Autor: Said Šteta

Dugo mi ova rijeka na san izlazi. Kao djevojka zastala na pendžeru kuće na osami. Gleda kroz staklo što magli od njenih uzdaha, pa se zaustavi u silueti ljepote. Doziva brata, a dozivanje joj guta zavijanje vukova što krvavih zuba kreću njoj. Ona doziva i jeca. Svaki joj jecaj po jednu stijenu razbije, a brata nema. Onda je sanjam kako joj vlast odredila čija će biti. Vlast je i rogata i bez duše. Šta drugo radi osim što rogove šilji, da ih zabode u meso narodno. A dušu ostavi šejtanu u čekmedžu da joj se njime igra.

Nju onako lijepu, moju Neretvicu, u čijem svakom rukohvatu po jedan abdest se krije, čistu od grijeha i dunjalučke pogani, eto posadili pred vlast da joj namami najcrnjeg prosca.

Biva će tu vlast šićariti!

Obećao prosac, taj pohlepnik što u svom izmetu traži korist, da će dobro nagraditi vlast ako mu da našu ljepoticu. A ona, moja Neretvica, sjedi u vjenčanici od pjene, bijela. Povlači se u sebe, kao da su joj zmiju otrovnicu turili u njedra, od tuge umire. Još joj za svjedoka pozvali tanku ulemu. A nema ti ništa gore od tanke uleme. Nit’ insana, nit’ sa njim zemana. Samo vlasti povlađuje!
Probudim se, pa pod česmom daleko od moje rijeke umijem lice i padnem Gospodaru. Onom što se ne boji ni vlasti, ni tanke uleme.

Upregnem misli, da mi koja dizgine ne pokida, pa pravac Hercegovini krševitoj. Morebit je mene dozivala k’o brata a ja se snovima zadeverao pa iz postelje ne mičem. A misli hoće vlasti pod pendžer da podvrisnu, ali i ulemi koju da progovore dok se nije na mimber popela. Držim ih, uzde zatežem u glavi i hodim u ibretu nad pohlepom koja ne umije obuzeti insana. Moraš biti skroz hajvan da jednoj rijeci zabraniš teći. Ono hajvan, koji nije za držanja. Otela mi se ova misao, pa je vratim za pojas. Neka! Možda će je valjati reći, bude li prilike.

Prilazim mojoj Neretvici prije nego sam majkin i babin mezar posjetio, pa se abdestim. A ona me grli i podrhtava na mojim usnama. Hoće niz grlo a meni žao. Bolje je bolan da ona teče, makar ja žedan ostao. Duša zaigra k’o đemreta. U zrak, pa u vodu, pa u zemlju, pa zapjeva:” Neretvica k’o žena, ćehrom zaljubljena, inat nosi. Vjenčanica joj pjena, nije isprošena, s cvijetom u kosi...”

Odem onda na mezarje, selam uputim svima, a majku i babu u nišanima grlim. Hladni nišani, a mene vatra obuzima. Dovim Gospodaru da ih dženetom počasti, i ovaj dženet dunjaluka, rijeku, sačuva kako bi ga dali djeci. I djece djeci. Pa opet dječije djece djeci. Tako dovim dok me hercegovačka bura nije ukočila da nišanu sličim. Vrati mi se slika iz sna. Ne vidim više vjenčanicu. Vidim vlast i nabujalu rijeku. Vlast se primiče a rijeka k’o zmija što iz našeg kamena pomoli ako joj gnijezdo barneš, i palaca valovima zelenim. Vlast se izmiče, guši se u svojoj pohlepi pa u pomoć poziva tanku ulemu. A tanka ulema zbunjena, samo rukama mlatara. Vlasti ni zapis ne pomaže. Iz mene bunt izronio, ne da mi šutiti.

- Ne penji se na mimber ako ne znaš lijepo kazivati. Makar i hafiz bio! O vodi se nikad ružno ne govori.

Spustim se do rijeke, kad tamo insani poredali ruke da im preko linije života teče Neretvica. Znam ih! Svi su mi na san izlazili. Neretvica klizi kao svila što se sa hadža donese pa u ruho tutne. I pastrmka izronila pa zastala, neće ni mušicu da proguta. Na obalama procvalo cvijeće doziva djecu da održe čas u prirodi. Protrljam oči, ja ašićare više ne sanjam. Na zidu pored ceste, mladi student šumarstva napisao je taze zagašenim krečom “PUSTI ME DA TEČEM!” Gore malo uzvodno, u kolicima, jer ga do pojasa nema, sjedi insan, gleda u rijeku i pjeva. U gaju kestena pčele zuje. Sad će i trešnje sazreti.

Teferič!

Prilazi mi insan u narodnoj nošnji i nudi berač ranki ošlama, što ih mostarkama zovu. Eno i moj školski drug sa djecom. Poveo cijelu školu. Hum se isprsio. Ne da ni grumen kamena da se otkotrlja u rijeku. Zagrlio ga vjetar što je koliko jučer fijukao pa tako zajedno ponavljaju “PUSTI ME DA TEČEM”. A Neretvica huči kao kad djevojke pjevaju momcima. Onako na daljinu, da ne znaju koji ih derti muče. Teče, i sa svakog kamena pohlepu sapire. Ja osluškujem. Opet crkveno zvono sa Kule, i ezan sa munare u Podhumu, pa sve dalje. Umijem se, mokrom rukom potarem glavu i žurim na namaz.

Gospodaru moj, hvala ti! Čuvaj nas pohlepne vlasti, neukih poslušnika i tanke uleme, jer nemaju mjeru. Doručkuju sa šejtanom a ručali bi sa suncem. Ne ide!

Đe će hudnjak rijeku zaustaviti? Pitam se dok lasta pod džamijskom kupolom gnijezdo gradi.

Još ćemo se propitivati!