NOBELOVAC POREMEĆENOG UMA: PETER HANDKE

Šemso AGOVIĆ: Dok mržnju prema Slovencima Handke crpi iz mržnje prema svojoj moralno posrnuloj materi, koja ga je imala iz jedne vanbračne i nemoralne veze, nije jasno odakle on crpi svoju perverznu i strasnu ljubav prema ratnim zločincima Karadžiću i Miloševiću i šta je uopšte toj trojci zajedničko – osim mržnje prema Slovencima. Šta je to što je mentalno poremećenog Handkea tjeralo da sladostrasno obilazi stratišta po Bosni i Hercegovini, na kojima su Karadžić i Milošević ogrezli u krvi do koljena harali? Šta je to što je takvog Handkea tjeralo da puzi za tim ratnim zločincima, posjećuje ih po kazamatima u kojima »ispaštaju« svoje grijehe, drži govore na njihovim pogrebima? Šta je to što je Švedsku akademiju natjeralo da Nobelovu nagradu za književnost dodijeli takvom strašilu? Mi to ne znamo.

Švedska akademija prošle godine nije podijelila Nobelovu nagradu za književnost iz posve bizarnog razloga: izvjesni seksualni manijak imena Jean-Claude Arnault, muž članice pomenute institucije, Katarine Frostenson, osuđen je na dvije godine zatvora (!) zbog silovanja (osamnaest žena ga je optužilo!). Katarina je zbog blamaže dala ostavku na članstvo; slijedili su joj još nekolicina kolega, uključujući i sekretaricu Saru Danius. Preostali članovi su se međusobno totalno posvađali, što je švedskog kralja natjeralo da nagradu za 2018. jednostavno povuče. Zato su ove, 2019. godine, podijeljene dvije.

A kamo sreće da se kralj i ove godine jednako odlučio, obzirom da je skandal sa izborom Petra Handkea za jednog od laureata mnogo veći od onog prošlogodišnjeg. (Druga dobitnica je Poljakinja Olga Tokarczuk, njoj čast i poštovanje).

Obrazloženje za odluku da se Handkeu dodijeli nagrada glasilo je da je njegovo pisanje »uticajno djelo, koje jezičkom snalažljivošću istražuje rub i specifičnost ljudskog iskustva«. Šta god da to znači.

Peter Handke se rodio 1942. godine u Podjuni, u blizini Celovca, kao vanbračno dijete od bogatog Austrijanca i Marije Sivec, siromašne Slovenke. Već oženjeni bankar, koji je u to vrijeme službovao u Hitlerovoj armadi, nije imao nikakve empatije za noseću sirotu Mariju, pa se ona pod jakim uticajem prezira malograđanske sredine zbog počinjenog grijeha prije samog Handkeovog rođenja udaje za mještanina Adolfa Bruna Handkea. Da bi umakli zlim jezicima, novoformirana familija se seli u Berlin, iz kojeg se u rodni kraj vraćaju 1948. godine.

Šestogodišnji Peter je tako sa stigmom pankrta (kopileta) vraćen u učmalu i zatrovanu sredinu, koja će ga trajno duševno raniti i odlučujuće uticati na formiranje njegove poremećene ličnosti sa kompleksima manje vrijednosti, što je posebno došlo do izraza u njegovom književnom stvaralaštvu, prožetom latentnom mržnjom do svoje majke i posljedično do Slovenaca. Marija Sivec nije mogla sve to izdržati, pa 1971. godine izvršava samoubistvo. Tu traumu Handke obrađuje u djelu Tuga izvan snova (u slovenačkom prijevodu Žalost onkraj sanj, 1971).

Frustracije zbog osobnog slovenačkog porijekla Handke će eruptirati u svojim brojnim djelima, kao i u svakodnevnom odazivu na politička događanja, koja su zahvatila Sloveniju u procesu njenog osamostaljivanja. On je javno ponižavao slovenačku Teritorijalnu odbranu, koja je 1991. godine ustala protiv »okupatorske« JNA. Slovenačke teritorijalce je zajedljivo upoređivao sa »polupijanim trbušnjatim vatrogascima, koji su se digli na treću po jačini vojnu silu u Evropi!«. Slovenački književni establišment je iz pragmatičnih razloga gledao kroz prste Handkeu zbog tih neprijateljstava, preferirajući se na njegovo slovenačko porijeklo i uspjehe koje postiže na književnom planu. Prevodili su njegova djela, ustupali mu prostor u medijima, zvali ga na priredbe i nagrađivali ga čak (festival književnosti Vilenica). Nema sumnje, oni će taj trend još i pojačati sada kada je Handke ni manje ni više nego – nobelovac!

Na drugoj strani, obični Slovenci Handkea preziru, njegov rad i njegovo ponižavanje Slovenije. Godine 1996. u Ljubljanskoj drami Handke doživljava neprijatan susret sa publikom, koja je zviždanjem i uvredama dočekala njegov nastup. Nije mu bilo jasno zašto ga slovenački kulturni moćnici vole, a narod ne. »Okrutno. Nije mi bilo lako. Čak je i slovenačka nacionalna TV sljedeći dan o meni izvještavala neprijateljski« jadao se Handke 2011. godine u intervjuu za ljubljansko Delo.

Dok mržnju prema Slovencima Handke crpi iz mržnje prema svojoj moralno posrnuloj materi, koja ga je imala iz jedne vanbračne i nemoralne veze, nije jasno odakle on crpi svoju perverznu i strasnu ljubav prema ratnim zločincima Karadžiću i Miloševiću i šta je uopšte toj trojci zajedničko – osim mržnje prema Slovencima. Šta je to što je mentalno poremećenog Handkea tjeralo da sladostrasno obilazi stratišta po Bosni i Hercegovini, na kojima su Karadžić i Milošević ogrezli u krvi do koljena harali? Šta je to što je takvog Handkea tjeralo da puzi za tim ratnim zločincima, posjećuje ih po kazamatima u kojima »ispaštaju« svoje grijehe, drži govore na njihovim pogrebima? Šta je to što je Švedsku akademiju natjeralo da Nobelovu nagradu za književnost dodijeli takvom strašilu? Mi to ne znamo.

Znamo samo da je Švedska akademija sa odborima za dodjelu Nobelovih nagrada za književnost (kao i za mir) već odavno izgubila svoj kredibilitet, a samog Nobela u potpunosti izdala. Znamo i to da će demokratska javnost imati distinkciju do nobelovca Handkea i njegove književnosti.