Pokršćavanje Sahat kule u Podgorici

Avdo METJAHIĆ: I ako u Podgorici živi pozamašan procenat muslimana, Bošnjaka i Albanaca, nikog nebi da bar na neki način da otpor ovom fašističkom činu. To ti nekako dođe ovako: “Ko hoće da živi u miru, neka ne govori ono što zna i neka ne vjeruje ono što čuje i vidi”. Eto tako, politikanti Bošnjaka u CG, “ama niko da kvrkne” nego kako kaže naša krilatica predaju se, i to “bez puške i noža” uz političke marifetluke, od kojih narod nema nikava hajra.

Džemaludin Muhamed Rumi napisa: “Ukoliko sunce ne obasjava tvoje lice, ukoliko se mjesec ne pojavljuje iznad tvog prozora, nemoj tražiti krivicu ni u suncu ni u mjesecu – ukloni zavjese sa svojih očiju”. Baš tako, i ne bih čak probao da parafraziram i pokvarim ovako lijepe misli, jer Rumi je znao to najljepše dočarat, pa da ostavim na čitaocu nek otvori svoje misli i oči, i eto mu odgovora, na sve što ga muči, ako ga išto muči.
Između zala, kažu da postoji izbor, znači ono manje zlo, ali to je samo u slučaju dok se traži izlaz iz situacije koja ponekad zadesi jedan narod, dok luta, tražeći sebe. Jest, narod izgubi svoj put onda kad nestane sloge i razumijevanja, pa dođe do potpunog raslojavanja i netrpljivosti, a to se dešava kad svaki čovjek misli da je sve znan i da mu nije niko ravan, ili kao ono kod mojih Plavljana: Stan miljko, ja to bolje znam... Kad dođe do ovakve nesreće po jedan narod, u ovom slučaju su to Bošnjaci, što prije treba pristupiti sa promjenama u vodstvu, kako to bi naši stari rekli: u glavarima, i izabrati ljude koji to najbolje znaju, i u sebi posjeduju dovoljno patriotskog naboja, da zajednicu povedu pravim putem.
Velika je istina, da su mnogi ljudi, koji nešto znaju i mogu pomoći, izgubilji volju sarađivat sa svojim narodom, jer taj ih je narod potisnuo a u većim slučajevima i protjerao. Većina naroda obmanjivana je godinama od neljudi koji su lažnim obećanjima uspjeli uzeti vodstvo nad narodom u svoje ruke i očistili narodne mase od učenih ljudi i patriota. Ovi obmanjivači koji su doveli svoj narod do prosjačkog štapa i drže ga pod kontrolu, mada iz svakog zla postoji izlaz, pa će sudbina ovih zvijeri biti zapečaćena sa izgnanstvom, ako budu bili bolje sreće, i ako im uspije, ili pak iza brave doživotno, a može bit i sudbina Čaušeskog, što je najvjerovatnije.
Balkan i dalje luta, jer ga vode kriminalci, ratni zločinci, profiteri i svakojaka ološ, koja nije dostojna da živi u dvadeset i prvom vijeku, koji je obećavao napredak. Nažalost, Bosna ima Dodika a Srbija Vučića i čitavu regementu srpskih obmanjivača i fukare koja pomaže jedan drugom, da bi ostali ondje gdje su. Ma da nije ni ova servska regementa drugačija od one prije dvadesetak godina, od one prije toga četrdeset godina ili od one prije toga i tako redom, od onog dana kad je Rus uzeo ove narode pod svoju kontrolu u 18. vijeku.
Ono što je najviše razočaravajuće jeste da je Bošnjak ugrožen najviše od Bošnjaka, pa za padove ovog naroda ne smijemo tražiti odgovor i krivicu u Dodika, koji je velika nesreća za svoj narod, kao i Vučići i ostali obmanjivači na tim prostorima. Takozvano bošnjačko vodstvo, treba što prije da ide, ne samo sa vlasti, nego što dalje od svog naroda, kojeg je uništio i doveo do prosjačkog štapa. Da su ti bošnjački vlastodržci ljudi i da imaju i malo savjesti, trebali bi znat da je kazna savjesti najveća kazna normalnom čovjeku. Mada ovi “naši” nemaju savjesti. Ima jedna druga bolna istina, da onaj dio slijepih glasača iz bošnjačkog naroda nisu ništa bolji od svojih vođa, upravo iz razloga što ih glasaju na svakim izborima, te da se svijest tog naroda uklapa sa gore citiranim mislima Rumija.
Jedna praksa se udomila u bošnjačkim politikantima, da većina njih obave hadž i time misle da bi pokrili svoje pokvarene duše i da bi lakše manipulirali sa svojim narodom. Jedan poveći procenat je počeo prihvatati one koji se vide najviše u džamiji, ma da je dobro poznato, da svi džematlije nisu ono što treba da budu. Šta drugo reći, nego da je sreće taj narod bi te obmanjivače i nesreću svoju odavno poslali u reshod, te samo možemo reć i ponovit onu krilaticu tog podneblja koja kaže: Zlo govedo – june dovijeka. Mislim na one koji su u istom saffu sa tim politikantima.
Posljednjih nedjelja smo svedoci, medijskih naslova, kao naprimjer, ovaj: Ne dozvolimo pokrštavanje Sahat kule! Gdje su mnogi pomislili na će i neko poslušat ove vapaje koje su samo prisutni na papiru, odnosno na web-stranicama, i da ih niko čak i ne primjećuje. Oni što su trebali dići svoj glas, podvili su rep i dali pristanak vlastima CG da ne slušaju vapaje bošnjačko muslimanskog naroda, jer će se sve za nekoliko dana splahnut i zaboravit, a krst će po nasikim crnogorskim političkim aršinima u tandemu sa Srpskom pravoslavnom crkvom opet zakovati na vakufskom objektu Islamske zajednice gdje su ga prije sto godina na silu metnuli. Islamska zajednica u CG, imala je svog predstavnika u jednoj TV emisiji, Džemo ef. Redžematović, koji je dao argumentovane odgovore na sva postavljena pitanja, ali to vladajućoj hunti u Crnoj Gori nije bilo dovoljno već su opet zakovali krst na krov kule. Takozvanog crnogorskog reisa nije bilo ni u “pljećku”, Bošnjačka stranka i njeno rukovostvo radi koalicije sa DPS - Milo, kao i uvijek ušutjeli su i prihvatili ono što Karadak hoće. Za vraćanje krsta na Sahat kuli bili su protiv CPC, nekoliko crnogorskih intelektualaca, Muftijstvo sandžačko, a iz bošnjačke dijaspore žestoku reakciju je upitila Bošnjačko-američka nacionalna asocijacija. Neki su se ponadali, pa se počelo trubit, da više krsta na sahat kuli neće bit, jer to je muslimanski vakuf, a i ko zna još kakvih li komentara, koji su naravno bili na mjestu. Odjednom vijest u medijima, da je krst vraćen ondje gdje je bio posljednjih sto godina, i to objaviše na ovaj način: “Metalni krst koji se nalazio na vrhu podgoričke Sahat kule vraćen je jutros na vrh kule nakon što je završena njegova konzervacija”.
Svakako ne smijemo zaboravit da se odmah poslije vraćanja krsta na sahat kuli u Podgorici, oglasio Metropolit CPC Mihailo, koji kaže: “U članu 96 zakona o zaštiti kulturnih dobara, piše: “Restauracija je vraćanje nedostajućih djelova kulturnog dobra i odstranjivanje neautentičnih djelova i dodataka kulturnom dobru, u skladu sa njegovim izvornim oblikom i svojstvima”.
Znači lijepo piše u članu 96 zakona o zaštiti kulturnih dobara, i Metropolit je potrošio vremena, da to pronađe i objavi u javnosti, a reis CG, i ako je to znao, pometao je tu informaciju pod tepih, vjerovatno misleći da se nikad neće doznat o članu 96. Neka je stid sve one koji koketiraju sa vlastima u CG i šute dok se skrnavi i pljačka vakuf. Sad se pitamo koliko je za ovo znalo rukovostvo BS koje je u vlasti i zašto su cijelo vrijeme šutjeli? Upravo iz ovih razloga iskreni i pošteni članovi BS trebaju što prije da traže ostavke od rukovodstva na čelu sa Rafetom Husovićem, da sviju opozovu i smijenu. Također čanovi BS i simpatizeri da na sljedećim izborima glasaju za ljude koji su dostojni da predstavljaju Bošnjake, ili pak da se okrenu prema BDZ i dadnu njima povjerenje. Svi vidimo da je rukovodtsvo BS izigralo povjerenje glasača i ponizili njih i sve Bošnjake u Sandžaku i CG.
Dobro nam je poznato da je Sahat kula u Podgorici podignuta 1667. godine, te da je na njoj bio samo sahat, i nikakvog drugog obelježja, da li to bilo nacionalnog ili pak vjerskog, pa metropolit kaže: “Ako je sve ovo dobro poznato svima koji su odlučivali u vezi njene rekonstrukcije, pitam se, kako se usuđuju da tvrde da je orjentalna Sahat kula u svome izvornome obliku imala na vrhu krst, i da je on njeno svojstvo”, pa dalje nastavlja: “Zato bih one koji su tako odlučili, uprkos zakonu, pravdi i ljudskosti, upozorio na jednu biblijsku mudrost: „ko sije nepravdu, žanje nesreću“.
Metropolit bez ustručavanja upire prstom u one koji šalju mračnu poruku javnosti te tim činom vrijeđaju muslimane u CG, ali kako izgleda muslimani i IZ u CG, osim jednog saopćenja u biti ostaje hladnokrvna, kao da se ništa nije desilo. Inače da je drugačije bi se došlo do pravde i istine, koju vidi i Metropolit CPC. Ovim činom država CG već po stoti put pokazuje svoje lice i namjere, kada se radi o muslimanima, njihovim dobrima ili znamenitostima.
I ako u Podgorici živi pozamašan procenat muslimana, Bošnjaka i Albanaca, nikog nebi da bar na neki način da otpor ovom fašističkom činu. To ti nekako dođe ovako: “Ko hoće da živi u miru, neka ne govori ono što zna i neka ne vjeruje ono što čuje i vidi”. Eto tako, politikanti Bošnjaka u CG, “ama niko da kvrkne” nego kako kaže naša krilatica predaju se, i to “bez puške i noža” uz političke marifetluke, od kojih narod nema nikava hajra.
Eto odgovora za glasače, za prodavače glasova, te kakvog hajra imaju od svojih prestavnika,”glavara”, i koliko im mogu vjerovati, na sva predizborna obećanja. Ako ima i jednog svjesnog, ako ima još onih koji misle na svoja pokoljenja koja ostavljaju za sobom, neka vam i ovo bude još jedno korisno iskustvo, koje vrijedi više od svih pravila mudrosti. Narod kao narod, ili kako to drugačije reče Nikola Pašić: “Narode moj, stoko moja” (nebilo vam od mene rečeno), ali vas moji Bošnjaci, tako smatraju vaši prestavnici i vlast u CG, i jašu vas kao državno magare. Znaj te Bošnjaci da oni koji upravljaju sad vašim životima, iste su ideološke pozadine, ali puno gorih ambicija i hegemonije nego njihovi preci, koji su napravili jedanaest genocida nad našim narodom.
Jest, strpljenje je velika ljudska vrlina, a svakoji svestan čovjek zna, da put do Dženneta vodi preko džehnema, (put do raja ide preko pakla) takođe poznato je da život proveden u strahu, pola je života, a to je ono što se dešava sad kod Bošnjaka i Albanaca u CG i Serviji.