvažit i konstituirat nacionalne institucije kako bi izdejstvovali da ono što je de jure bude i de facto, te stvorivši neki stožer kao najvišu nacionalnu instituciju Bošnjaka na Kosovu, ekvivalentnu FBK-u i BSK-u. Jedino tako možemo podići svijest o međusobnoj solidarnosti kompletnog bošnjačkog korpusa na Kosovu, te unaprijediti i oplemenit svoje djelovanje ojačavši praktično i idejnim rješenjima, kao i sinergijskim nastupom. A dakako, jače se moramo vezivati i sa drugim svebošnjačkim pokretima i institucijama koje nam mogu najbolje pomoći svojim znanjem i iskustvom, poput BANU-a, SBK, Matice bošnjačke itd.