Skraćena verzija izlaganja dr. Ismeta Osmanovića na komemoraciji u povodu 90.godišnjice genocida nad Bošnjacima Šahovića koja je održana u New Yorku, 22. novembra 22.novembra 2014.

Dr. Ismet OSMANOVIĆ: Bilo je planirano da nakon Šahovića krene masa Crnogoraca i na Bijelo Polje, koje je bilo naseljeno većinom Bošnjacima. U tom cilju iz Beograda je poslan inspektor Ministarstva unutrašnjih poslava Predić, koji je sproveo izmišljenu istragu. Privedeno je 67 najuglednijih Bošnjaka u sreski zatvor. Među njima je bio i moj daidža Huzeiraga Martinović. Po pričanju moje rahmetli majke, to je bio za njih strašan događaj, jer su mislili da će biti likvidirani. Pričala mi je da nisu znali zašto su ga zatvorili, jer nije uradio ništa što bi zasluživalo stavljanje u zatvor i živjeli su u velikom strahu sve dok nije pušten iz zatvora.

Genocid u Šahovićima i okolnim selima Vraneške oblasti započeo je u večeri 9. novembra 1924. god. U mirnodopskom vremenu u ondašnjoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Iako različiti izvori govore o različitom broju ubijenih, ipak najpouzdaniji izvori ukazuju da je u Šahovićima genocidu ubijeno više 1000 Bošnjaka. Bez ikakvog osjećaja i savjesti ubijana su djeca, žene i starci.

Prvi, vjerovatno i pravi opis ovog krvavog događaja dao je Milovam Đilas u svojoj knjizi "Lend Without Justice" koja je objavljena u New Yorku 1958. god. Neko ko je bio Crnogorac, porijeklom iz tih krajeva, nije se ustručavao da genocid u Šahovićima opiše onako kako se i desio. Zna se da se zločini protiv čovječnosti odnosno genocidi obično dešavaju u ratu, ali ovaj se desio u miru - bez ikakve prethodne provokacije od starne Bošnjaka.

Direktni povod ovom događaju bilo je ubistvo Boška Boškovića, Crnogorca, rodom iz Kolašinskih polja. Za to je optužen bošnjački komita Jusuf Mehonić i njegovi jataci. Prije nego se desio genocid Bošnjacima je naređeno da svo oružje predaju državnim vlastima, ističući da im se „ništa neće dogoditi“, dok su ga iste su ga odmah podijelile Crnogorcima.

Ko je ustvari bio Boško Bošković?
Prema pisanju Milovana Đilasa, on je bio rezervni pješadijski poručnik, inspektor ministarstva unutrašnjih poslova i načelnik Kolašinskog okruga. Imao je velika ovlašćenja a bio je zadužen i za suzbijanje komitskog pokreta u Rovcima. Taj posao je obavljao bahato, surovo, sprovodeći teror prema političkim protivnicima. Đilas detaljno opisuje kako je ubio brata Todora Dulovića, što će biti razlog njegove likvidacije od strane crnogorske komite. Ubili su ga braća Radoš i Dragiša Bulatović, poznati komite kolašinskog kraja, koji su likvidirani 1929. god.
Motiva za ubistvo Boška Boškovića bilo je na pretek. Jedan od njih je ubistvo Petra Dulovića, brata Todora Dulovića, kuma i saborca braće Bulatović. Ubuli su ga na planini Ceru. Za ovo ubistvo okrivljen je Jusuf Mehonić, koji ustvari nije bio ni prisutan u tom kraju kada se ubistvo desilo. Optužujući Mehonića za ubistvo Boška Boškovića bio je samo plan da se optuže Bošnjaci i da se krene na osvetu.

Na sahrani Boška Boškovića 9. novembra 1924. god. na kojoj je bio prisutan veliki broj Crnogoraca - oko dvije hiljade, uključujući i državne službenike, držani su vatreni nacionalistički govori, sa kojima su pozivali na osvetu i klanje Bošnjaka. Naročito je bio nacionalistički obojen govor Milana Terića, koji je direktno pozvao prisutne na osvetu. Njegov otac je bio načelnik u Bijelom Polju koji je i sam počinio zločine nad muslimanima 1920. god.

Crnogorski genocid nad Bošnjacima Šahovića 1924.

Bjelopoljski okružni načelnik Cemović pri prolasku kroz Šahoviće na sahranu Boška Boškovića naredio je žandarmerijskom pisaru da do povrtaku sa sahrane dobavi sve viđenije Bošnjake. Ovaj je u tome uspio na prevaru obećanjima da im se ništa neće desiti uz časnu crnogorsku riječ(?!). Sakupio je njih 32. Kada se Cemović vratio i kada mu je saopšteno da je sakupljeno 32 Bošnjaka, on je odmah rekao da je to malo i da moraju sakupiti još. Oni su uspjeli sakupiti još 22 Bošnjaka. Žandari su ih predali rulji koja se vraćala sa sahrene a ovi su ih na zvjerski način poklali. Po sjećanju Bahre - ćerke muftije Salihbegovića, koja je bila na uviđaju, indentificirano je 60 poklanih talaca Bošnjaka. Nakon klanja talaca masa je krenula na Šahoviće ali i okolna sela, gdje su zvjerski ubijali koga god su stigli neovisno na pol i godine starosti. Đilas piše da su imamima čupli dlake sa brade i urezivali krst na čelo.

Svjedoči se kada su prolazili pored jedne kuće, vidjeli su da Bošnjak za kurban dere ovcu. Htjelu su ga upucati, a onda je jedan Crnogorac reako zašto ga upucati kada ga možemo odrati. Uzeli su čovjeka i objesili ga nogam za voćku, a jedan od njih je uzeo sjekiru i tijelo mu prepolovio...
Uzimali su novorođenu djecu iz naručja porodilja i klali ih zajedno sa majkom.

Sve ove strahote imale su velikog odjeka kod Bošnjaka Sandžaka, a naročito kod ljudi u Bijelom Polju koje je od Šahovića udaljeno svega 15 kilometara, sa kojima su imali dobre i rođačke odnose.

Sjećanje na ove događaje i danas je živo iako je od tada prošlo devedeset godina.

Bilo je planirano da nakon Šahovića krene masa Crnogoraca i na Bijelo Polje, koje je bilo naseljeno većinom Bošnjacima. U tom cilju iz Beograda je poslan inspektor Ministarstva unutrašnjih poslava Predić, koji je sproveo izmišljenu istragu. Privedeno je 67 najuglednijih Bošnjaka u sreski zatvor. Među njima je bio i moj daidža Huzeiraga Martinović. Po pričanju moje rahmetli majke, to je bio za njih strašan događaj, jer su mislili da će biti likvidirani. Pričala mi je da nisu znali zašto su ga zatvorili, jer nije uradio ništa što bi zasluživalo stavljanje u zatvor i živjeli su u velikom strahu sve dok nije pušten iz zatvora.

Muđu uhapšenima je bio i čuveni Huzeir-aga Dervović, poznati Bjelopoljac; bio je dobar a i bogat Bošnjak. On je potplatio odgovorne Crnogorce i oni su ga pustili iz zatvora. Odmah je otišao u Beograd i sreo se sa ministrom Pašićem, kojega je naravno dobro potkupio, a ovaj je odmah naredio da se zatvoreni Bošnjaci puste i da se ne vrši nikav zločin u Bijelom Polju i okolini. Pašić je od Huzeirage Dervovića tražio da Bošnjaci na sljedićim izborima glasaju za njegovu Radikalnu stranku, što su ovi i uradili. Također je tražio da se Bošnjaci isele iz Bijelog Polja i okolnih sela u Tursku. On je u tom smislu kontaktirao turske vlasti, uspio da se u Turskoj sretne sa Kemalom Ataturkom koji mu
je oderdio nekliko mjesta gdje se mogu Bošnjaci iz Bijelog Polja naseliti. Ipak do toga nije došlo.

Nakon masakra u Šahovićima bošnjačkog stanovništva Crnogorci su porušili sve džamije i uništili muslimanska groblja, kako bi zatrili sve tragove da su tu živjeli Bošnjaci.

Nakon pokolja u Šahovićima preostali Bošnjaci iz ovih krajeva iseljeni su u sve krajeve Sandžaka; veliki broj u bjelopoljsku opštinu, Novi Pazar, Rožaje i druga mjesta. Neke familije - Kalići, Fazlovići, Ljalevići, Suljevići, Šahovići, Karamehmedovići, su otišli u područje Brčkog u sela Gornji Rahići, Čelići, Maoča i Imamovac. Oko stotinu familija plemena Kalića nije se mogla prilagoditi na Gornje Rahiće i odselili su u Tursku, uglavnom u Izmir. Tada je otišla i mora rođena tetka Naja, sestra moje majke, koja je bila udata za Musu Kalića. Također te 1924. god. otišao je i moj rođeni amidža Latif sa svojom suprugom i sinom Mustafom, koji je imao dvije godine. Oni su živjeli u Bursi. Da naglasim da su se svi ovi moji rođaci dobro snašli u Tusrkoj; imaju solidna bogatstva.

Mi se redovno posjećujemo, a unuka od moje tetke živi ovdje u New Yorku. Kada sam bio u Izmiru prije par godina moji rođaci su mi rekli da tamo ima puno Bošnjaka iz Plava i Gusinja; locirani su u pojedinim mjestima; vrlo malo govore bosanski jezik, jer su to druga i treća generacija. Kada su došli u Izmir primili su turska prezimena i veliki broj njih ne zna kojoj familiji pripada.

U Izmiru postoji Tursrko-bošnjačko udruženje, koje radi na tome da se tačno otkrije iz kojih familija potiču ovi Bošnjaci.

Dio prisutnih u New Yorku na komemoraciji u povodu 90.godišnjice genocida nad Bošnjacima Šahovića. (Kliknite na sliku za pročitati zahtjeve koji su upućeni Vladi RCG)

Bošnjaci koji su doživjeli genocid u Šahovićima nikada se nisu vratili na svoj vatan. Zemlja, kuće i ostala imovina dodijeljena je Crnogorcima. Nikada niko nije odgovarao za ovaj veliki zločin. Zlo se desilo u organizovanoj državi Srba, Hrvata i Slovenaca, imali su policiju i vojsku, koja je imala mogućnosti da se suprotstavi ovom zločinu, ali oni jenostavno nisu, čak su učestvovali u njemu!

Htjeli su to učiniti - što se može tumačiti da je sve urađeno planski. Po pisanju Milovana Đilasa, ovaj genocid je bio jedan od najsvirepijih, urađen na ideologiji istrebljenja „poturica“, a ustvari su motivi bili koristoljublje, pljačkanje i oduzimanje bošnjačke zemlje i imovine.

Danas se selo Šahovići zove Tomaševo i u njemu nema ni jedan Bošnjak.
90 godina se nanizalo, o Šahovićima se do sada uglavnom šutjelo, sada je vrijeme da državni organi Republike Crne Gore ustanu, otvore arhive i progovore o genocidu nad Bošnjacima. Ako i dalje budu šutjeli to će biti jako loš znak za sve njene građane, time će i priča o multietičnosti biti prazna politička retorika, a u svakodnevnici živjet će crnogorsko Tomaševo koje je nastalo na zgarištu imanja čestitih šahovićkih Bošnjaka. Oteto - prokleto.