Uskoro se očekuje da će Izdavačka kuća „Connectum“ odštampati roman „Pustinjak“ autora dr. Bajrama Redžepagića. S obzirom da se ovaj roman smatra jednim od najznačajnih djela koji opisuje događaje u plavsko-gusinjskom kraju nakon Berlinskog kongresa (1878), uz dozvolu izdavačke kuće i autora Bošnjaci.Net će u nastavcima objavljivati najzančajnije djelove romana. Bajram Redžepagić rođen je 1939. godine u Plavu, Sandžak. Studirao je na Filozofskom i Medicinskom fakultetu u Skoplju, te diplomirao 1970. godine na Medicinskom fakultetu u Skoplju. Napisao je tridesetak priča koje su objavljivane u raznim književnim časopisima i listovima. Do sada je objavio romane "Bujice", "Brod", "Pustinjak" i "Pobunjenik" i trilogiju "Hod sudbine". Urednik Bošnjaci.Net imao je priliku da proteklog ljeta na obali Plavskog jezera ugosti dr. Redžepagića. Nakon toga su skupa obišli Nokšiće nadomak Plava gdje se nekada odvio čuveni Boj na Nokšiću (Dec. 1879).

Dr. Bajram REDŽEPAGIĆ: Bijeli se prohladno snježno jutro; laju psi muklo, čudno riču krave i ržu konji, nad kasabom prođe jato crnih vrata i nestade. Jezero se stislo od zime, kao da sniva, a planinski vrhovi odliježu silnom jekom, kao da se zlo dešava ... Plavljani klanjaju sabah. Stražu na granici drže Hoćani. Odjednom, tiho jutro uznemiri pucanj, odmah za njim puška dvaput opali. Nesta tišina. Plavljani prekinuše sabah, iskočiše iz džamije, latiše se oružja i uzjahaše konje. Ali-beg i Husein-beg su narod pripremili, svi su pristali na otpor ...

Uzeh Emirov dnevnik i počeh da čitam ... A vi, slijedite me ...
Danas je četvrti decembar 1879. godine. Prohladno je jutro i već su se zabijeljeli vrhovi Prokletija, Visitora, Metaha, Čakora. U Plavu i Gusinju se još nalazi stotinjak dobrovoljaca iz đakovačke i pećke nahije, što ih Ali-beg skupio radi odbrane kasabe; saznali smo da su Hoćani noćas na granici, drže stražu.
Crnogorski vojvoda Marko Miljanov sa silnom vojskom čekao je dvije nedjelje u Andrijevici da Muktar-paša, sultanov izaslanik – preda Plav i Gusinje Crnoj Gori. A Muktar-paši zaprijetio je Kadunić, skinuće mu glavu kao Madžar-paši, pa ni on ne kreće. Vojvoda crnogorski odluči da krene u pohod na Plav i Gusinje. Ali-beg predosjeti da je pohod u toku i naredi da se na brzinu izgrade čvrsta uporišta kod Gusinja, a za Plav reče ne treba, vôde ga čuvaju ...
Sinoć ugledah čudo golemo: tri zelena šehita na vranim konjima preletješe naš kraj. Pitam ih: Kud ćete božji ljudi – U boj na Nokšiće – odgovoriše s tugom ...
Ružna slika me uznemiri, pomislih da snivam, a budan sam. Potrčah do Ramiz-bega, pitam ga u vezi šehita, i on ih je vidio.
Bijeli se prohladno snježno jutro; laju psi muklo, čudno riču krave i ržu konji, nad kasabom prođe jato crnih vrata i nestade. Jezero se stislo od zime, kao da sniva, a planinski vrhovi odliježu silnom jekom, kao da se zlo dešava ... Plavljani klanjaju sabah. Stražu na granici drže Hoćani.
Odjednom, tiho jutro uznemiri pucanj, odmah za njim puška dvaput opali. Nesta tišina. Plavljani prekinuše sabah, iskočiše iz džamije, latiše se oružja i uzjahaše konje. Ali-beg i Husein-beg su narod pripremili, svi su pristali na otpor ...
- Hoti su opalili, Mark-Miljan je napao na Nokšiće! – viknu Mula Jaho, a Jakup Fero dodade: „Naprijed, braćo Pljevljani ...!“
Kako se saznalo, kao što već rekoh, poslije uzaludnog iščekivanja, crnogorski vojvoda Marko-Miljanov je sakupio oko pet odreda silne vojske i najavio ovako pohod: ... Crnogorci, ljudine moje! Sada ili nikada! Napašćemo Turke u cik zore, preko Nokšića, a ne preko Gusinja. Biće malo puškaranja. Ručaćemo u Plavu, a večerati u Gusinju!“
Poslije prvog puškaranja na granici kada Hoćani opališe, silna vojska Marka-Miljanova zastade. Nekako istvoremeno, jedna starica iz Nokšića trčući stiže u Plav i javi za boj.
Plavljani su već čuli pušku, kad starica saopšti kratku vijest, da je vojvoda Marko Miljanov napao.
Starica se zadihala i izdahnula.

Jedan dan u Nokšiću nadomak Plava, gdje se odvila čuvena bitka za odbranu časti i dostojanstva Bošnjaka i Albanaca kliknite na sliku za uvećati Srbiziran naziv Nokšića: Autor romana dr. Redžepagić i urednik Krcić kod putokaza ka Nokšiću Prizor, zapuštena kuća i imovina: Gdje li su domaćini Albanci ili Bošnjaci? Dr. Redžepagić pokazuje odakle je krenula vojska i bitka Muhabet o boju: Dr. Bajram Redžepagić sa rođakom Husnijom Esad, Bajram i Husnija na mjestu gdje je nakon pobjedničkog boja nastao ep: "Lim se muti, Mark Miljan se ljudi, što mu nosi mrke Crnogorce" Skend Šarkinov most premoštio rijeku Lim

Na obali Lima: Dr. Redžepagić pokazuje gdje se odvila ključna Bitka na Nokšiću

Sokaci su već podrhtavali od konjske trke i pucnjave, dimilo se, sav muški rod i kasaba već bijaše na putu za Nokšiće, dok su žene užurbano preko pendžera izbacivale vreće, krompir, hljebove, odjeću i tovarile na konje.
Krenuli smo u trk i bez reda, ali nam je pred očima maglilo i podrhtavalo, polja su se talasala u odsjaju sablje, jutro je bilo snježno, ptice su pobožno nestale s neba, poljem se dizala crvenkasta magla, u čijoj širini su prskale varnice od udara konjskih kopita.
Sjaj što zapazih davno još, dolaskom u ovu kasabu, potamni ovim jutrom, čudne sjenke mi dolaze na oči, miriše na krv i smrt, na pseće klanje, na odbranu, ali i na bratoubilački boj ... Prvaci kasabe su sav muški rod nagovorili, mlado i staro je ustalo, kažu radi spasa kasabe. Boj se bije na Nokšiću, a glavnokomandujući s obje strane dovedoše silnu vojsku, brojna mladež da izgine, iščiliće kao tek zaostavljena bašča kad je pogaziš ili rano pokosiš ...
Koliko će ljudi, o Bože, jutros izgubiti glavu? A radi čega? Zar nije bilo bolje da se dogovore prvaci, da su poslušali Tahir-bega Kadunića i da su mirno predali kasabu Crnoj Gori, bez boja. Čemu napad Crnogoraca i bratoubilački rat! Ovdje nema turskih vojnika, biju se naši ljudi, a opet ćemo biti gruda ovih brda. Zar nije mogao knjaz Nikola još koji mjesec ili godinu da počeka, mirno bi se predali, jer smo gruda Crne Gore, kako govori Tahir Kadunić. Ali ga nisu pitali i jutros je sva kasaba na nogama ... Već je ta lijepa rijeka Lim od krvi crvena. Hoću da vidim zelenu i čistu vodu. Kažu, trk u boj, da se brani kasaba! A zar je odbrana čista, ako ubiješ svoje. O, Bože, zašto knjaz Nikola posla vojsku. Zašto zače boj Marko Miljanov? Kasaba se mora braniti!
Zar onaj jadni i nepoznati mladić što osta na proškama ne imađoše lijep prsten što mu darivala zaručnica, da je domu vodi! Je l' on kriv? Ko je kriv u ovo krvavo jutro? O, Bože! Krivih je puno, pravih manje no prsta što je na mojoj šaci; mogli su da čekaju, da boja ne bude ...
U gomili ljudi što su se bili na Nokšiću, prepoznah vojvodu Marka Miljanova, pokazuje rukom i viče na vojnike kuda da probiju, gotovo su zauzeli Nokšića, ali su stigli brojni ljudi iz Plava i privremeno zaustavili uspješan nalet; već sam prepoznao ljude iz Plava: Jakup-Fera, Bilal-agu, Šehovića, Mula-Jaha, Sulejmana Jesavića, Mehmed-bega, Mali-bega, Mustaj-bega i druge. Vojska Marka Miljanova je vješto zaobručila Nikšić i gotovo ga zauzela, a njena rezerva, što je vodio Todor vasojevićki tek se nazirala od Ivan polja. Kula na Nokšiću gotovo bijaše zauzeta, ali iziđe jedna starica i viknu:
„Zi si Jakup Fero, a? ... Ti mi neki junak? Šta hôj u kuli, da pobjegneš ...! mrčo, sram te bilo?! Ugljeni da vidiš koljke sam ja glavâ skinula“. I ženi pokaza ... A čim je izišao iz kule, Jakup-Fero gotovo za trenutak nestade ... Docnije mu je nađeno mrtvo tijelo, prislonjeno o proške, bez glave, jer su se sječene glave odnosile ...

Sve sam to vidio, o Bože ... skamenio sam se nad čudnim riječima te žene, hirovite zle. Obrnuh glavu i potrčah vičući da ljudi prestanu! Govorio sam da je taj boj propast svijeta! Da nema računa ni jedna, ni druga strana, da je Lim već krvav, da će uništiti i zeleno jezero od zih pobuda ... Niko me nije slušao, niko nije zastajao, svi su bojevali, trčali, skidali glave jedni drugima, dok su ostali samo teško ranjeni da jaukom ukažu na sebe ... Ali njima nije niko, sem mene prilazio. Zamućeni Lim je donosio leševe kao granje, a docnije i ratnike koji odstupaju natrag, uvjereni da je taj boj čudan, da stižu pojačanja kasabi, i da je jedini izlaz u povlačenju niz krvavu vodu; granje ...
Skamenio sam se ...
Pjenušava tama mi zakrili oči, vrela krv šumi kao da se isparicom diže, o Bože, da sam ptica, pa da letim visoko, da kriknem silno, nek pukne planina od bola; nek zaplače krvavo rijeka Lim i nek se nebo nadvoje prelomi u ovom čudnom boju, nek posijem suludi strah, nek nemir rastjera ponos i prkos, nek se svi razbježe, nek se ispari bešumni miris krvi što isprži zelenu poljanu. Nek padnem i nek presvisnem od bola ... Što misli knjaz Nikola? Na sablju i kuburu da zarobi svijet i kasabu. Ovaj boj je odbrana, ali čudna i teška.
Zašto ne zaustavimo suludo umiranje? O, Bože, jedini, ovo je pakao! I Bog je obnevidio, omahnuo ... Ne vjerujem mu više, nestao je, postao grešnik, kao svi ljudi ...
Ko prvi usni ružan san, da zagospodari? Ko izmisli među, a nakon nje zasuka rukave i počini zločin?! Ako sam to ja, o Bože, usmrti me. Rat je ništavilo, jer u ratu sultani ne ginu, već neznani momci.
Okrenuo sam se; starice na kuli nije bilo; Marka Miljanova vojska je već gotovo zauzela Nokšiće i moglo se očekivati da će njihovo pojačanje, od pet stotina Vasojevićana, tek nastupiti Ivan poljem i da će Plav pasti. Mehmed-beg pozva najbržeg momka Murata i naredi mu da što prije krene za Mokru, a drugog mladića posla u Rugovo da nađu Čelj Šabana, koji bi sa odredom Rugovaca napao s planine Čakora vojsku Marka-Miljanova i spriječio pohod ka Plavu.
Dimilo se, pala je gusta magla, preko dvije hiljade ljudi prsa u prsa se bilo, mutna voda Lima je nosila isprva leševe, kasnije teško ranjene, a oni što osjetiše vruće jutro obrnuše konje i zagaziše u vodu; odstupanje je jedini spas ... vikao sam da prekinu, a neko je odgovorio da je boj neizbježan. Niko me ne sluša, ne dira, ne zarezuje ni za suhu šljivu! Ko sam? Šta hoću? usamljeni paćenik?!
Odbrana kasabe je čast, a ne sramota, kao da čujem drugi glas, čini mi se Bilal-agin. Okrenuh se, obnevidjeh, sve podrhtava, samo duge sjenke kao tamna šuma pokrivaju mi oči, gluh da čujem zapomaganje ranjenih, pružam ruku u ime Božije koji je jutros nestao, ogriješio se, iščilio ili je on sam ovu nesreću zakuvao, pa se s vrha planine ismijava ... Udaram dlanovima uvjeren da nas je i Bog izdao! Ili ga nema, vode ga progutale! Ili je sve gluho i nijemo u ovom paklenom jutru ... Pružam ruku da se vojske pomire, da obustave boj, ali me niko ne sluša ... Otvorih oči i ugledah kako silna vojska Marka Miljanova i Todora gazi sigurno Ivan poljem i Nokšićem u pohodu za Plav.

Neočekivano, već popodne na vrh planine Čakora pojavi se čudan pramen magle, za trenutak rasprši se u sitne grudice, naziru se kao bjeluci, i činilo se, kao da po nebu lete duše ... Dunuo je vjetar, planina je ječala uzvicima, visoko zlatasto zasja paprat, ali se brojna vojska Rugovaca osula kao bjeluci, i u trk silazila.
Saznalo se da su Rugovci presjekli glavninu snaga crnogorske vojske, pa glavnokomandujući Marko Miljanov saopšti najbližim saradnicima: - Opkoljeni smo, Rugovci nas neočekivano presjekoše, spržiše čorbu ... Moramo natrag ... Lim nam je jedini spas, hvatajte se u redove, da nas voda ne ponese ...
Međutim, Todor se odredom presiječe Rugovce i omogući Marku Miljanoviću da odstupa.
Već popodne je Marka Miljanova vojska masovno, držeći se za ruke ili pojedinačno skakala u nabujali Lim, odstupajući iz paklena boja.
Uzvikivao sam na kasablije, zaustavljao juriš, videći dugu, tamnu kolonu crnogorskih ratnika kako potanja u duboke vode Lima. O, ljudi Božji, ne gurajte ljude u vodu, podaviše se! vikao sam, ali me Bilal-aga Šehović stišće za grlo i odbaci; trenutak docnije vidio sam ga kako ubada sabljom jednog vojnika, a on mu zubima skide uho ... Ne ubijaj čêka, opet viknuh na Bilal-agu i zamahnuh sabljom, on uperi sabljom na mene, neko me odbaci i zakači ... Osjetih jaku bol i za trenutak se onesvijestih. A kad dođoh sebi, Lim je već bio krvav; već sam vidio kako pjenušava voda zanosi vojnike Marka-Miljanova, kao granje, dok su samo neki jedva isplivavali.
Voda je odavno mirisala na krv i smrt ...
Ali-beg je iz Gusinja tek popodne krenuo, ali je boj već bio pri kraju.
Vojvoda Todor je unekoliko zaštitio prelaz preostale vojske Marka-Miljanova preko Lima, ali ih je dosta u vodama Lima nestalo. Nedjeljama docnije nalažena su mrtva tijela što ih je nabujala voda odnosila, čak do Berana ... Gubitaka je mnogo bilo i gotovo podjednako. A Plavljani, vrčući se s Rugovcima u kasabu, izvedoše pjesmu:
!...Lim se muti, Mark-Miljan se ljuti,
što mu voda nosi, mrtve Crnogorce ...

Kad sam došao sebi, saznao sam grku istinu: u boju je stradalo dosta ljudi, gotovo podjednako s obje strane, blizu dvije hiljade ... Oko 770 posječenih glava kasablije uvečer poniješe Ali-begu u Gusinje. Vikao sam na ljude, opominjao ih, nek sahrane glave, ubiće ih nerazuman ponos, ali su oni ponijeli glave i natakali ih na kolje u Gusinju, a prvaci su se potrudili da vascijelu noć u nedjelju dana svetkuju taj čudni boj u kome ja ne vidjeh pobjednika, sem tamno oranje, krvavu vodu i dah smrti od podavljenih.

Sjutradan, kao za osvetu, neznani pjesnik izvede jednu grku pjesmu na račun Ali-bega, što bijaše okasnio na boj ...
Znade lj' paša (beže) crn ti obraz bio,
bar ti si se ovamo rodio,
Knjaz Nikola sad te pridobio,
Nama nije čudo na sultana,
što je poč'o zemlju izdavati,
a nas poblje, ka brave davati.
Mi misljimo da nas zaštitite,
vi hoćete da nas porobite ...
Šta da reknem za odbranu kasabe i boj bratoubilački, a narod kaže da kasaba bijaše napadnuta. Hoće li umuknuti pjesma slavljenika. Hoće li moju dušu ugrijati vedirana ... Zašto su nas napali?
Opet me nešto zanosi, ledi se dah, srce skuplja, čili, nestaje ... Da mi je – da ništa ne vidim i ne čujem u ovoj suludoj noći.

Bacih dnevnik na sećiju, ali me sin mrko pogleda, ukoči oči i okrenu glavu, mislio sam da je već izdahnuo ili sam ga osudom boja – zaprepastio. Trgnuh se i bacih ga na postelju. Nek umre, umrijet se mora, pomislih.
I mislim o čudnom boju za koji mi rekoše da bijaše samoodbrana; o Bože, zar nije i jedno i drugo, odbrana i bratoubilački boj; mogu li biti miran kad preko hiljadu i po glava nestade, a krvavi Lim ponese još toliko. Zar nismo mogli izbjeći taj pakao. Zar mi knjaz Nikola nije obećao da će počekati. Zar mi Ali-beg nije također obećao da neće dizati ruku.
Sve je drukčije, nebo gori, gôra ječi, planinena pukle od bola, ranjeni umriješe bez vode, voda ponese zdrave i ranjene, a jato crnih tica kruži nad poljem, urlik se čuje do nebesa, psi se skupljaju i nose kosti, širi se dah smrti, požurujem obje strane da skupljaju leševe, nek ih sahrane, nek ih divljina i psi ne raskubljuju.
O, Bože, svi su krivci: i Berlin, i knjaz Nikola, i Ali-beg i Husein-beg, i vojvoda Marko Miljanov ... I moj sin je krivac, bio je u boju, ogriješio dušu, svejedno što je zapisivao ... Noćas mu presuđujem, umrijeće od moje ruke! Učinio je svoje, okrvavio ruke i dušu, ne vjerujem da su mu dlanovi čisti! Gledam ga, sledio dah i kao da mi govori: zar ne shvataš, bili smo napadnuti na Nokšiću; bila je to odbrana, a svoj narod se mora braniti ... Zar se prvaci nisu mogli dogovoriti?!
Odbrana! A kakva?! ... Zar to ne bješe i odbrana, ali i bratoubilački boj, govorio sam mu, ukočenim očima, drhtao je umišljen da će umrijeti osuđen od mene i osjećao je da ga nisam shvatio, jer dnevnik drukčije kazuje ... A ja sam sve vidio drukčije, obrnuto ... To ne bješe ni boj, ni samoodbrana, već samouništenje ... Što je Marko Miljanov napadao svoj narod?! ...
Opet vučem sina Emira; ako ga ubijem, hoću li se smiriti, hoću li prekinuti šenlučenje momka po čaršijskim sokacima, hoće li umući pjesma slave pobjede u odbrani kasabe i u bratoubilačkom boju?! Hoću li dušu, tamnicu od oranja, ugrijati ...
Vrnuo sam se uznemiren, iščavjelih očiju, obnevidio i gluh za život koji je iznova imao svoj tok; kao da sam okrivljeni, i polja su mi pod stopama uzmicala, vrbe se povijahu u stranu, kasablije obrćahu glave, bio sam tuđinac, znan kraju, a nosim brižnu misao za spas i tamnu dušu, svi bježe, umišljeni da ja čujem zlo ... Sve je teklo drugdje, tokom neuobičajenim, i sunce pomjerilo stranom vječnih ledina, vode crveno zasjaše, kasaba isplete priču, ne mogu da je čujem, miriše šum i meka zemlja isparicom krvavom, kopnim ka snijeg u vrelo podne i guram dlanovima tu sliku ... A htio bih da ta krvava slika u oku zaigra kao san, nestane kao leptir i da se ukaže modro nebo i zelena voda.
Kao da me neko udaljuje od svega, gluh za šum krvi, sleđena daha tonem u sivilo nebesko, zlo prihvatam kao ružan san, a boj – kao čudnu igru ...
Gubio sam se i budio na mahove, osluškujući snažan krik i let ptice što je prelijetajući tamnu vodu bježala od zadaha smrti u daleka polja, gdje pôju zrikavci. Povremeno je dopirala slika tamne vode, a na njenim trbusima sjaju razrogačene oči, kao da čekaju nečiju ruku da ih sklopi; i trava obližnja bijaše usahla od bola ili krvi; i nebo će planuti u ovom paklu.
Što šutiš? Govorio je neko, a nema ga. Muke tvoje, i naše su. Šutnjom, stopu po stopu uzmičeš od mrtvih, a oni odoše u vječnost. Jedino ti, Tahir-beže dođe do nas. Svi drugi napustiše ratište poslije pobjede, a druga vojska, Marka Miljanova, u bjekstvu nestade; obje vojske ostaviše mnoge ranjene da se dave. Zar si samo ti Tahir-beže, tu, ili si zgriješio, počinio zločin, pa hoćeš da te mrtvi iskupe.
Zadrhtao sam, čuo sam nečiji glas, sem zapaljenog neba – ništa ne vidim, gluh za šum, a sad razabiram riječi ... Ili me pamet vara, mrdnuo sam, čuo sam izazov nečiji. Ili je to glas sina Emira.
O, sine Emire, ustani, ako si živ! Razgrni tamu, povrni mi razum, izvedi me na svjetlo dana! Zagrmjelo je; čuo sam Emirov glas:
- Počino si zločin Tahir-beže!
- Kakav? – pitam ga.
- Doveo si umobolnike u kasabu, u času kad Mark Miljan napade.
Povikao sam na starca Frca što se uz pjesmu ponosi posječenim glavama, htjedoh da ga ubijem, ali me njegovi sinovi izguraše.
Produžio sam, ljudi su obezglavljeno proslavljali pobjedu, bilo mi je teško u duši, studen me stiskala, bol uznemiravala ... Tuđinac sam, ništa ne razumijem, ne vidim, sanjar sam koga treba uništiti prije zore, da im djecu i mladež ne zaludim i okrenem ... Jurili su me stotinjak ljudi, cijela kasaba, država ... Naložili vatru do neba, gori šuma, nebesa se rumene, hoće da me spale.
Mjesečina se razlijevala u duge sjenke, okrupnjavahu pričama i grijehovima, zatvarajući uši, skriven bôrom, gotovo sam se podsmijavao, ali sam udarao dlanovima da probudim djecu i one kod kojih duša još nije grijehom plasnula, uvjeren, sve je drukčije: sâm sam, klonem od bola, duša je mračnija od zaorane zemlje ... Više se ni plač dječji ne čuje.
Pojurio sam ka krvavome Limu; mjesečina je bijeljela svaki kamen, duge vrbove sjenke su se ljuljale kao ljudske prilike, konj se spoticao, sunovraćao, njušio, rzao podižući glavu i tvrdo kopao kopitom, nailazeći na mrtva tijela obrćao glavu, polusneno stigosmo na rijeku; na mjesečini ta voda bijaše tamnija od oranja, zanjedrilo se vascijelo polje vodom, s brda na brdo, a gore, jezero se stislo od bola, jedva se nazire kao baruština. Odjednom, jezero puče, izli modru vodu što proteče s brda na brdo, noseći mrtva tijela, kao granje ... Konj se spotaknu i pade. Spustih se i zagledah, srce se stislo, ne shvatam, jedino oko u nečijoj glavi krvavo gleda me, tijelo bez utrobe; njiše se sjenka pred mojim očima i kao da vidim hiljadu očiju kako bulje u me, a posječene ruke se svezale, hvataju me i vuku ... Drhtim, bježim, spotičem se, od brojnih ruku, jurim tamno-pjenušavim Limom, što nosi stotine leševa, ali ih zasječena vrba zaustavlja.
Nedjelju docnije komisija otpoče rad na skupljanju leševa na Nokšiću, broj izginulih i podavljenih prevazilazi njihova predviđanja; mjesecima docnije nabujala voda izbacivaše na obale usmrdjele leševe, čak tako nisko, sve do Berana.
Ali-beg u dva navrata ratište nadgledao, gotovo mirno asanaciju bojišta vrši, kao da se ništa nije desilo, bijaše zadovoljan, iako u boju nije učestvovao, kasno počuo, a kad stigao sa svojim odredom, boj bijaše završen. Ali je hitno poručio sultanu Hamidu, da je uspio lično da nanese težak poraz crnogorskoj vojsci. I sultan Hamid, kako se doznalo, danima nije mogao smiriti oduševljenje od te pobjede, kao čovjek koji u nizu poraza doživljuje mali uspjeh, ali mu zato pridaje čudesno nesrazmjeran značaj, a time nesvjesno mijenja sliku svijeta u svojim čulima, svjesno bježeći od poraza, koliko od sopstvenog pada ...
U stvari, u kasabi izvedoše pjesmu kako je Ali-beg izdao svoj raj, i osjeća se čudno, izbjegava ljude i smišlja – danima kako da se pred narodom i prvacima dokaže, da će poći u novi boj drukčiji, dobiće priliku, kojom će iznenaditi sve ...
Vrnuh se nijem i brižan, tuđ' sebi i svijetu; dom mi ne otvara vrata, kasablije obrću glavu od mene, čaršijska pjesma me zaglušuje, zaluđuje. O, Bože! Sâm sam.

Ružan san usnismo – da činimo dobro, bojevima korov čistimo, a biva – sve je drukčije. Odlazim opet na Lim, da čujem njegov šum što smiruje ribe i uspavljuje izgubljenu i zadavljenu vojsku, kad šumi – Lim pjeva, kad umukne zelena voda – plače, tada zajažen mrtvim glavama prospe huk, propara nebo, zapali rumen na njemu.
Čudna rijeka zasja u mom oku, tiha voda razli duge crvene sjenke uz planine, nad mirnim i tamnim jezerom opet proletješe zeleni šehiti i sjatiše na Čakor planinu. Duge sjenke se njišu, omamljeno zaluđuju kasablije i moju misao vežu, ranjen je mjesec prokapao, psi laju vascijelu noć, čuje se drhtavo rzanje konja, uzbuđeno lete ptice. Možda je sve drukčije a ja snivam kako je bilo i kako će biti, jer sam usamljenik i jadnik ...
Budi me snažan vodenični huk, gdje ona djeva, uoči boja sama i naga, čekajući nesuđena vjerenika, pjenušavo-šumećom vodom hlađaše vrelo tijelo, a kad i trećeg jutra ne dođe, opra bijeli nož, nasmija se i čudnim krikom rašika utrobu ... Ljubav se kao odjažena vodom razli niz pjenušavi tok rijeke, i sitnim, iskričavim kapima ponese priču o čudnoj vjerenici koja sebe usmrti u znak protesta ljubavi i mira ... A ja sklopih oči, prihvatim tu istinitu priču o njenoj smrti kao san ...
Potrčao sam da stignem Ali-bega, nek čuje njen krik nije gluh, krivac je, povio se i iščašio oči, čaršija ga osuđuje pjesmom da je izdao kasabu, zakasnio je u boj, igra na dvije karte, kažu:
- Igrao si na dvije karte – veli mu žmirkavo Bilal-aga.
- Jok. Za boj čuh tek pred veče.
- Izdao si kasabu, kada se branila od agresije – reče Mula Jaho, kome su dosta mještani vjerovali. Ali-paša se povuče – kriv je.


Nastavit će se!