SAMIR HADŽALIĆ: Prijedor godina 1992., dok se civilizirani dio planete uveliko pripremao za ulazak u novo stoljeće i u novi milenij, u Prijedoru je velikosrpska mašinerija uveliko počinje puhati u ratne trube. Ubrzo je pomno pripremana kampanja rezultirala stravičnim genocidom nad nesrpskim stanovništvom. Na žalost ovoga puta, nije bilo onih koji bi barem deklarativno, poput potpisnika pisma, muslimana iz 1942, ustali protiv opšte nacionalističke euforije. Nije bilo hrabrih među Srbima, da napišu takvo jedno pismo “gospodarima rata”. Posljedice onoga što je tada uslijedilo u gradu na obalama Sane, osjećamo i danas a čini se da ni ratne trube nisu još utihnule.

Prijedor, godina ratna 1942. mjesec septembar. Nakon raspada kraljevine Jugoslavije, Prijedor ulazi u sastav novosonovane Nezavisne Države Hrvatske (NDH), koja je odmah počela revnosno implementirati neonacističku ideologiju. Uslijedio je obračun, protjerivanje i likvidacija neistomisjenika odnosno “nearijevaca”. Takva doktirna nove države, ponukala je grupu uglednih prijedorskih muslimana, da pošalju pismo “Glavnom stožeru” sa molbom da se pismo proslijedi poglavniku Paveliću. U pismu se između ostalog ukazuje (kako se navodi) na “Bolne pojave u pojedinim mjestima prijedorske oćine”. Ova grupa uglednih muslimana, njih u pismu zaključuju i mole, da se sa “najvišeg mjesta” utiče i po mogućnosti stane na put tim bolnim pojavama”. Dakle, iako se to eksplicitno u pismu ne navodi, moli se Poglavnik da svojim utjecajem spriječi protjerivanje i ubijanje Srba, Židova i Roma (i jednog dijela muslimana). Jedan ovakav neosporno hrabar i human gest prvih muslimana grada, ma kako on sa današnje vremenske distance zvučao naivno, i sa unaprijed određenim epilogom, ipak će ostati samo tiho svjedočansto u prohujalom vremenu. U hororu Drugog svjetskog rata i najveće kampanje kako okupatorske armade tako i domaćih izdajnika, naši preci su hrabro podigli svoj glas i stali u odbranu sugrađana, svojih komšija druge nacionalnost. Na žalost njihov primjer je čak i u vremenu u kojem živimo, ostao usamljen.

Neka im je vječni rahmet Prijedorčanima - potpisnicima pisma: Alagić Edhem Alagić Ibrahim Alihodzić Jakub Alisić Avdo Alisić Smail Alisić Sulejman Alisić Uzeir Arnautović Suljo Babić Ahmet Babić Mehmed Bajramović Rahim Basić Alija Basić Besir Beganović Mehmed Beširović Smajlbeg Bikić Omer Blekić Sadik Brekić Teufik Burazerović Husnija Čaušević Fehim Čehić Alija Cepić Salih Cepić Salko Cikota Husein hafiz Cipranić Ahmed Cirkinagić Fuad Cumurija Muhamed Djulkić Serif Djulkić Sulejman Džananović Hasan Goretić Kasim Habibović Ishak Habibović Jusuf Habibović Mumin Habibović Mustafa Habibović Smajo Hadzalić Abdulah Hadzalić Hakija Hadzalić Hilmija Hergić Ibrahim Hergić Mehmed Hrustanović Kasim Jahić Alija Jahić Mustafa Jakubović Smail Jakupović Osman Jogić Omer Kahrić Edhem Kahrić Fehim Kahrić Muhamed Kapetanović Halid Kodzić Smail hafiz Kurović Adem Kurtović Safet Mešić Ibrahim Mešić Nurija Midžić Dzevad Midžić Muharem Pehlić Paso Petrović Enver Petrović Esad Ramadanović Ramadan Sadiković Muhamed Salihbegovć Fadil Sarić Reuf Sehić Smail Selimbegović Esad Selimbegović Idriz Selimbegović Mustafa Selimbegović Salih Serhatlić Ahmet Softić Muharem Softić Nijaz Suljanović Omer Trepić Muhamed Trepić Uzeir Šehović Kasim

Decenijama se nakon zavšetka Drugog svjetskog rata nista nije znalo ili se po čarsijskim kuloraima pričalo o ovom pismu prijedorskih istaknutih muslimana. I danas se u 21. stoljecu, u pojedinim medijima i na društvenim mrežama, rijetko i površno spomene ova inicijativa. Na žalost nerijetko se toj inicijativi daje i negativna konotacija u smislu da su potpisnici ustvari dali podršku poglavniku Paveliću i njegovom fašitičkom režimu. Naravno ovakve neistine su servirane iz onih propagadnih centara koji danas umanjuju bilo kakvu ulogu muslimana u antifaštičkom pokretu za vrijeme Drugog svjetskog rata u potkozarju, odnosno gradu Prijedoru. U tome je u velikoj mjeri doprinijela i masovna propagandna mašinerija bivše nam zajednice drzave, koja se uglavnom trudila da prikaže stradanja uglavnom srpskog naroda. Ne radi li se i danas, o istim ljudima, koji su samo osvježili svoje ratničke boje? Vrhunac takve propagadne mašinerije bivše nam države, svakako je bilo ignorisanje činjenice, da je i legendarni Dr. Mladen Stojanović, vođa ustanka protiv okupatora u potkozarju, preživio i iz zatvora pobjegao zahvaljijući između ostalim i muslimanima antifašistima grada Prijedora. Dr. Stojanović je u svojim govorima narodu potkozarja, često upozoravao da se za “slobodu bore svi naši narodi bez obzira na vjeru i naciju”, i da se muslimani ne mogu nazivati “Turcima”, kako je u to vrijeme bilo uobičajeno. Na žalost njegove revolucionarne i humanističke ideje o ravnopravnosti i zajedničkoj borbi protiv fašizma, zaustavila je četnička nacionalistička propaganda, koja je organizirala i njegovo svirepo ubistvo.

Jedan od potpsinika pisma poslanog “poglavniku”, sa molbom da on svojim autoritetom spriječi masakre nad Srbima, Židovima i Romima, bio je djed autora ovog teksta. Još za vrijeme kraljevine Jugoslavije službovao je u Zagrebu na željeznici kao vlakovođa odnosno željeznicki službenik. Po izbijanju Drugog svjetskog rata biva raspoređen na službu u rodnom Prijedoru. U jednoj od partizanskih akcija na pruzi Prijedor – Bosanski Novi voz u kojem je nadgledao rad željezničkog osoblja, nalijeće na improviziranu minu. Igrom slučaja preživio je ali sa teško povrijeđenom nogom. Iako je nerado pričao o ratnim i poratnim vremenima, pred kraj života je govorio o pismu sa ponosom, sjećaju se svih potpisnika.

Moj djed kao većina potpisnika incijative nisu ni slutili da će nakon pisma poglavniku uslijediti progoni i ubijanja samih potpisnika pisma. Zato i ne čudi činjenica da se o ovom pismu malo ili gotovo ništa ne zna čak ni do danas, jer su se sami potpisnici pisma odlučili na duboku konspiraciju koja je podrazumijevala ne otkrivanje detalja i svojim najbližim. Svoje prezime u jednom momentu u službenim dokumentima moj djed zamjenjuje sa drugim prezimenom, koje će zadržati kratko i nakon Drugog svjetskog rata. Na taj način uspijeva zavarati okupatorske a kasnje i komunističke vlasti. Obzirom da su mu i jedni i drugi bili prijetnja iz različitih razloga. Na žalost neki od potpisnika tog pisma Paveliću, nisu preživjeli. Neke su likvidirale ustaške, a neke pak komunističke vlasti zbog navodne saradnje sa okupatorom. Pojedinci su uspjeli pobjeći i u partizane, poput Ahmeta Babića koji je postao jedan od najboljih partizanskih boraca sa Kozare. Ulica u kojoj sam odrastao i danas u starom dijelu grada Prijedora nosi njegovo ime. Preživjela je euforiju preimenovanja ulica od strane današnjih gradskih vlastodržaca.

Prijedor godina 1992., dok se civilizirani dio planete uveliko pripremao za ulazak u novo stoljeće i u novi milenij, u Prijedoru je velikosrpska mašinerija uveliko počinje puhati u ratne trube. Ubrzo je pomno pripremana kampanja rezultirala stravičnim genocidom nad nesrpskim stanovništvom. Na žalost ovoga puta, nije bilo onih koji bi barem deklarativno, poput potpisnika pisma, muslimana iz 1942, ustali protiv opšte nacionalističke euforije. Nije bilo hrabrih među Srbima, da napišu takvo jedno pismo “gospodarima rata”. Posljedice onoga što je tada uslijedilo u gradu na obalama Sane, osjećamo i danas a čini se da ni ratne trube nisu još utihnule.