Još jedno ljeto ostaje iza nas. Ljeta prolaze, ostaju sjećanja.
Dok posmatram dva požutjela lista kako se nošena vjetrom igraju na mom pločniku, kroz misli mi se nižu sijećanja na mnoga ljeta iza mene. Tačnije, dvadest i dva. Ljeto prije dvadeset dvije godine promijenilo je moj život i živote kako moje porodice, tako i mnogih drugih. Borim se sa emocijama. Suzbijam ih.. .a one ko na inat naviru. Kako početi? Pomislim, dovoljno je samo reći, ljeto ‘92.

Onda, pred očima vidim male fenjere u mraku, koji su nadlijetali iznad zbunja u kom smo našli bezbjedno utočiste, nedaleko od ocčeve kuće. Svaki od njih mi je ulijevao poseban strah, i od svakog sam imala osjećaj da nam se neko zapaljene cigare privlači. Kada svijetleći meci iz susjedstva, gdje se danonoćno šenlučilo, osvijetle nebo iznad našeg malog skloništa, shvatila bih, da su ti fenjeri u stvari svitci, i onda bi na trenutak odahnula.

Onda mi jeza prođe kroz tijelo na pomisao, kada sam jednog jutra jedina izbačena iz autobusa, samo zbog imena i prezimena, od strane neke vojske, na samom ulazu u moje Sastavke, enklavu Ruđanske opštine sa svih strana okruženu Srbijom. Kasnije sam saznala da je ta vojska, navodno bila iz Arilja. Imala sam neku ludu sreću, da tog jutra ne završim, kao mnogi moji sunarodnjaci u to vrijeme agresije. Sekunde su bile viječnost i odlučivale o mojoj sudbini. Moja zvijezda sreće, crpila je posljednje atome snage dok nije nadmudrila te, nekakve vojnike iz Arilja i drhtavim koracima, zadihanu me dovela do našeg malog skloništa. Sretna što nalazim roditelje žive, zaboravljam na pretrpljeni strah. Tek mnogo kasnije, poslije otmica u Štrpcima i Sjeverinu postajem svijesna situacije u kojoj sam bila i koliko smo mi u pograničnim krajevima bili neinformisani i naivni.

Otac i majka napokon shvataju da moraju napustiti sve što su cijelog života stvarali. Da bi izbjegli barikade, pješačili smo preko brda Bić i stigli u Priboj. I dok se dva požutjela lista, nošena vijetrom igraju na mom pločniku, vidim suze u očima moje majke, kada se posljednji put okrenula, da baci još jedan pogled na njeno malo carstvo koje se gubilo u daljini. Kao da je znala da se više nikada neće vratiti. A ne bi imala ni gdje. Pobrinule se komšije pa čim smo zamakli, opljačkale i zapalile. Jedino, ocevo bagrenje odoljeva dvadest i dvije godine. Ma koliko ga sijeku ono opstaje. Od tada se promijenilo sve. Ko ptice selice, dvadeset dva ljeta u nizu, gradimo nova gnijezda po svijetu. Počev od Bosne, Sandžaka, Njemačke do Amerike. Ali, sve što smo dalje od topraka našeg, sve vise spoznajemo ko smo i šta smo i šta znači biti svoj na svom. Od bjelosvijetskog sjaja, duša postaje sve praznija i sve više se budi želja za povratkom. Želja je sve jača i ako više nikad kao nekada sretna porodica, nećemo biti na okupu i ništa neće biti kao ranije, osim očevog bagrenja. Od te silne želje i čežnje za rodnom grudom, mlado srce jedinog brata nije izdržalo. Ali ,ostao je njegov nijjet, ostali su nasljednici...

Svakom odlasku u zavičaj sa posebnom radošću se spremam nekad godinu, dvije, tri ... Ali, vrijeme provedeno tamo proleti takvom brzinom da insan ne povijeruje. Onda, ponovo ispočetka maštam, sanjam, planiram... Ali jedan Jedini sve određuje, ma šta mi planirali. To me i tiješi, pa me manje grize savijest, što mi ovog ljeta ne biješe suđeno, da prođem srebrenim stazama i podijelim tugu Potočara sa majkama Srebrenice, i ako je postojao iskren nijjet, ali sigurno ne i dovoljno snage. U Rudom, na komemoraciji i spomen obilježju na 97 ubijenih bošnjačkih civila, uvijerila sam se koliko je hrabrosti potrebno sresti se sa majkama koje su prije dvadeset i dva ljeta izgubile svoje najmilije a od kojih se većini još ni trag ne zna. Razmišljam o dvadeset dvije godine nadanja tih majki i porodica a znam da je jedan takav dan, kao godina... Koja je to snaga?

Dok mi se pred očima smjenjuju slike uplakanih Bošnjakinja, ponovo se u mislima obretoh na Vaganu, kapiji mojih Sastavaka, gdje imadoh ludu sreću prije 22 ljeta. I danas je tu granični punkt, ali ja se od tada nikada više nisam usudila autobusom krenuti u svoje selo. Uvijek sam išla autom sa prijateljima, ali bih svaki put čvrsto zatvorila oči i šutjela sam do odredišta. Uvijek, ali ovog ljeta ne. Suze uplakanih majki su mi dale hrabrost na početku. A onda, očevo bagrenje snagu da širom otvorenih očiju ponovo prođem stazom koja mi je dvadeset dva ljeta zadavala strah. Bila sam dijete a sjećam se sa koliko je ljubavi otac sadio to mirišljavo drveće da bi nam štitilo imanje kad naša riječica nabuja. Koliko diječijih uspomena je vezano za to bagrenje i koliko li je samo tajni skriveno u toj mirišljavoj hladovini?

Za dvadeset dvije godine od kako je jedno domaćinstvo ugašeno, jedino su bagremi bili čuvari spaljene kuće i imanja. I ako su ih komšije redovno sakatile, očevo bagrenje je prkosno širilo svoj miris i opstajalo. Par stabala su prirasla uz samu ruševinu naše kuće, prigrlila je i čuvaju kao dokaz da se tu nekada odvijao život a danas je to ogledalo nečijeg srama. I ptice znaju da su ratne pljačke davno završene, a jedan komšija kažu proljetos u sred dana, traktorom ušao u ocevo imanje i lijepo se poslužio nasim bagrenjem. Nasjekao koliko mu je trebalo. Oh!!! Zar opet naše bagrenje, pored toliko drveća okolo. Još kad sam vidjela tri, četiri najdeblja preostala stabla, skroz oko korijena nasječena i ostavljena k’o insani ranjeni, da lagahno umiru, kako bi se što prije osušila, da bi onda kao lešinari došli po plijen. Među unakaženim bagrenjem su i ona što obgrliše ruševine našeg doma, da čuvaju istinu od zaborava i opominju... Strašno.!!! Oh, kako me to zaboljelo!!! Imala sam osjećaj da su posljednji potomci mojih korijena ranjeni i na izdisaju. I to lukavstvom i rukom komšijskom. A baš sam bila u fazi razmišljanja da im oprostim sva ljeta provedena u tuđini pa i ono ‘92...Naravno, samo da oprostim... A ovako...

To polomljeno očevo bagrenje mi je dalo snagu da prvi put uđem u autobus i uputim se policijskoj stanici Rudo. Policijski službenici su se na terenu uvijerili u istinitost moje tužbe i jako profesionalno pristupili predmetu i odradili svoj posao. Samo njihovom pojavom na terenu bila sam zadovoljna i još više smogla snage da se ponovo, autobusom uputim u moje Sastavke. I prvi put nisam zatvorila oci dok sam prolazila onaj punkt na Vaganu. Prvi put sam poslije dvadeset i dva ljeta smogla snage da porazgovaram sa nekadašnjim komšijama. Ljuta zbog prošlosti a sada zbog bagrenja, ulazim u malu Sastavačku birtiju da se raspitam šta znaju o mom bagrenju. Iznenađeni mojom pojavom svi su bili ljubazni iako sam za mnoge bila nepoznata, ali kada sam rekla ko sam i ko mi je otac, sami su počeli evocirati uspomene i nametnuti temu prošlosti. Sa izvijesnom dozom žaljenja za sve što je učinjeno mojoj porodici, tvrdili su da se sve zna šta je ko radio, sa čim sam se i ja složila. Naravno da se zna sve od ‘92, i ko je šta opljačkao i ko je kuću zapalio, ali se o tome u mom bivšem komšiluku ne priča javno. Baš kao danas o bagrenju. I ako svi znaju i ko je lopov i ko saučesnik, na moje pitanje o bagrenju su se zgledali međusobno i naravno "niko ništa ne zna". Onda, il’ prkos il’ inat bosanski snagu mi dadoše, da otvorim dušu i sav gnjev od ljeta ‘92 prolijem po toj maloj birtiji. Rekla sam i sve ono, što bi im rekli najmiliji moji, čija su srca popucala od čežnje za tim parčetom svoga neba. Htijela sam da znaju koliko sam ih prezirala sva ova ljeta. Govorila sam samo bolnu istinu o sudbini protjerane, obične bošnjačke porodice koja dvadeset dva ljeta u tuđini sanja svoje ognjište, svoju riječicu, livadu, svaki kamen i očevo bagrenje. Ljuta što su i po završetku rata, mada tu ratnih dejstava nije bilo, nastavili da uništavaju našu imovinu, a toliko bi kažu, željeli da se vratimo... Pa jel’ nas na ovakav način prizivaju??? Sve ove godine su se sladili našim jabukama i šljivama i opet im malo. A mi golih šaka u svijet krenuli i opet postigli sve a tamošnjim sokacima se od prljavštine ne može proći. Ne bješe to nekada tako….Ne...!!!

Razljevao se moj gnjev po malehnoj birtiji, ali nek’ je. Neko je morao karte otvoriti... Nek znaju da znamo sve. Sve od ljeta ‘92. Čak znamo i ko onako lukavo rani i ostavi na izdisaju, kao insana da se pati, posljednja 3-4 deblja stabla bagrema. Govorila sam sa željom da se moje poruke iznesu iz malehne birtije i prošire po komšiluku kako bi se izvršioci nedjela prepoznali i konačno naučili lekciju pa možda i zacrvenili. Nek znaju da postojimo, da smo tu. Da imamo nasljednike i da se planiramo vratiti. Možda sada i shvate šta znači imati komšiju i kako se komšije trebaju čuvati. Možda su i oni priželjkivali ovaj susret a dala se primjetiti određena doza pokajanja. Mada kao i u svakom mijestu, ima tu i dobrih ljudi i bilo mi je zadovoljstvo što sam neke od takvih srela. Mnogi od njih priželjkuju da zavlada kakav takav red i zakon, da ispadi pojedinaca ne blate čitavo selo. Razumjeli su oni moj gnjev i srdžbu. Zahvalna što su me saslušali, shvatila sam da se ni oni nisu sjajno proveli bez nas, komšija. Ipak smo prijateljski priveli razgovor kraju te napravili par fotografija. Onda sam otišla na zgarište porodične kuće da nahranim dušu i suzama zalijem ranjeno bagrenje. I ako s godinama želja za svojom djedovinom postaje sve jača, ne mogu u ovom trenutku reći da ću se baš ja vratiti ali ću se za sigurno vraćati. Ako ni zbog čega a to zbog očevog bagrenja.

Dok vijetar odnosi dva žuta opala lista sa mog pločnika u avliji negdje na Sjeveru Amerike, iz oka mi se otrgnu suza, teška ko ona majčinska kada se okrenula da posljednji put vidi njeno malo carstvo. Onda se sjetim Đorđa Balaševića i njegovih stihova: Ne lomite mi bagrenje. Kao da ih je pisao za mene i moju porodicu. Odmah na internetu pronalazim Balaševića i nekako mi bude lakše. Dok slušam pijesmu, zamišljam kako dolazim u svoje Sastavke i kao nekad, veselim se sa svojim komšijama, igramo odbojku na školskom dvorištu, zajedno kahvenišemo, družimo se i posjećujemo. Baš kao nekad...Nadam se da će ta dobra stara vremena brzo doći, al’ ipak želim da sve komšije poslušaju Balaševića i njegove stihove: Ne lomite mi bagrenje. Nek’ poslušaju, nije na odmet.
Ne lomite mi bagrenje!!!