Kullu ma kutibe qarre ve ma hufiza ferre.
„Šta je zapisano ostaje, a što se pamti iščezne“ (Mula-Mustafa Ševki Bašeskija, sarajevski ljetopisac iz 18. i početka 19. vijeka)

Mr. Anes LIČINA: Drugi izvori navode brojku od najmanje 500 ubijenih i zaklanih, dok reisu-l-ulema Džemaludin Čaušević navodi cifru od preko hiljadu djece, žena i ljudi.“ Zavisno od izvora i autora najčešće se spominje podatak da je broj nevino ubijenih Bošnjaka kreće u rasponu od 600-900 Bošnjaka među kojima je bilo najviše žena, djece i staraca. O masovnom zločinu su tada izvještavale novine beogradska “Politika” i sarajevska “Sloboda”.

Ovih dana se navršava 90 godina od genocida nad Bošnjacima u mjestu Šahovići kod Bijelog Polja. Stravičan pokolj nad nedužnim bošnjačkim civilima desio se u noći između 9. i 10. novembra 1924. godine.
Prethodno su, 7. novembra, 1924. godine crnogorski komiti ubili Boška Boškovića, načelnika Kolašinskog okruga. Njega su ubili crnogorski komiti Radoš Bulatović i Drago Bulatović. Lokalna crnogorska vlast je odlučila da za ovo ubistvo lažno optuži borca za prava Bošnjaka u Sandžaku i poznatog komitu Jusufa Mehonjića^[1] koji se tada uopće nije nalazio u državi.

U noći između 9. i 10. novembra krenulo je stotine „osvetnika“ na muslimanska sela u Šahovićima i Pavinom Polju, koja su dva dana ranije razoružale tadašnje vlasti i pokupile taoce pod izgovorom da su im životi ugroženi.

Prema podacima načelnika Pljevaljskog okruga, ubijeno je oko 120 muslimana i zapaljeno oko 45 kuća. Komunistički disident Milovan Đilas, čiji je otac Nikola Đilas bio jedan od učesnika u ovom pokolju, napisao je knjigu „Besudna zemlja“, (London 1958.), gdje opisuje pokolj muslimana u Šahovićima po sjećanju i priznanju svoga oca. Akademik Šerbo Rastoder u knjizi^[2] (Kad su vakat kaljali insani – Šahovići 1924), koji je otkrio brojne strogo čuvane tajne crnogorske historije, navodi: "Milovan Đilas navodi da je pobijeno preko 350 ljudi, izvršena brojna silovanja, kuće popaljene i opljačkane. Drugi izvori navode brojku od najmanje 500 ubijenih i zaklanih, dok reisu-l-ulema Džemaludin Čaušević navodi cifru od preko hiljadu djece, žena i ljudi.“

Jusuf Mehonjić Crnogorci ga optužen na pravdi Boga, da bi izvršili genocid nad šahovićkim Bošnjacima

Zavisno od izvora i autora najčešće se spominje podatak da je broj nevino ubijenih Bošnjaka kreće u rasponu od 600-900 Bošnjaka među kojima je bilo najviše žena, djece i staraca.
O masovnom zločinu su tada izvještavale novine beogradska “Politika” i sarajevska “Sloboda”.
Dalji pokolj Bošnjaka u bijelopoljskom kraju, navodno je zaustavio predsjednik Vlade Nikola Pašić, ali tek nakon obraćanja intelektualaca i imućnih ljudi, koji su mu donijeli zlato za otkup slobode. O tim procesima postoje pisani dokumenti.

Ovom mjestu nakon Drugog svjetskog rata crnogorske vlasti su promijenili ime u Tomaševo.

Po kvalifikacijigenocid nad muslimanima Balkana Mustafe ef. Spahića ovaj u Šahovićima se nalazi na osmom mjestu. Genocid u Šahovićima kod Bijelog Polja je često spominjan u historiografskoj litereturi iz više razloga:

Prvi je taj, što je počinjen u vrijeme mira, jer se najveći broj zločina uglavnom događa tokom ratova.

Drugo što je počinjen u jednoj državi Kraljevini SHS, koja je formalno posjedovala sve organizovane institucije savremene države, koje su se morale odrediti prema zločinu. One su izabrale ćutanje, što za državu može samo značiti solidarisanje sa zločincima.

Treći je razlog surovost sa kojim je zločin počinjen. Sličnog primjera u ranijoj istoriji nije bilo.

Slike koje govore u genocidu u Šahovićima

Četvrti razlog su posljedice. U njima se i prepoznaje smisao ovog zločina. Izvršeno je etničko čišćenje ovog prostora od muslimanskog življa, osuđeno od osvetnika da ispaštaju grijehove vijekova, taložene u mitsko guslarskoj svijesti o svetoj dužnosti istrage poturica. Ali se uglavnom iza patetičnog poziva na istoriju kriju prizemni porivi koristoljublje, otimačina i pljačka zemlje i imovine kao zanatske djelatnosti i način privređivanja^[3].
Prema popisu iz 1921., neposredno prije masakra, na tom području živjelo je 2.755 Bošnjaka i to 1.559 u Pavinom Polju i 1.195 u Šahovićima^[4] . Najsvirepiji i najpodmukliji pokolj u Šahovićima uzrokovao je potpuno iseljenje tamošnjeg stanovništva, najvećim dijelom u Tursku. Dio njih naselio se u Pljevljima, Sarajevu i istočnoj Bosni.
O tome šta se tačno desilo u noći između 09. i 10. novembra 1924.godine dugo se nije smjelo javno govoriti. Razloga je više. Neki o tome nisu smjeli pisati, a oni koji su i smjeli bili su onemogućeni od tadašnjih vlasti da nešto više o tome saznaju. Nekima je pak odgovaralo da se taj događaj zataška i što prije zaboravi, dok su neki o tome događaju pisali onako kako njima paše, skrivajući i iskrivljujući pritom mnoge činjenice koje im nisu odgovarale.

Poznati historičar dr. Muhidin Peslić je u listu Liljan, povodom 1300-godišnjih odnosa između evropskih kršćana i muslimana, obajavio tekst „Bošnjaci, drevni i autentični evropski narod“ u kome daje redosljed dosadašnjih genocida nad Bošnjacima. Međutim, u navednemom tekstu su ipak izostastali neki veoma važni datumi iz historije Crne Gore i sandžačkih Bošnjaka - muslimana. Od Bečkih ratova (1683-1699) do danas može se dokumetovao pratiti 11 genocida nad Bošnjacima (prof.dr. Smail Čekić također u svojim radovima i istraživanjima govori o 11 genocida nad Bošnajcima). Neki autori samtaraju da se radi samo o fazama istog genocida.

Nakon genocida progon i istrebljenje Bošnjaka Šahovića

Kontinuitet zločina nad Bošnjacima traje od Balkanskih ratova 1912. - '13., zatim osnivanja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine do propasti Kraljevine Jugoslavije 1941. godine. Mada životi muslimana u prvoj Jugoslaviji nisu imali nikakvu vrijednost, ipak su bili izuzetno teški u Sandžaku i istočnoj Hercegovini. U Sarajevu je 1919. godine boravio francuski novinar lista Temps, koji se sastao sa reisu-l-ulemom Džemaludinom Čauševićem. List je prenio reisovu izjavu: Hiljade ljudi ubijenih, šest žena spaljeno, 270 sela opljačkano i uništeno, eto bilansa za nas muslimane prilikom svečanog stvaranja Jugoslavije.
Vi Bošnjaci ste zaboravili svoji historiju. Ako vi tu historiju nećeta kao svoju, Srbi i Hrvati će reći da je njihova, rekao je Pavle Ostojić, član nekadašnjeg Jugoslovenskog odbora u emigraciji.

FUSSNOTE
^1] http://www.brodarevo.net/diskusije/3/495/ISTORIJA-Pokolj-genocid-Bosnjaka-u-Sahovicima-1924-godine
^2] Autor navodi pisanje Milovana Đilasa, po sjećanju i priznanju svoga oca Nikole koje, zaista, izaziva mučninu kod čitaoca: ,,Nakon što su taoci u Šakovićima bili poklani, išao je jedan seljak iz našeg sela Sekula, od jednog mrtvaca do drugog, režući im žile na nogama. Tako se radi volovima, nakon što ih se sjekirom oborilo, da se ne bi ponovo mogli dići, ukoliko su još živi... Djeca su bila otrgana od majčinih ruku i sestara i pred njihovim očima zaklana... Muslimanskim sveštenicima su čupali brade i urezivali krstove na čelo...“
Rastoder dalje navodi: ,,Poslije genocida koji je zadesio cijelu šahovićku kapetaniju, preživjeli Bošnjaci su se iselili odlazeći duboko u Sandžak, za Bosnu ili prema Turskoj. Na njihova imanja su se naselili oni koji su zločin i počinili, tako da danas tamo žive njihovi potomci, na tuđoj okrvavljenoj zemlji. Kako ništa ne bi podsjećalo na Bošnjake i Islam, Crnogorci su porušili obje džamije i promijenili naziv mjesta 'Šahovići' u 'Tomaševo'.“
^3] http://www.bosnjaci.net/prilog.php?pid=39495
^4] U Šahovićkoj kapetaniji je prije ovog događaja bilo 576 pravoslavnih i 1580 muslimanskih domaćinstava. U procentima Srba i Crnogoraca 26, 8 a Bošnjaka 73, 2.