Ekrem TUCAKOVIĆ: Jeziva je pomisao da se ponovo uspostavlja moralno-ideološka podobnost na Univerzitetu u Sarajevu. Jeziva je pomisao da se ponovo može desiti na Univerzitetu u Sarajevu da nekolicina profesora određuje moralnu podobnost kandidata za visoko obrazovanje. U kakvom to društvenom i obrazovnom ambijentu živimo? U ambijentu u kojem će oni sretnici kojima moralno-politička komisija kaže da su podobni da se obrazuju biti im vječno zahvalni na tom „daru milosti i velikodušnosti“! To je put u ponovno obrazovanje licemjerne i moralno posrnule akademske zajednice, u izobrazbu kadrova koji će služiti svojim velikodušnim akademskim darovateljima prava na obrazovanje, to je put u odgajanje invalidnih i frustriranih Bošnjaka koji će se stidjeti sebe i svoga identiteta. Na taj način morat će odlaziti u „bijeli svijet“ da bi ostvarili pravo na visoko obrazovanje svi oni Bošnjaci koji ne pristanu na ucjenu „cenzora“ sa sarajevskog Univerziteta, kao što su i nekada ranije morali odlaziti.

Nema pravo na obrazovanje Fatmir Alispahić, pisac, publicista, angažirani Bošnjak, oštrog pera i jezika, nerijetko borac protiv nametnutih i dominantnih mišljenja i društvenih tendencija, čovjek od stava i principa često na svoju štetu. Pojednostavljeno kazano, Naučno-nastavno vijeće Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu zabranilo je Fatmiru Alispahiću obrazovanje i nastavak stručne edukacije. Prema onome što je procurilo u javnost s Filozofskog fakulteta, jednom broju profesora (Enver Kazaz, Dubravko Lovrenović, Ivo Komšić, Muhamed Dželilović) ne dopada se moralni lik Fatmira Alispahića, jer oni smatraju da Fatmir Alispahić kao osoba nije podoban da se obrazuje, dok nekima, pored toga, (Enver Kazaz) nije podobna ni Fatmirova predložena tema „Iseljeničko iskustvo u novijoj bošnjačkoj književnosti", premda tema uoće nije do sada obrađivana.

Slučaj ili, bolje reći, tretman Fatmira Alispahića na Filozofskom fakultetu pokazuje da je nekolicina profesora ovog fakulteta uzela u svoje ruke univerzalno pravo na obrazovanje i da po svojim mjerilima i kriterijima odlučuje ko se može obrazovati i do kojeg nivoa. Pravo na obrazovanje spada u temeljna ljudska prava, zaštićeno je međunarodnim standardima. Član 26 Univerzalne deklaracije UN o ljudskim pravima iz 1948. godine jasno je definirao da „svako ima pravo na odgoj i obrazovanje; odgoj i obrazovanje mora biti besplatno, barem na osnovnom i općeobrazovnom stupnju; osnovno obrazovanje mora biti obavezno.“ Također isti član dalje navodi: „Tehničko i strukovno obrazovanje mora biti dostupno svima; više i visoko obrazovanje mora biti dostupno svima prema sposobnostima.“

Državni organi BiH su dužni da osiguraju potpunu primjenu prava na obrazovanje uključujući i odredbu da „više i visoko obrazovanje mora biti dostupno svima prema sposobnostima“ pa i Fatmiru Alispahiću. Jedna od funkcija države i njene strukture jeste da svim svojim građanima osigura uslove za opismenjavanje, stjecanje temeljnog obrazovanja, vještina i sposobnosti koje će im omogućiti dostojanstven život od svoga rada. Prema tome, Senat Univerziteta u Sarajevu, Rektorat, upravni odbori Filozofskog fakulteta i Univerziteta u Sarajevu te na koncu Vlada i Skupština Kantona Sarajevo, kao finansijeri i nosioci osnivačkih prava, imaju obavezu da spriječe diskriminaciju, kršenje međunarodnih standarda o obrazovanju a posebno monopoliziranje prava na obrazovanje. Ukoliko su Rektorat, Senat Univerziteta, Vlada ili Skupština Kantona Sarajevo prebacili na nekolicinu profesora na Filozofskom fakultetu ingerencije da budu moralno-ideološka komisija koja će prosuđivati kome kakvo obrazovanje dolikuje onda o tome trebaju obavijestiti javnost. Javnost treba znati kome je dodijeljena uloga „velikih inkvizitora“ i ko je rado prihvata! Javnost treba odlučiti hoće li svojim novcem finansirati rad „velikih inkvizitora“ i slaže li se da „inkvizitori“ koriste javne ustanove i javni prostor za realizaciju svojih rigidnih moralno-političkih i ideološko-partijskih uvjerenja.

Verbalni delikt, moralna podobnost, ideološka lojalnost i politička linija na univerzitetima su kategorije koje su u demokratskom svijetu poražene ili se permanentno protiv njih vode borbe. Živjeli smo u uvjerenju da su i na ovim prostorima izgnane te kategorije iz akademske zajednice. Očito je da nisu i valja ozbiljno raditi na demokratizaciji univerziteta i akademske zajednice, njenom oslobađanju od ideološke skučenosti i rigidnosti.

Na udaru velikih inkvizitora: Mr. Fatmir Alispahić Verbalni delikt, moralna podobnost, ideološka lojalnost i politička linija na univerzitetima su kategorije koje su u demokratskom svijetu poražene ili se permanentno protiv njih vode borbe. Živjeli smo u uvjerenju da su i na ovim prostorima izgnane te kategorije iz akademske zajednice. Očito je da nisu i valja ozbiljno raditi na demokratizaciji univerziteta i akademske zajednice, njenom oslobađanju od ideološke skučenosti i rigidnosti.

Naravno, da je Fatmir Alispahić napadao i vrijeđao reisu-l-ulemu i Islamsku zajednicu bio bi podoban, da je namjeravao istraživati nečiju drugu književnost tema bi bila podobna. Biti Bošnjak i vjeran svojim nacionalnim i vjerskim vrijednostima, pogotovu za njih se aktivno zalagati u javnom prostoru, u današnjoj Bosni i Hercegovini znači biti podvrgnut brutalnoj stigmatizaciji i gubitku građanskih prava (komunistički komesari učesnicima socijalne bune u Cazinskoj krajini oduzeli su građanska prava). Ilustrativno je da na Filozofskom fakultetu „komesari“ bez suda oduzimaju građanska prava. Dovoljno je da oni kažu da je neko nepodoban, dovoljno je da oni nekoga proglase rasistom (komunisti su lijepili etiketu neprijatelj države), dovoljna je njihova subjektivna ocjena i procjena, jer njima ne treba zakon niti bilo kakva normativa.

Treba se podsjetiti da je jednom dijelu Bošnjaka u komunističkom sistemu bilo onemogućeno i nepriznato pravo na obrazovanje. Medresa je dugo vremena bila nepriznata škola, s njenom diplomom se nije mogao upisati fakultet. (Doduše, bilo je nekih perioda u kojima su se pravili izuzeci). To iskustvo nije nimalo prijatno i ugodno. Jeziva je pomisao da se ponovo uspostavlja moralno-ideološka podobnost na Univerzitetu u Sarajevu. Jeziva je pomisao da se ponovo može desiti na Univerzitetu u Sarajevu da nekolicina profesora određuje moralnu podobnost kandidata za visoko obrazovanje. U kakvom to društvenom i obrazovnom ambijentu živimo? U ambijentu u kojem će oni sretnici kojima moralno-politička komisija kaže da su podobni da se obrazuju biti im vječno zahvalni na tom „daru milosti i velikodušnosti“! To je put u ponovno obrazovanje licemjerne i moralno posrnule akademske zajednice, u izobrazbu kadrova koji će služiti svojim velikodušnim akademskim darovateljima prava na obrazovanje, to je put u odgajanje invalidnih i frustriranih Bošnjaka koji će se stidjeti sebe i svoga identiteta. Na taj način morat će odlaziti u „bijeli svijet“ da bi ostvarili pravo na visoko obrazovanje svi oni Bošnjaci koji ne pristanu na ucjenu „cenzora“ sa sarajevskog Univerziteta, kao što su i nekada ranije morali odlaziti.

Izgleda, ne da se Bošnjacima s obrazovanjem. Prošle godine je u ovo doba sve „kipjelo“ od vjeronauke i zahtjeva za ideološkim čistunstvom u osnovnom i srednjem obrazovnom sistemu u Kantonu Sarajevo, a sada se uvode moralno-ideološke podobnosti i verbalni delikt kandidata kao preduslovi za ulazak u obrazovni proces Univerziteta u Sarajevu.

Pitanje osiguranja prava na obrazovanje i eliminacija verbalnog delikata i moralno-poltičke podobnosti kandidata na univerzitetima je ključno pitanje za razvoj demokratskog društva. Ono prevazilazi okvire bilo kojeg pojedinca i traži odlučnu reakciju najšire društvene zajednice, posebno studentske i studentskih asocijacija. Akademska zajednica koja se finansira iz budžeta mora biti sluga ovog naroda na način da sinovima i kćerima ovog naroda i ove zemlje ponudi najkvalitetnije obrazovne sadržaje i metode, da služi studentima, postdiplomcima i doktorantima.