Narodno predanje kaže: Da je u Blagajskoj tekiji ukopan Sari Saltuk-šejh i gazija islamskog svijeta. Da je živio prije fetha. Da je bio obljubljen kod komšijskih naroda, te da su vladari tih država tražili da se kod njih i ukopa. Iz ovih razloga-povezanosti sa komšijama, priča se da je pred smrt i sam naredio da se napravi sedam tabuta i da se odnesu u ove prijateljske zemlje. Jedna od tih zemalja bila je i Bosna i gazija je tu ukopan. Nakon Saltukove smrti, u Bosni, u drugoj polovini XV stoljeća pojavit će se i narodne priče posvećene Sari Saltuku poznate kao saltukname.
Prije svega, moram čitaoce obavijestiti da su u tekiji 2 mezara, ali i ja svoju pažnju posvećujem Sari Saltuku. Biće vremena da se istraži, i to, ko je drugi umrli tj. ko je u drugom mezaru, osim što moše biti da je i Ačik-baša kultna ličnost.
Godinama, razmišljam o tekiji na Buni i pitam se čije bi turbe, u njoj, moglo biti? Tražio sam literaturu, ali ništa konkretno. Čak ni u Šabanovićevom prijevodu Evlijinog ''Putopisa'' koji je bio u Blagaju i pisao o Blagaju i zabilježio neke značajne građevine, ali ništa o merhumima iz turbeta, ali ni o Hercegu. I čudim se, jer je Evlija u jednoj priči, koju je kazivao kada je pisao o Mileševu, napisao da je Herceg iz Mileševa pobjegao od sina Ahmeta, a po priči grčkih historika, i da se obreo u Blagaju koji je postao njegovo prebivalište. Međutim, kada je riječ o Blagaju, u prijevodu, ni jedne rečenice o Hercegu, a već ga je iz Mileševa preselio u Blagaj i to malo čudi, a o tekiji, samo tek konstatuje,da ju je napravio mostarski muftija. I zato bi Bošnjaci morali nanovo napraviti prijevod Evlinog ''Putopisa'', jer se uočava da je Šabanovićev prijevod bio i dirigovan od recenzenata, koji su strogo kontrolisali Šabanovićev rad, kako u prijevodu ne bi napisao nešto što bi imalo upliva na formiranje drugačijeg stava od njihovog, kada je u pitanju povijest Bosne, ali i Islam u Bosni ili na Balkanu.
U Hadžijahićevoj knjizi ''Islam i muslimani u BiH'' ima nešto konkretnije o turbetu.
Na osnovi istraživanja i analiza, koja je proveo Hadžijahić , imaju tri priče o turbetu -Sari Saltuku.
Prva je; da se u islamskom svijetu pod kultnim imenom Sari Saltuk javlja turkmenski žitelj koji je bio predvodnik više turkmenskih rodova koji se sa njima, u drugoj polovini XIII stoljeća, naselio u Dobrudži i bio neumorni misionar islama na Balkanu.
Druga je ; da su u ta vremena, iz kao kršćanskih zemalja, dolazili muslimani te kod Sari Saltuka provodili ramazanske dane u ibadetu-vjerskom učenju i da su se nakon isteka ramazana vraćali u svoje krajeve.
A tu je i priča o tome kako je, na samrti, i Bosanski kralj tražio da mu se pošalje tabut Sari Saltuka.
Po Hadžijahiću, zagonetku o kultnom Sari Saltuku, razriješio je Turski historičar H. Inaldžik koji je utvrdio da je Sari Saltuk kultna muslimanska ličnost najviše Balkanskih zemalja iz perioda od sredine XIII. do sredine XV. stoljeća, te da je Sari Saltuk ona osoba iz muslimanske populacije, nekog naroda, koji je širio i štitio Islam i muslimane u Evropi. Inaldžik je svoj zaključak izveo tako što je analizirao priče o Sari Saltuku iz svake od zemalja u kojoj ima turbe Sari Saltuka.
Priče iz ''Saltukname'' koje je osmislio muslimanski narod Bosne su iz druge polovine XV stoljeća. Dakle, nakon smrti našeg gazije-Sari Saltuka.
Poznato je da je u više evropskih zemlja u kojima su živjeli i muslimani, a koje su bile na kršćanskom udaru, ali i u zemljama u kojima i danas žive: Bosna, Albanija.., ima i mezar-turbe Sari Saltuka, a među njima: u Poljskoj, Mađarskoj, Rumuniji, Bugarskoj...gdje muslimani i danas žive, ali su religijski manjinski. Dakle, u svakoj od onih zemalja u kojima su muslimani, da bi se održali, morali se i vojno organizovati. Muslimane tih zemalja je, onovremeno, predvodio Sari Saltuk.
I, kako to ne može biti jedna ličnost, jer je i period od pojavljivanju Sari Saltuka u Dobruđi pa do Bosanskog cca 200 godina, i sami zaključujemo; da se, kada je u pitanju Sari Saltuk, radi o kultu koji je u teškim momentima za održanje islama u ovim zemljama vezan za časne i neprikosnovene borce za Islam. Bili su to islamski učeni ljudi, sa harizmom velikog islamskog učenjaka koji je bio, u ta teška vremena, kadar organizovati muslimanski narod u odbrani dina i vatana. Djelovali su tako što su, u svom okruženju, na principima islama pripremali muslimane za odbranu svoje zemlje. Sjedište su imali u jačem muslimanskom okruženju, a kao objekti u kojima su radili bile su hiže-od arapske riječi hižab-pokrivka ili tamo gdje je bilo i u džamijama. Predvodili su narod u vjerskim obredima, ali i u sukobima sa neprijateljem. Nakon smrti gazije, a kao značajnoj ličnosti, na mjestu ukopa napravljeno je turbe, a koje je bilo uokvireno u višenamjenski vjerski objekat-tekiju u kojoj su gazijini sljedbenici, vođeni novim šeihom koga je gaziaj predložio, nastavili djelovati na istim osnovama. Tako se ta tradicija, u Blagaju, zadržala do dana današnjeg. Tekije iz kasnijih perioda mogle su biti i bez turbeta, ali tekije iz onih predšerijetskih perioda su u većini sa turbetima svojih osnivača.
Razmišljao sam: Bošnjački narod već stoljećima svake godine, svake četvrte subote u maju, zijareti Blagajsko turbe, a sve to čine zahvaljujući jednom od merhuma iz turbeta koji je za života,prema narodnoj priči, dočekao i el. Fatiha. Njegove pristalice-derviši iz Bosne okupljaju se i na taj dan čine zikr, veličaju Allaha i Njegovo stvaranje.
Ko bi mogao biti taj Bošnjak, i još šeih-derviš, a kome Bošnjaci svake godine odaju počast tako što zijarete njegov mezar i uče mevlud? Ostaje, da zavirimo u tu prošlost i da konačno možemo tvrditi o kojoj je Bošnjačkoj, a tako povijesno značajnoj osobi tog, tog vremena, riječ.
I doista, to nije bio bilo ko; jer šeih je, ali i gazija. Prema predanju i pričama iz ''Saltukname'' živio je i djelovao kroz prvu polovini XV. stoljeća, zahvatajući i drugu polovinu istog stoljeća, jer je umro 1466.godine. Činjenica da Bošnjaci svake godine zijarete turbe, po staroj tradiciji, u zadnju subotu maja, bila je presudna u razrješenju tog povijesnog čvora.
Prema statusu on je šeih, nije umro mlad i njegovo djelovanje obilježio je drugi dio prve polovine XV.stoljeća sve do smrti koja ga je zadesila u 1466. godini.
Šejh je, jer je bio islamski učenjak, a gazija je, jer tako ga narod predstavlja, a da bi bio gazija morao je biti islamski ratnik.
On, kako je ugledan onda je imao svoju islamsku vojsku koju je predvodio i sa njom čuvao Bošnjački vatan.
I danas, kada obilježavamo dan njegova preselenja, četvrta subota u maju, ''njegova'' vojska-oni derviši koji se okupljaju u tekiji, pored njegovog turbeta, čine zikr-veličaju Allahovu moć i njegovo stvaranja.
Gazija je dobro zaslužan za Bosnu i njene Bošnjake, jer mu to Bošnjaci svake godine u zadnjoj suboti maja, uz znak zahvalnosti , uzvraćaju čineći posjetu turbetu i učeći mevlud.
Bošnjak je, jer mu mezar povijesno zijarete Bošnjaci.
Ali, za razrješenje enigme nema nešto konkretno za direktnu identifikaciju merhuma. Bošnjački narod, nije ga direktno-imenom i prezimenom unio u pisanu povijest, nego samo, i to u narodu, kao kultnu ličnost-Sari Saltuka.
Razmišljao sam; u zadnjih 100-tinjak godina, dok su komšije pravile povijesne konstrukcije o Bosni i Bošnjacima, Bošnjaci su mogli zijaretili Blagajsko turbe jedino i samo kao vjersku manifestaciju, i to isključivo iz vjerskih razloga. Iz razloga-prikrivanja, ali i nemogućnosti potvrđivanja istine slijed se i mogao održavati jedino na kultu o Sari Saltuku, imaginarnom borcu za prava muslimana koji je odnekud bahnuo. Da su Bošnjaci, u proteklim Jugoslavijama, Sari Saltuka mogli povezati sa konkretnom Bošnjačkom a još i vojnom muslimanskom ličnosti, to se nije moglo, a niti smjelo i predpostaviti a kamo li i desiti, jer je to period kada su našu povijest pisale komšije. Po njihovim konstrukcijama jedino i samo su oni, od početka Bosnske povijesti, svojim kršćanskim snagama mogli formirati Bosnu, a naše-Bošnjačko je bilo da potvrđujemo ono što oni napišu.
Kako je u periodima Jugoslavija bilo i prekida tradicije-zijarećenja turbeta, sjećanje ovog ''novog'' Bošnjaka na turbe i njegovo zijarećenje, postalo je isključivo vjerskog karaktera i tako se novi Bošnjak i ponaša. Međutim, povezujući turbe sa Sari Saltukom-ratnikom i borcem za Islam, daje nam sasma druge naznakei karakter manifestacije.
Komšije su pisali historiju tako da su našu-Bošnjačku autohtonost i sve što bi potvrđivalo našu autohtonost eliminisali i podvodili pod svoja povijesna gibanja. U tom periodu, našeg-Bošnjačkog bitisanja, negirana je mogućnost da je merhum mogao biti Bošnjak, jer muslimani se kao Bošnjaci pojavljuju, po njima, nakon, isto tako, konstruisanog povijesnog perioda-islamizacije Bosne. A predpostavka da se radi o Hercegu kao muslimanu, to uopće nije dolazilo u obzir, jer je on za Hrvate-katolike bio njihova povijesna ličnost, ali i za Srbe-pravoslavce, opet, njihova povijesna ličnost.
Hrvati ga svojataju, jer kraj u kome je djelovao-Hum je kao povijesno kraj gdje su živjeli Hrvati-katolici, i kao on je, po Ćirkoviću, 1544. godine tražio od Alfonsa, napuljskog kralja, da mu pošalje nekoliko časnih franjevaca koji bi poučili i učvrstili njegovo stanovništvo u pravoj vjeri. Kao, to je Alfonso i uradio i pslao Jovana-episkopa Osame, sa nekoliko nižih časnika. Ali za čudo, po istom Ćirkoviću, iste godine ga kao papa Nikola V eskomunicirao iz crkve.
A pravoslavci, osim što i oni tvrde da je to kraj u kome je živjelo srpsko stanovništvo pravoslavne vjere, počeli su mahati sa nekim papirima kako se Herceg u svom pismu sinajskim kaluđerima, manastira Sv. Katarine, izjasnio kao ''Herceg od svetog Save'', ali i da je, po Đuri M. U Goraždu dovršio crkvu svetog Đorđa sa datumom iz 1446.
Po mađarskom povjesničaru Talociju: Kada se kao Herceg ženio, isprošena mu je Barbara Lihtenštajn. I kako je dotična po imenu i prezimenu katolkinja onda je njoj obećano da može ostati u katoličanstvu i dovoditi sebi sveštenike. Šta li je to Herceg po duhovnosti? Tražio sam odgovor. Po Talociju Herceg nije katolik.
Dovoljna su ova tri primjera povijesnih konstrukcija, o Hercegu, kršćanskih povjesničara u kojima ima i svojatanja Hercega, da se može shvatiti; da je sve ono što je pisano o Hercegu i njegovom životu, a posebno vjerovanju od strane istih, sve same konstrukcije.
Bez obzira na sva svojatanja Hercega, i povijesne konstrukcije o njegovom pripadanju nekom drugom narodu i nekoj drugoj vjeri, a ne Bošnjacima i Islamu, kada je turbe u pitanju; za mene, ali i za sve druge koji razmišljaju, neosporna je činjenica da je merhum iz Blagajskog turbeta-bošnjačka povijesna ličnost, a nikako neko ko je došao sa strane, a to iz razloga što mu Bošnjaci svake godine zijarete turbe. Kao istaknuti islamski borac nosi i kult Sari Saltuka kroz koga je muslimanski narod izražavao svoje zadovoljstvo njegovom učenošću i borbom u odbrani muslimana u Evropi.
Tekija je u prelijepom ambijentu pored izvora Bune, a ispod kamene litice koja se nadvila nad tekijom i kao da je čuva u svome okrilju. Takvo mjesto ukopa imaju, tj. mogli su da biraju samo privilegovani. A da je i merhum privilegovan govori i to što mu mezar-turbe Bošnjaci zijarete svake godine, a to je, kod Bošnjaka, uobičajeno i u drugim sličnim situacijama, i u pravilu, na godišnjicu smrti merhuma.
Samo saznanje da je u tekiji turbe Sari Saltuka nije bilo dovoljno za tvrdnju o konkretnoj osobi, ali su kockice dobro posložene i nepobitne činjenice su :
Turbe je kultno od ''Sari Saltuka''. Bošnjaci su ranije, svake godine, zijaretili njegov mezar, koncem maja. Merhum je Bošnjak. Bošnjačke narodne priče o njemu-''Saltukname'' su iz II polovine XV.stoljeća. Doživio je period ulaska Bosne u Islamski Komonvelt-Fatihovo ''osvajanje''.
Ova spoznaja sa ostalim relevantnim podacima bila je dovoljna za moju predpostavku, a to je da je merhum naša poznata Bošnjačka ličnost.
Predpostavku, da je to turbe znamenitog Bošnjačkog velikana iz perioda prije ulaska Bosne u Balkanski Islamski komonvelt sada sam mogao pretočiti u tvrdnju. Zapažam, da sve kako se odvijalo u povijesti, u tom vremenskom periodu, ali i sve kako se i danas danile dešava oko ove tekije i turbeta;
da to jedino može biti turbe oca Ahmet-paše Hercegovića. Ahmet-paša je koncem XV stoljeća bio jedna od najuticajnijih ličnosti u Balkanskom Islamskom komonveltu, a njegov otac Herceg je inicijator ulaska Bosne u zajednicu islamskih država Balkana. Ahmet je rođen i kao dijete živio u Blagaju, sin je od Hercega Kosače. Otac ga je poslao na školovanje u Istambul i tako je i postao vrlo uticajna ličnost. Ahmet je umro u Turskoj i njegov mezar-turbe je u Turskoj. Ostaje tvrditi da je Blagajsko turbe njegovog oca.
Zabilježeno je da Bošnjaci, i prije nego što je Bosna ušla u savez muslimanskih zemalja Balkana, imaju u svojoj kulturnovjerskoj tradiciji zijarećenje-posjetu mezarima svojih znamenitih ličnosti, i to na dan njihova ukopa, gdje uz vjerski obred, zahvaljujući merhumu-gaziji, veličaju Allaha dž.h. i njegov hikmet. To mi-Bošnjaci nazivamo još i mevlud. A da je to zijarećenje iz predhanefijskog perioda govori i činjenica da su se sve te manifestacije odvijale, a i dalje se odvijaju po solarnom, a ne po lunarnom kalendaru.
Analizirajući sve okolnosti, na osnovu kojih sam mogao dolaziti do relevantnih činjenica, zaključio sam i tvrdim da je turbe u Blagaju-turbe velikog sina naše Bosne, onog našeg Dobrog Bošnje-hercega Stephana Kosače,što ga već dugo drugi svojataju i prave povijesne konstrukcije o njemu, tako da ga njegovi Bošnjaci, iz već navedenih razloga, kao hercega Stephana Kosaču, nisu dovodili u kontekst Bošnjačke muslimanske povijesne ličnosti.
I za mene, bio je to problem. I prije 30 godina Imao sam predpostavku da je to Hercegovo turbe, ali je nisam mogao obznaniti jer nisam raspolagao sa činjenicama koje su moju predpostavku mogle iole potvrditi.
Prije svega, nisam to mogao obznaniti jer je u povijesti naših komšija on njihova ličnost, a u svijesti sam držao da to nikako ne može biti. Hercegovo Ime, za koje povijest zna; Stephan-Stjepan-Stefan, nije mu orijentalno i po osnovi-tvrdnji, da musliman nosi isključivo orijentalno ime, otpadala je mogućnost predpostavke, da je turbe hercega Stephana. I dalje, a po konstruisanoj bošnjačkoj povijesti, koja nama je prezentovana, pa sam i sam bio ograničen istim konstruisanim povijesnim informacijama; Sari Saltuk nije mogao biti autohtoni Bošnjak musliman, jer, po toj konstruisanoj povijesti, u Bosni nije bilo muslimana dok nisu Turci bosansko stanovništvo, nakon osvajanja iste, počeli obraćati na Islam.
Međutim, povijesna je istina da Bosna nije osvajana od Turske, da su njeni graditelji autohtoni narod njeni Bošnjaci muslimani, da su je oni gradili i branili, a da su imali i svoje predvodnike, a jedan od njih je bio i Herceg.
Da je upravo to period kada katolici Evrope predvođeni papom Pije II najviše kidišu na Bosnu i žele je podčiniti katoličkoj upravi, a njen narod-njene Bošnjakemuslimane pobiti, prognati, a što ostane pokatoličiti, kao što su to uradili i sa mnogim zemljama Zapadne i Srednje Evrope.
Bosnu je Herceg branio i uveo u Islamski komonvelt. Ova nova spoznaja o Bosanskoj povijesti-nove činjenice kojima nije raspolagao Bošnjak, rasvjetljava svu tamu oko turbeta, ali i ostale nedoumice u našoj povijesti.
Proučavajući sve okolnosti, pod kojima je dolazilo i konačno po kojima je i došlo do konstrukcija Bošnjačke povijesti, nezaobilazan je razlog svojatanja Bosne i na toj osnovi negiranja da je Bosna Bošnjačka. Analizirajući povijesno razdoblje Hercegovog života, ali i sve ostale okolnosti; roditelji,djeca, unučad, braća, amidža...i prikupljajući relevantne povijesne podatke, sve do danas, mogu bez ikakvog ustezanja s punom istinskom-naučnom i svakom drugom odgovornošću, tvrditi i promovirati ovu povijesnu činjenicu koja puno, jako puno znači u našoj Bošnjačku povijesti i u rasvjetljavanju i povijesne činjenice;
da nije bilo nikakvih prevjera našeg Bošnjačkog naroda kada je Bosna ulazila u Komonvelt islamskih zemalja u kojima je bila i Turska, te da su i do tada Bošnjaci bili muslimani i da ih je predvodio herceg Stephan Kosača.
Prvo, što je trebalo uraditi bilo je; kako Hercega uvesti u našu Bošnjačku povijest, jer su ga naši negatori već odavno prisvojili tj. trebalo je prvo rasvijetliti taj period Bošnjačke povijesti i tek tada pretpostavka je imala i smisla-utemeljenje? Ovaj srednjovjekovni dio naše- Bošnjačke povijesti, tj. onaj dio prije nego će Bosna iz nužde morati ući u Balkanski islamski Komonvelt za Bošnjake je totalno zamagljen.
Napisat ću jednu tvrdnju koju neki Bošnjaci neće moći prihvatiti, jer prosto nisu se bavili tim problemom, a svoje znanje su sticali marljivim radom ali lošom literaturom. Ali, podrobnija analiza govori da je ta tvrdnja činjenica koja se neda negirati. A ona je:
Bošnjaci misle da nešto, o tom povijesnom periodu znaju, a zapravo sve to što misle da znaju je iz pisanja naših negatora i zato su to sve povijesne konstrukcije.
To nije ponižavanje našeg čovjeka i niti udar na nečiji znanstveni integritet, ali to je istina i svi koji sebe smatraju intelektualcima neka razmisle i shvatit će da je to tako, jer su vremena kada su Bošnjaci sticali znanje o sebi za Bošnjake bila teška, da nemože biti teža. Sve nam je krojeno po mjeri onih koji su nas negirali i totalno dezavuisali, a povijest pogotovo. I rezultat učenja od takvih je lažno znanje. I to sve iz razloga da bi i povijesno, na negacijama Bošnjaka, ostvarivali teritorijalne pretenzije na Bosnu, što su i u zadnjem ratu radili.
U svim tim političkim perturbacijama Bošnjaku se bilo bitno održati i biološki opstati i prenositi, koliko se moglo samo i isključivo islamsku duhovnost, a povijesti što se tiče u to se nismo mogli, a niti smjeli petljati. U međuvremenu, mnogi Bošnjaci su propagandom da su povijesno bili duhovno nešto drugo a ne monoteisti, odbacili su svoju islamsku duhovnost i to su danas najljući neprijatelji Islama i muslimana. I zato je tvrdnja; o našem neznanju naše povijesti u istinu činjenica koja ima utemeljenje. U nastavku pisanja to ću pokušati razjasniti.
A zašto bi, ili zašto je Herceg od komšijskih povjesničara svojatan?
Razlog svojatanja Hercega je prije svega taj, što je u svom periodu življenja Herceg bio jaka Bosanska povijesna ličnost i bio predstavnik onog većinskog bosanskog naroda-njenih Bošnjaka. Kako su oba ova naša komšijska naroda negirali Bošnjačku autohtonost i svojatali Bosnu, onda ubacivanjem Hercega u svoju povijest, na indirektan način, i Bosna se ubacuje u istu povijest, a kršćanstvo kao državotvorna vjera interpolira u Bosansku povijest.
Prisvajanje Hercega od naših kršćanskih komšija i izbacivanje iz Bošnjačkog korpusa doprinijelo je i njegovo ime, koje nam se prezentuje, kroz povijest-Stephan, a onda od jednih kao Stjepan, a od drugih kao Stefan, a koje ovi interpretatori povijesti, ali ni Bošnjaci, nisu mogli inkorporirati u orijentalna imena i iz tog razloga otpadala je mogućnost da je Herceg musliman, a ako nije musliman onda se njegovo svojatanje podrazumijevalo.
Za sve starije evropske orijentaliste-povjesničare, iz ranijih stoljeća, Herceg je prema dostupnim dokumentima koje su koristili i javnosti prezentovali, a koje su pisali katolički legati: pataren, heretik, toprača schizmatika.... Dakle, od onih povjesničara koji su prvi posvetili svoju pažnju na Hercegovo vrijeme i njegovo djelovanje, on nije niti katolik niti pravoslavac, nego pataren ili heretik, a to iz razloga što su oni na drugi način imali pretenzije na Bosnu i kao Hrvat-katolik ili Srbin-pravoslavac nije im ni trebao, jer to nacionalno svojatanje je iz prošlih vremena.
Ali, ni to što je za sve evropske starije povjesničare, heretik, a ne katolik niti pravoslavac, ovim kasnijim historiografima-našim komšijama, ali i Bošnjacima, nije davalo nikakvu mogućnost inkorporiranja Hercega u Bošnjački milje, jer je Hrvatima-katolicima trbao zbog Bosne hrvatske, a Srbima-pravoslavcima zbog Bosne srpske, a kako su ga komšije svojatali, Bošnjački povjesničari se nisu ni oglašavali, a nisu ni mogli, jer se u tom smislu nisu ni pitali.
Tek u skorašnjim i podrobnim analizama heretizma kojeg su potencirali evropski katolici, a za heretike proglašavali vjerski konfrontirane svoje komšije, dolazim do spoznaje da su isti-katolici, iz razloga mržnje prema muslimanima, sve muslimane nazivali hereticima-krivovjernicima, a najviše zbog činjenice što muslimanska Knjiga-Kur'an derogira kršćanski stav o Isusu kao Bogu.
Hercegovo svojatanje kao kršćanina je krenulo u proteklih 100-tinjak godina, od komšijskih povjesničara, i na taj način njegovo uklapanje u konstruisanu Bosansku povijest.
Svoju tvrdnju; da je turbe u Blagaju Hercegovo turbe, zasnivam na ovim činjenicama:
1.) Herceg je umro 22.maja 1466. god. a narod i danas, na ovaj dan zijareti Sari Saltukovo turbe u Blagaju, jer svake zadnje subote u maju, a što odgovara datumski 22. maju, njegovi sljedbenici- derviši, sada, halvetijskog reda, u njegovoj tekiji, koja je i napravljena prema njegovoj oporuci- prema vakufnami-testamentu, okupljaju se i čine zikr veličajući Allaha, a kao sjećanje na umrlog.
Prema predanju, i Sari Saltuk je umro u drugoj polovini XV stoljeća jer su i ''saltukname'' iz tog perioda, a nastale poslije njegove smrti.
(Dok sam ja istraživao sve oko tekije i turbeta, prije našeg rata, narod je zijaretio turbe u zadnju subotu u maju, što je povijesno i odgovaralo, ali je to poslije rata izmijenjeno u drugu subotu u maju i to više nije adekvatno sa povijesti. Nije se vodilo rašuna o povijesnom aspektu zijarećenja, a to bi trebalo vratiti.)
2. Blagaj se sa svojim utvrđenjem i naziva Hercegovim gradom. On je i pravio utvrdu iz bezbjedonosnih razloga, jer to je period kada katolici ruše po Evropi monoteističke države i na red bi mogla doći i Bosna. Dakle, Herceg je u Blagaju živio, tu je djelovao, tu su mu se rađala djeca i tu bi trebalo da je i ukopan. Ako tako nije, zašto bi se onda Blagaj nazivao Hercegovim gradom.
3. Povijest, život, ali i narodna tradicija vežu Hercega za Blagaj.
4. Njegov najmalađi sin-Ahmed paša Hercegović, bio je Veliki vezir u jednoj Islamskoj državi . Dakle , njegovo-Ahmetovo porijeklo-njegovi korijeni moraju biti utemeljeno na islamskoj tradiciji, a ne na nekom drugom vjerskom učenju iz poznatog šerijetskog stava da su oficiri islamske vojske morali biti djeca muslimana.
Zaključak: otac Ahmetov, a to je Herceg, nije mogao biti kršćanin nego musliman.
5. Hercegova unučad- djeca od Katarine; Ishak i Emina ( Sigmund i Katarina) odlaze u Istambul i tamo nastavljaju svoju izobrazbu i život u jačem muslimanskom okruženju, a ne kako nam drugi serviraju da su uhapšeni, prisilno odvedeni, nasilno islamizirani i da su kao konvertiti živjeli u Turskoj.
Ove tvrdnje su od naših negatora i uklapanje u iskonstruisanu povijest a sve zbog svojatanja Bosne i negiranja da su Bošnjaci neprevjeravani autohtoni Bošnjaci.
6. Ishak je imao jak uticaj u Islamskom komonveltu koji je tada formiran od muslimanskih država Balkana, a Emina je bila udata u Skoplje, a kada je umrla sahranjena je u obližnjem muslimanskom greblju gdje i danas ima njeno turbe.
I za Ishaka vrijedi tvrdnja da je njegovo porijeklo, prema njegovom statusu u hilafetu, moralo biti iz islamskog duhovnog miljea.
7. Hercegova kćerka Katarina, prema narodnom pričanju a koje prenosi kroz ''Blagajske priče'' Šućrija Ćusto, je nasilno uhvaćena, negdje oko Stona, od strane kršćana, utamničena je i vjerovatno je završila kao i sve muslimanke tog perioda koje su dospjele katoličkog ropstva. Sve su paćene i u vrlo teškim mukama dočekale kraj života. Šta je bilo sa njom to nije potvrđeno, osim što postoji, sa druge strane, priča o njenom katoličanstvu i kao testamentu u kojem ostavlja Bosnu papi, ako se njena djeca ne povrate u katoličanstvo.
To, da je ostavila testament, te da je bježala u Rim je sve izmišljeno u političke svrhe preotimanja zemlje Bosne, a da Bošnjaci nisu mogli reagovati na ove izmišljotine, jer su u zadnjih 100 godina, u one dvije Jugoslavije, bili isključeni kao narod koji je mogao uticati na pisanu povijest, a time i na povijesnu istina. Povijest o Bošnjacima su krojili naši negatori hrvatski i srpski historiografi, a tu nigdje nije bilo istine.
I sama činjenica da je njen brat Ahmet, veliki vezir u Balkanskoj zajednici islamskih država, dovoljna je da o Katarini razmišljamo u okviru porodice Kosača, koja je bila islamske provenijencije, jer su i njena djeca živjela i skončala kao muslimani.
8. Kako je Herceg bio jedna od najznačajnijih ličnosti Bosne, u tom periodu, po kome je dio Bosne, u kome je Herceg djelovao, dobio i ime-Hercegovina, po svemu sudeći, treba da je i ukopan u Hercegovini.
9. Nigdje nema njegovog groba, a da je ukopan kao kršćanin ili hrišćanin.
10. Inače, kada bi bilo ko birao mjesto za vječni počinak sa namjerom da se na tom mjestu veliča Allah dž.h. odabrao bi ono mjesto –onu prirodnu ljepotu pored vrela Bune, a to je mogao Stephan, jer je bio šejh i gazija Bosne iz Blagaja.
11. Prema islamskim običajima Bošnjaka iz tog pred hanefijskog perioda, a koji se i dalje trače, Bošnjaci na godišnjicu smrti svakog velikana-gazije, koji je uz to bio i sufija, zijarete ukopno mjesto- kabur, na kome je obično izgrađena tekija, te uz zikr-veličanje Allahove moći prisjećaju se i gazije čije je mjesto počivanja posjećeno. ( Slična manifestacija odvija se i u Pruscu zahvaljujući Ajvaz dedi, ali i Kjafiji Prušćaku)
12. U više inkvizicijskih dokumenta u kojima se sudilo Italijanskim patarenima oni priznaju da su dolazili u Dalmaciju kod Bosanskih katara od kojih su učili o njihovom vjeroučenju. Kako su Herceg, a i njegov amidža Sandal, prema izvještajima papskih legata bili nepokolebljivi patareni-muslimani najvjerovatnije je to bila porodična doktrina – škola islama koju su pohađali i Evropski muslimani.
13. U arhivskim dokumentima iz Dubrovnika iz prve polovini XV stoljeća imaju podaci da je Hercegov amidža-Sandal podnio zahtjev Dubrovačkoj općini da on želi izgraditi vjerskog objekta uz koji bi bila i bolnica. Povjesničari koji su analizirali dotični dokument Izbjegli su definisanje tog vjerskog objekta, tj. kojoj vjerskoj provenijenciji pripada, pa je to Truhelka obznanio kao vjerski objekat Bosanske crkve.
U Dubrovniku je bila potkupolna džamija sve do pred kraj XVII stoljeća kada je od strane kršćana porušena, a nakon progona muslimana iz tog dijela Dalmacije. Kako niko nikada nije ništa napisao o postojanju Dubrovačke džamije, te kako su ovi historičari analizirajući dokumente zaključili da bi Sandalov zahtjev mogao biti objekat Bosanske crkve, a ni tog objekta nema, onda je taj Truhelkin objekat Bosanske crkve bila u stvari Sandaleva Dubrovačka džamija. A to zato što je Dubrovnik, kako bilježe papski legati, još u XIII stoljeću potpuno u herezu ogrezo, a kako je Sandal, po svim povjesničarima bio nepokoljebivi pataren-heretik, onda je njegov zahtjev za gradnju vjerskog objekta bio zahtjev za gradnju džamije.
14. Po historiku Schmitu, a prema izvještajima papskih legata iz konca XII i početkom XIII. stoljeća, Dubrovnik je u potpunosti heretički, te da se katoličanstvo i ne nazire.
Dubrovnik se nije mnogo promijenio i za slijedećih stoljeća, a kako su za katolike heretici u stvari muslimani onda su žitelji Dubrovnika, u Sandalovo i Hercegovo doba, bili većinski muslimani i normalno je da je moralo biti i njihovih sakralnih objekata.
15. Nakon progona muslimana iz Dubrovnika koncem XVII. stoljeća i nakon rušenja džamije sva dokumentacija koja je bila u toj džamiji je otuđena. U džamiji je najvjerovatnije bila i Hercegova vakufnama u kojoj je Herceg za svoga života podijelio svoj imetak. U kasnijem periodu kada su katolički historičari konstruisali povijest i Hercegova vakufnama je krivotvorena tako što je prijevod urađen prema tadašnjim političkim potrebama i pripisan je drugoj ličnosti tj.poznata je kao ''Testament gosta Radina.''
16. Ipak, u jednom dijelu tog prijevoda vakufname naznačen je Hercegov zahtjev da se : NAKON NJEGOVE SMRTI IMA NAČINITI HRAM NAD NJEGOVIM GROBOM i u te svrhe ostavlja 140 dukata.
17. Nigdje u okruženju nema takvog groba, a niti hrama, koji je podignut Hercegu ili Radinu kao kršćaninu, a da odgovara uslovima iz tog testamenta. Bilo bi normalno da je ispunjena želja zavještitelja, jer je imao nasljednike, koji su mogli kontrolisati provođenje testamenta.
18. Ali, u Blagaju ima turbe Sari Saltuka i ima tekija što navodi na zaključak da su Hercegovi nasljednici ispunili njegovu želju iz vakufname te u Blagaju, pored vrela Bune napravili tekiju u koju je uklopljeno i turbe.
19. Prema poznatim podacima turbe i tekija su iz druge polovine XV stoljeća što odgovara vremenu kada je Herceg preselio. Herceg je bio jaka Bošnjačka vladalačka islamska ličnost, jer sva njegova dalja pokoljenja rade istu stvar, brane Islam i Bosnu od kršćanana, a i njegovi sljedbenici preko 540 godine uzastopno čine zikr pored njegovog mezara i u prelijepom ambijentu vrela Bune veličaju Allahovu moć i Njegovo stvaranje, a sve zahvaljujući Hercegu.
20. Povezujući ovo turbe za narodnu priču koju spominje i Hadžijahić o Bosanskom kralju i njegovom zahtjevu da mu se pošalje tabut Sari Saltuka , a kako je po narodnoj priči turbe u Blagaju turbe Sari Saltuka konstatujemo da je u pitanju visoko pozicionirana Bošnjačka ličnost pa možda i kralj. Da li iz avarske titule STEPHAN slijedi da je Herceg bio vladar?
21. Legenda o Sari Saltuku nedvojbeno govori da se radi o poznatoj ličnosti tog vremena iz Bosne, jer sedam kraljeva je htjelo da se on, kod njih, ukopa u njihovoj zemlji. U to vrijeme najpoznatija ličnost Bosne je, upravo, bio herceg Stjepan Kosača. I ovaj dio priče o 7 kraljeva uvodi Sari Saltuka u red kraljeva, jer 7 kraljeva je tražilo da se on ukopa u njihovim državama. A, veza Hercega, i priče o sedam kraljeva, je i povijesno utemeljenje turbeta i ove tekije.
22. U Evropskoj- muslimanskoj povijesti srednjeg vijeka neki događaj krunisanje ili slično ima ''težinu'' ako se on podvodi pod sedam kraljeva.Taj broj sedam varira još iz perioda Iskendera Velikog, i kasnije, kada je sedam meritornih osoba , u nekoj od zemalja , moglo da promoviše-kruniše određenu osobu. Stephan je unaprijeđen u hercoga, od strane Rimskonjemačkog cara Fridriha III koji nije bio kršćanin, a na prijedlog sedam banova (Konjički dokument)
23. U Hercegovo vrijeme kraljevi mnogih zemalja, našeg okruženja, nisu bili kršćani nego naprotiv muslimani. U istom vremenskom periodu Kršćani-katolici su na brutalan način uspostavili vlast u mnogim zemljama Srednje i Zapadne Evrope i nastoje to uraditi i na Balkanu . Herceg je jedan od Bošnjaka koji je to sprečavao i zato je dobio titulu hercoga, od Wilhelma- zadnjeg Rimskog cara.
24.Muslimani Bosne, iz tog vremena, imaju stara narodna a ne orijentalna imena, koja će tek ulaskom Bosne u sastav islamskih zemalja mijenjati orijentalnim imenima, a to će biti povod o teoriji islamizacije Bosne.
25. I Herceg je imao staro narodno ime Stephan, barem je tako u povijesti, mada je njegov amidža Sandalj imao orijentalno-arapsko ime (Sandal- vrsta mirisne biljke), a i brat mu Isa-beg Hranušić- utemeljitelj Sarajeva, i to nikada niti jedan od tih historika, koji Kosače trpaju u krivovjernike i ostale, ne uzimaju u razmatranje. Neki čak tvrde da je ime Sandalj gotsko ime. Može biti da su ga i Goti imali, ako se uzme da su Goti, kao i Bošnjaci, bili monoteisti.
26. Iz svih relevantnih činilaca, dakle na osnovu istinske i podrobne analize vremenskog perioda, konkretne političke situacije i djelovanja Kosača u Bosni, moše se tvrditi da je i porodica Kosača bila islamske provenijencije.
27. Hercegov stariji brat-Isa beg Hranušić je veoma značajna Bošnjačka povijesna ličnost i uzima se da je on udario temelje Sarajevu kao značajnom srednjovjekovnom Bošnjačkom Balkanskom centru.
28.Mada je slijedeća povijesna informacija iz negatorske kuhinje i imala je neku drugu namjeru , ali iskoristit ću je, jer njome i naši negatori potvrđuju činjenicu da Herceg nije kršćanin.
Prema krivotvorenom dokumentu, povjesničari pišu; da je oko 40.000 ili malo više'' maniheja'' pribjeglo Hercegu u Hum,''svomu drugu u nevjeri'' nakon pokušaja pokrštavanja, istih, od strane kralja Stjepana Tomaša.
Konstrukcije su u cilju ubacivanja katoličanstva u bosansko vladanje, ali bez obzira , tu je i tvrdnja, od njih, da Herceg Stephan nije katolik, nego manihej, jer kao ovi maniheji iz okoline Jajca bježe Hercegu u njegovu zemlju.
29. Kada je 1459. papa Pio II zaprijetio Bosni, sultan Fatih je došao sa islamskom vojskom u Bosnu, u kojoj su i tada bili Bošnjaci, jer je zahvaljujući i Hercegu, kao jednom od vođa bošnjačkog muslimanskog naroda, Bosna-kao muslimanska zemlja, ušla u savez sa ostalim Balkanskim muslimanskim zemljama da bi se uspješnije branila od katolika koji su u tom periodu najžešće prijetili.
30. i na kraju, moja predpostavka; da je uz mezar Hercega i mezar njegovog amidže Sandala. Najvjerovatnije je da je Sandal bio osnivač derviškog reda koji je djelovao u Humu te da je bio šeih, a da je njega naslijedio Herceg, te su iz tog razloga i njihovi mezari jedan pored drugog.

Onovremena povijesna događanja, kao obrazloženje, uz tvrdnju da je Herceg Bošnjak, a turbe u Blagaju Hercegovo turbe
Smatram, da izneseni stavovi-tvrdnje o Hercegu, koliko poznate tako i one koje konstruisana povijest nije dovodila u vezu sa Hercegom, neki nisu znali, dovoljno svjedoče o Hercegu kao Bošnjaku. Vrijeme je da u Bošnjačku povijest pođemo inkorporirati te naše velikane, među kojima i Hercega. Da Hercega pođemo izučavati kao jaku Bošnjačku povjesnu ličnost, jer je to i bio. I na istom, dakle, na Hercegu i njegovom življenju, temeljiti releavantne historijske činjenice o Bosni a kojima je Herceg bio nosilac.
I napokon, vrijeme je da tim našim velikanima damo ono mjesto u našoj povijesti koje su i zaslužili, i sa njima , napokon, početi ispisivatu našu istinsku Bošnjačku povijest, jer nije ni moralno ni ljudski da takve ličnosti koje su čitav svoj život posvetile svom narodu, svojoj vjeri, svom vatanu od tog istog naroda ne budu valorizovane. Slijedeći kojem treba posvetiti pažnju je Hercegov amidža Sandal(j) pa Hercegov sin Ahmet-paša, pa Mehmed-paša Sokolović i tako redom. Sve su to Bošnjaci koji su izbačeni iz našeg naroda komšijskim konstrukcijama.
Mnogima se moje tvrdnje ne uklapaju u stečeno ''znanje'' o ovom povijesnom periodu te o Hercegu Bošnjaku koga su naše komšije zbog političkonacionalnih ciljeva svojatali, a sve nudeći i pišuči kojekakve falsificirane dokaze; da je dotični pripadnik njihovog vjerskog miljea, a Bosna, u kojoj je Herceg bio značajan velmoža, povijesno dio njihove nacionalne teritorije.
Za jedne je on; pravoslavac-''Herceg od svetog Save'' , a za druge; otac ''katolkinje'' Katarine pa je i katolik. Među tvrdnjama ima i onih starijih, od strane katoličkih legata, koje ga ne svrstavaju niti u jedne, a niti u druge, nego u katare ili pak patarene, a kasnije i u bogumile, a one nam odaju pravu Hercegovu duhovnost, tj.da Herceg nije ni katolik ni pravoslavac.
A Bošnjaci, da smo mogli izučavali svoju povijest, te da nismo dobijali i prihvatali informacije o tom dijelu naše povijesti, pa i o Hercegu, od onih koji nas inače negiraju-naših negatora, onda bi nam bilo jasno da je sve to što je pisano i pripisivano Hercegu, samo negacija Hercega kao Bošnjaka, a uz to negacija i Bosne ka države Bošnjaka.
I danas neka zdanja u Mostaru, koja su pravili neki drugi a ne Bošnjaci, nose Hercegovo ime. Treba im zahvaliti na ukazanoj časti prema njemu kao žitelju Bosne, ali i Hercegovine, ali moram napisati i to; da on nije ono kakvim ga oni vide-predstavljaju, nego veliki šejh i gazija Bošnjačkog muslimanskog naroda. On je svim svojim bićem i djelima pripadao Bošnjačkom muslimanskom narodu, a neki koji su drugačije učeni misle i govore; da on nije Bošnjak jer mu je ime Stjepan ili Stefan, a u stvari on je samo nosio naziv stephan-slijedeći koji će da vlada.
U jednoj od isprava u Dubrovačkom arhivu, koju navodi J.Fine u svojoj knjizi: ''Bosanska crkva novo tumačenje'', a isprava je datirana od 23.III. 1455. g. Dubrovčani se tuže hrvatsko-ugarskom kralju Vladislavu na Stephana Kosaču, te mu obezvrjeđuju naslov hercog, jer vele: '' smije li se nazivati hercogom onaj, kojega su tim naslovom odlikovali Turci ... ''
U istoj knjizi autor navodi pisanja o Hercegu od Du Conge koji kaže; ''kada je Stjepan dobio titulu hercog od cara Fridrika III (nema godine kada) sva zemlja se prozvala Hercegovina.''
Iz ovih dviju tvrdnji zaključujemo: Dubrovčani-katolici spore Stephanu titulu hercoga, jer su ga tom titulom odlikovali Turci-muslimani, a Du Conge kaže da je tu titulu dobio od Fridriha III.
Dakle, povjesničari koji su radili na Hercegu tabireći listine Dubrovačkog arhiva i sami tvrde, indirektno, da rimsko-njemački car Fridrih nije kršćanin, jer je po Du Congu on dodijelio titulu hercoga Stephanu Kosači, a koju su, prema ranijem iskazu Dubrovčana kralju Vladislavu, Hercegu dodijelili muslimani-turci.
Farlati, takođe navodi da je rimskonjemački car Fridrih III preporučio Stjepana za hercega. On kao tvrdnju navodi dokument sačinjen 1446. g. u Konjicu, a njegov član V govori o herceštvu. Ovaj dokument, koji se čuva u Dubrovačkom arhivu, je na latinskom jeziku, a kako je skup, na kome je dokument donešen, bio skup balkanskih velikana, neki smatraju da je morao biti napisan bosanskim pismom i na Bosanskom jeziku, te ga ne prihvataju kao autentičan dokument.
Postoji mogućnost da je dokument preveden na latinski jezik iz političkih razloga te da odaje vezu tadašnjeg vladanja i katoličke crkve, jer su tada svi dokumenti, a koji su se ticali crkve i njenog upliva na vlast bili na latinskom jeziku.
Činjenica je da je Stephan Kosača nosio titulu hercega, koja je u to vrijeme bila titula jednog od velmože u Rimskom carstvu. Po Stephanu hercegu, i Hercegovina je dobila ime.
Dakle, Herceg je bio uticajana Bosanska ličnost.
Činjenica je i ta; da je hercog-herceg izborna titula, još od Aleksandrovog perioda uređenja država.
Činjenica je i ta; da je tu titulu dodjeljivalo 7 velmoža po Aleksandrovom modelu.
Zaključujemo, može se uzeti kao tačna činjenica, koju nam donosi Farlati, da je na skupu u Konjicu odlučeno da se Stephan Kosača imenuje hercegom, izbornim načinom, jer je Konjički skup bio skup sedam Balkanskih velmoža.
Jesu li to bile velmože, istog ili nižeg ranga, koji su bili u tom sedmočlanom tijelu to ćemo istražiti, jer to kršćanski povjesničari nisu istraživali nego samo ponekad ovlaš i u nekom drugom kontekstu istakli, jer se nije uklapalo u njihovu povijesnu matricu.Da li je to i onih 7 kraljeva iz priča o Sari Saltuku?
Ovaj način izbora velmoža u državama bio je monoteistički pristup-princip, a uveo ga je Aleksandar Veliki i trajao je kroz sve faze monoteističkog vladanja od perioda Aleksandra, preko Arijevog, a onda Avarskoislamskog do hanefijsko-šerijetskog perioda-turskog perioda.
Prema konjičkom dokumentu, velika je vjerovatnoća da je na tom zasjedanju u Konjicu, koje je činilo sedam banova iz sedam banovina koje su okruživale Bosnu a to su: Bijela Hrvatska, Slavonija, Požešga, Podramska, Raška, Sremska i Arbanaška Stephan predloži kao nosilac titule hercoga u Bosni, koja se dodjeljivala kao značajna titula zaslužnim ljudima islamske provenijencije u Evropi i da je dokument sačinjen bosanskim jezikom, ali da je doživio svoju preinaku u kasnijem periodu kada su evropski katolici sa katolicima Hrvatske prognali Hrvate muslimane, a onda zatirali sve muslimanske tragove, a pisane dokumente krivotvorili.Između ostalog, i ovaj dokument je tada, najvjerovatnije i preveden na latinski jezik, kako bi i jezikom odražavao katoličko-latinsku pripadnost sabornika, a sve zbog uvezivanja Bosne i njenih velmoža u kršćanske okvire.
Rimskonjemački car Fridrih III, za koga Farlati navode da je dodijelio tu titulu Stephanu, a prema onoj odluci 7 banova, živio je kao musliman i u Palermu na Siciliji i tu u Palermu je napravio džamiju, koja je nakon progona muslimana sa Sicilije, pretvorena u crkvu.
U svemu ovome bitno je i to, da napomenem, da riječ stephan iz koje su izvedena imena; Stjepan i Stefan, nije isključivo riječ za vlastito ime, nego da je to avarska titula koja se kasnije uvela kao ime. Slično kao što je na arapskom; emir=vladar, a onda i Emir kao vlastito ime. Tako je i stephan složenica iz step=naredni-slijedi i han=vladar, dakle stephan = naredni vladar. Kako je to složenica u kojoj je i turskoavarska riječ-han ova titula je iz Avarskog perioda vladanja.
Hercezi su u Rimskom carstvu bili nosioci civilne i vojne vlasti i predvodili su narodnu vojsku u borbi sa neprijateljem tog perioda. Iz tih okolnosti i Herceg je poslao svog najmlađeg sina Ahmeta na vojnu izobrazbu u Istambul i kako znamo Ahmet je doživio velike civilne, ali i vojne počasti. Ahmet-paša Hercegović bio je u tri navrata Veliki vezir u Balkanskom Islamskom Komonveltu. I Ahmet je, prema povjesničarima, nosio ime Stephan. Može li se i to povezati sa činjenicom da je Ahmet kao stephan-slijedeći vladar, trebao da naslijedi oca, a ne da je nosio ime svog oca, jer njgova starija braća nosila su stara slavenska imena.
Za Hercega je vezano i njegovo obraćanje u korespodenciji sa sultanom, koje nam predočava Miklošić, a to je da je pismo započinjao zahvalom Bogu: '' Milošću Božijom i gospodara velikoga gospodina mi cara amir sultan Mehmed bega mi gospodin Stipan...''. Miklošić.
Ovo Hercegovo obraćanje sultanu domaći povjesničari objašnjavaju hercegovim vazalnim odnosom sa Portom, a nikako njegovim odnosom sa muslimanskim vođstvom. I kao on je na ovaj način balansirao između dva protivnika Porte i pape. Međutim, ovo njegovo obraćanje sultanu u istinu odaje njegovu islamsku duhovnost, jer na početku obraćanja on veliča Boga i njegovu milost, što je u islamskom duhu. Postoji mogućnost da i Miklošić nije adekvatno učinio prijevod, ali suština i način obraćanja je postignut.

Zar nije žalosno i od nas griješno, da nam drugi svojataju takve Bošnjačke ličnosti koje su ispisivale našu povijest, a njih nema u našoj povijesti. Nema ih, jer su nam povijest u zadnjih 100-tinu godina pisali drugi i to naši negatori, a mi i danas danile ubijeđeni da nešto znamao o nama samima. Jadno je to znanje, ako je neznanje!
I danas se mnogi Bošnjaci trude, tabireći dostupnu literaturu, da nam pojasne kako su oni vajni puni znanja iz naše povijesti, a u stvari nisu ni svjesni koliko neznaju i koliko nas-Bošnjake povijesno negiraju jer koriste negatorsku literaturu koja je, što se Bošnjačke povijesti tiče, sve na laži.
Na iznešene stavove o svojatanju našeg velikana ,moramo usaglasiti stavove da nije nimalo teško odredit koji su to bili ciljevi, te stoga i ne čudi kada u njihovim historjskim konstrukcijama imaju svojatanja i drugih nekih znamenitih ličnosti naše provenijencije. Sve se svodi na negiranje našeg bitisanja na ovim prostorima kao nepokolebljivih vjernika muslimana te na taj način i historijskih vlasnika zemlje nam Bosne, i još nekih dijelova bivše Jugoslavije.
Međutim, čudim se našim historičarima-istraživačima koji ama baš ništa nisu mogli sami zaključiti nego su samo prihvatali negatorske komšijske konstrukcije koje su tobože imale'' naučnu'' težinu. Isti su, svojim radom i bolje bi bilo da nisu ni radili, omogućili našim komšijama da negiraju naše povijesno egzistiranje na ovim prostorima, te kao da smo u Bosni zagospodarili nekim nakaradnim historijskim dešavanjem-masovnom prevjerom, a ne da smo autohtoni, povijesni vlasnici naše Bosne od njenog postanka, jer su je Bošnjaci i stvarali.
Naše komšije, svojataju našu Bosnu-naš vatan, našu vijekovnu zemlju za koju su se borili naši djedovi i pra-pra djedovi, ali i velikani među kojima i herceg Stephan Kosača. A, kako će činiti ta svojatanja? Baš tako kako i rade. Negiraju i osporavaju naše povijsne ličnosti , tvrdeći da su njihove.
U svom objašnjenju tj. potvrdi stavova nisam mogao baratati nekim novim dokumentima-jer takvih nema, a nema ni referenci, jer niko nije ni pisao o Hercegu kao Bošnjaku osim što sam čitajući njihove konstrukcije, čitao između redova, uklapao u povijesnu zbilju i na njihovim tvrdnjama dolazio do potvrđivanja svojih teza.
Kada su u pitanju dokumenti? Kako ću napomenuti: oni pravi izvori su uništeni, a ostali su samo krivotvoreni koje naši negatori koriste u dokazivanju svoje ''istine'', pa ih ja nisam ni mogao koristiti.
Kur'an časni otvorio mi je vidike o uspotavi Evropskih država na monoteizmu, a ne na kršćanstvu. I tu je otpočelo porenje njihovih labavih povijesnih šavova. Sura XVIII. Aje 83-105.
Nakon progona muslimana iz Dalmacije od polovine, pa do konca XVII. stoljeća, svi muslimanski tragovi u Dalmaciji, kao i svuda, su zatirani. Dokumenti, kojih su se u toj zbrci dočepali kršćani, a koji nisu mogli pretrpjeti konstrukcije su uništavani. Kršćani su zatirali tragove Islama i rušili sve islamske sakralne objekte tako da je srušena i džamija Kosača u kojoj su bili dokumenti među kojima i vakufname Kosača. Sve je to poslije krivotvoreno tako da je naš Herceg postao ono što nikada nije bio , za jedne katolik, a za druge pravoslavac.
Njegovi biografski podaci koje nam nude, razni autori, imaju u sebi i tačnosti kada su u pitanju: rođenje,smrt, porodica, mjesto prebivališta i slično. Ali i što je veoma bitno, za povijest, nema tačnosti u pogledu njegove prave religioznosti, ali je za razumne dovoljno i to da ga papski legati svrstavaju u katare i heretike iz čega izvodimo zaključak da nije katolik. A, bio je musliman i to šeih i derviš, jer i sada se u njegovoj tekiji okupljaju njegovi sljedbenici derviši halvetijskog reda.
Pišu, da se sukobljavao sa porodicom Pavlović, ali i sa ostalim muslimanskim velikanima iz tog perioda, jer kao imaju dokumenti. A svi ti dokumenti su falsifikat do falsifikata, kao i sve drugo što je trebalo da negira Bosnu kao zemlju Bošnjaka. Da se sukobljavao sa porodicom Pavlović je obmana nad obmanama, jer se to nije moglo dešavati jer to je period veoma težak za Bosnu i Bošnjake i svi Bošnjaci su sve svoje snage i um usredsredili na odbranu Bosne od evropskih katolika, a ne od Turaka. Bošnjaci će zajedno sa Turcima i organizovati odbranu, a ne kako nam podvaljuju da je Bosna okupirana od Turaka, a da su u Bosni živjeli kršćani i kada su Turci okupirali Bosnu oni su prelazili na Islam.
Katolici se spremaju za napad na Bosnu i zato su bosanske velmože bile u čvrstoj- bratskoj vezi i krojili planove kako će se suprostaviti nakanama evropskih katolika. Porodica Pavlovića je bila uticajna Bošnjačka muslimanska porodica i nije se moglo desiti da su se sa Kosačama sukobljavali.
Nije tačna ni tvrdnja da je Herceg ženjen katolkinjama. Njegove žene ili žena mogle su biti iz Zapadnih zemalja, ali iz muslimanskih porodica. Njihova imena nisu bila orijentalna, ali njihova duhovnost je bila islamska i one su poticale iz jakih evropskih muslimanskih familija. Do nas je dopirala tvrdnja da u Evropi nisu živjeli muslimani i zato se čudite kada ja tvrdim da su Hrcegove žene bile iz Evropskih muslimanskih porodica, jer informacije koje smo dobijali kada je u pitanju evropska povijest prolaze kroz ''kršćansku matricu'' koja negira da je Evropa civilizacijski bila i Islamska.
Nije tačna ni tvrdnja da je njegova strina -žena Sandalja, koja ga je, prema dostupnim podacima, neobično poštovala, pravoslavka, što nam podvaljuju oni sa istoka, ali i neki J. Fine, jer kao ona je sestra kneza Lazara Brankovića. Tvrdnja da je knez Lazar pravoslavac ne odaje pravu istinu, jer sve ono što se zna i kako je radio i djelovao ne odaje to da je bio pravoslavac, jedino što su ga pravoslavci Srbije i mitom o Kosovskom boju inkorporirali među muslimanske protivnike. Njegov sin Stefan (nasljednik-stephan) je bio u prvim muslimanskim redovima noseći islamski bajrak, na Rovinama u Besarabiji boreći se protiv kršćana. Po šerijetu Stefan je mogao biti samo musliman, jer u islamskoj vojsci nije se mogao boriti kao nemusliman.
Lazarogluova kći Olivera je sultanija-žena od Bajazita. Po šerijetu sultan nije mogao da oženi idolopoklonkinju. Dakle, Olivera je po duhovnosti mogla biti samo muslimanka.
I kod Lazaraoglua, kao i svih ličnosti iz tog perioda, zaključci od strane tih vajnih povjesničara, o njihovoj duhovnosti, su izvedena na osnovu imena, a sve u cilju veličanja svoje povijesti.
Imena iz tog perioda ne znače i pripadnost religiji!
I što je najbitnije, u to vrijeme, nema ni nagovještaja da bi Srbija mogla biti državotvorno pravoslavna, jer po svim relevantnim činiocima i vremenu u kojem se odvijala ova povijest Srbija je u Avarskom sistemu organizovanja, a sa islamom kao državotvornom vjerom.
Zabunu u tom smislu: da ime osobe određuje i duhovnost te osobe, najviše su potakli oni koji su radili na kako kažu: ''širenju islama u našim krajevima.'' Moram konstatirati da su baš svi oni koji su radili na tom nametnutom segmentu Bosanske povijesti unijeli i najviše zabune, a time i konstrukcija u našu Bosansku povijest.
Radeći na dokumentima kadijskih kancelarija i susrećući se sa primjerima gdje su muslimanske familije, i to roditelji, sa starim narodnim neorjentalnim imenima, a djeca sa novim orjentalnim imenima, povjesničari tvrdili da je to period prihvatanja islama. Da su roditelji, zbog imena, kršćani, a djeca, opet zbog imena, primila Islam. Svoj stav su temeljili na činjenici da je dolaskom Turske u ove krajeve počelo islamiziranje. Iz loše teze proističu i loši stavovi, tako da je taj dio naše povijesti izmišljen, rekao bih nakaradan. Evo primjera :
Ovdje ću iznijeti dva primjera. Jedan, našeg – bošnjačkog historika i drugi njihovog-prvoslavnog, zasnovan na tvrdnjama bošnjačkog.
M. Handžić, ''Islamizacija Bosne i Hercegovine'' Sarajevo 1940, str.23.
Tekst glasi:
'' Zatim iz godine 1502 (908 h) sačuvan je hudžet brodskog (zeničkog) kadije povodom parnice oko zemlje koja je pripadala posadi kraljevskog grada Bobovca. O granicama te zemlje svjedoče starci koji su zapamtili feth, tj. osvajanje 1463.g. Navode se Živan sa sinovima Saruđom i Hasanom, Dobrašin sa sinom Alijom, Pavle Boginja i Vukac sa sinovima Saruđom i Nikolom, svi iz sela Dragovića. Dakle sinovi seljaka prešli na islam, dok su starci, očevi, još ostali hrišćani.''
Tako zaključuje Handžić, a šta reći na ovakvom zaključku?
I za Handžića, ime određuje vjersku pripadnost!? I ne čudi takav zaključak, jer tako je, u Jugoslavijama, Bošnjak učen da ime određuje i njegovu vjersku pripadnost. Tako su se narodi na Balkanu i razvrstavali. Ovo rešeto koristili su i evropski povjesničari tako da je i Handžiću bilo dovoljno ime da zaključi: I samo zato što je Vukac, ili Pavle on je kršćanin!?
Inače, Handžić je morao drugačije da zaključuje; da je hudžet nastao oko 50-tak godina nakon ulaska Bosne u sastav hilafeta te da su djeca, od staraca, dobila orijentalna imena zbog određenih okolnosti-nove identifikacije, jer će od određene dobi popunjavati, kao timari, islamsku vojsku, ali i da se razlikuju od zijamija koji će da plaćaju điziju. A, da su očevi-muslimani ostali da odžive život onako kako to priliči staroj osobi, jer su kao takvi zatečeni sa svim svojim bićem zašto se veže i ime. Inače, osim ovog obrazloženja, još jača potvrda da su i očevi i sa imenima Vukac, Živan Dobrašin... muslimani je i njihovo izjašnjenje; da su muslimani, u rubrici predviđenoj za vjeru, što je istraživač propustio da obznani.
Ovakav Handžićev stav je u skladu sa tadašnjim tvrdnjama komšijskih, ali i evropskih povjesničara o Turskom osvajanju i islamizaciji Bosne i on se svojim tvrdnjama uklapa u taj, nazovi, povijesni period i potvrđuje islamizaciju, ali pod blažom formom dobrovoljnog prihvatanja islama, a ne kako su to tvrdili komšijski povjesničari –naši negatori, da je Turska na sili i nekim drugim metodama obraćala domaće kršćansko stanovništvo na Islam.
Ovakvo Handžićevo zaključivanje dalo je povoda komšijskim povjesničarima da nas negiraju kroz čitavo naše egzistiranje u našoj nam zemlji Bosni, jer ovom tvrdnjom Bošnjak nema povijesnog kontinuiteta vladanja Bosnom na istoj vjeri. I, kao, do 1463. bilo je kršćansko vladanje, jer je narod bio kršćanski, a poslije 1463. je Tursko vladanje, a narod je islamiziran.
Evo kako piše V. Skarić: ''Širenje islama u Bosni i Hercegovini''
'' Prvi muslimani, oni iz XV vijeka, nisu krili svoje hrišćansko porijeklo, niti se odricali imena svojih očeva-hrišćana. Ne znamo da li je to bilo zato što su oni htjeli tako, ili zato što njihovi muslimanski sugrađani nisu tražili od njih da kriju hrišćanska imena. No to se ubrzo mijenja. Čijom voljom ne znamo, a mjesto njih se uvode druga, obično sastavljena od reči Abd (rob sluga) i božijeg imena Alah ili koga božijeg epiteta. Ova zamjena poslije sve češća, tako da u protokolu sarajevskog suda od 937 h.g. (1566) ima mnoštvo Abdulahovih sinova, čini mi se, ponajviše sinova hrišćanskih roditelja.''
Dovoljan je ovaj Skarićev tekst, koji je prihvaće od mnogih kao nepobitna činjenica, te da moje muslimansko porijeklo vodi korijene iz XV vijeka, a da su moji predci hrišćani.
Ništa ja nemam protiv takvog obraćanja na Islam, ali to se tako nije dešavalo sa Bošnjacima i to nije Bošnjačka povijest.
To je i dan danas, za tu grupu ljudi-naši negatori, razlog da Bošnjaka negira kao utemeljitelja Bosne, da mu svojata rodnu grudu za koju su ginuli naši muslimanski predci, te da mu kažu da su, konačno, svi gradovi u onom dijelu Bosne koju su na najbrutalniji način poklopili, oslobođeni. Od koga ? Kao da smo ih mi nekada osvojili, a ne da smo ih povijesno i gradili? Šta mislite je li to i zbog onog Bošnjačkog zaključivanja i njegove potvrde o islamizaciji? I to je imalo ite-kako uticaja na sva povijesna zbivanja kojima je ova nakaradna tvrdnja-islamizacija bila temelj.
I znajte; da je sve ono ružno što se Bošnjacima dešavalo kroz sva ona protekla vremena, imalo svoju podlogu i u lošoj povijesnoj podlozi koju krojiše naše komšije-naši negatori, a kako uočavamo, pomagali su im i naši povjesničari.
Ovim načinom krojenja naše povijesti, i naš Herceg postao je ono što nikada ni pomislio nije, jer se čitav svoj život vladao i djelima pokazivao da je njegov svaki postupak satkan na islamskom načinu života, te je kao šejh i gazija skončao, a njegovi sljedbenici- derviši , i danas danile, svake godine, na dan njegove smrti, prema našim običajima iz tog perioda, okupljaju se i čine zikr veličajući Allaha dž.š. a zahvaljujući tom gaziji.

Moram ponoviti: Turska nije Bosnu osvajala, a niti bilo koju od Balkanskih država, nego je zajedno sa Bošnjacima i ostalim balkancima muslimanima Bosnu branila. Konstrukcija da je Turska Bosnu osvojila je iz razloga negiranja kontinuiteta državotvornog vladanja Bošnjaka Bosnom od njenog uspostavljanja kao države u Rimskom carstvu pa sve do danas. Bilo je i malo prekida u vladanju-Austrougarska i ono poslije, ali i dans smo u svojoj Bosni.