Napokon smo i to dočekali. Pojavila se nova zvijezda u sazviježđu hrvatske hercegbosanske galaksije. Lik se zove Nino Raspudić i za vrijeme dok nije na televiziji, tribinama i predstavljanjima, radi kao profesor na Zagrebačkom sveučilištu. Posebno je drag gost u Banjaluci, na dvoru kralja Dodika I. Tu uzajamnim savjetima pomažu jedan drugome, a sve to za dobrobit «naše stvari». Dosadašnje turbulencije na hercegovačko-hrvatskoj političkoj sceni nisu iznjedrile nijednu relevantnu figuru koja bi jedan toliko diskriminirani narod povela u pravom smjeru, ako se ne računa put bez povratka u Zagreb. Dotični se ipak aktivno ne bavi politikom, ali su njegova promišljanja prepuna političkog naboja. Mora se priznati da se radi o «kapitalcu» prema njihovim mjerilima, a i ukida stereotip o hercegovačkom Hrvatu «model» Ljubo Ćesić Rojs. Za razliku od svog prethodnika (po idejama) plašljivog Mate Bobana, N. Raspudić je mlađi, puno bolje izgleda, obrazovaniji i ponaša se u skladu s tradicijom hercegovačkih Hrvatra koji dođu na studije u Zagreb i zauvjek ostanu. Arogantan nastup, garniran bahatim ponašanjem. To je manifestirao gostujući u emisiji Hrvatske televizije «Puls Hrvatske» na temu sadašnje situacije u BiH. U emisiji su sudjelovali ugledni gosti. Preko video-veze iz Sarajeva su se javljali profesor Šaćir Filandra i predsjednik HKD «Napredak» Marko Topić. Iz Banjaluke se javljao profesor Miodrag Živanović, dok su studiju bili dr. Ivo Banac, povjesničar, Božo Ljubić, predsjednik HDZ 1990. i Nino Raspudić. Većina sugovornika je zaista objektivno opisala situaciju u BiH, osim Nina Raspudića kojem je cijelo vrijeme sekundirao Božo Ljubić. N.R. se odmah obrušio na Ivu Banca, optužujući ga da on tu zastupa Bošnjake, jer je počasni građanin Sarajeva!? Po njemu su za katastrofalno stanje u BiH odgovorni samo Zlatko Lagumdžija i Željko Komšić. Ispalo je da su njih dvojica najveći krivci za «neravnopravnost» Hrvata, kao da se radi o nekoj apsolutističkoj državi sa centralistističkom vlašću. Svako ko je bar jednom bio u BiH, mogao je da vidi da svi problemi u pogledu ravnopravnosti pojedinog naroda potječu na lokalnoj razini. Jednostavnije rečeno o onome koji ima vlast u općini. Pa tako i Božo Ljubić živi udobno i bezbjedno u svome stanu u Sarajevu, za razliku od npr. Bošnjaka u Zapadnom Mostaru koji trpe konstantni apartheid. Iako im je dr. Ivo Banac pokušao znanstveno objasniti neke stvari, očigledno je bilo da to ova dvojica nisu shvatili. Uz pomoć voditelja emisije N.R. je upavši u nacionalističku euforiju, počeo govoriti sve što bi mu palo na pamet, kao da je na nekoj tribini u Grudama, a ne u studiju jedne nacionalne televizije. Pa je tako u jednom momentu spomenuo ni krivog ni dužnog i muftiju Zukorlića.

Za Nina Raspudića se u javnosti prvi put čulo kada je realizirao ideju o podizanju spomenika jednom drugorazrednom kung-fu glumcu u Mostaru. Valjda kad može neki Aleksa Šantić, još Srbin, imati spomenik, zašto ne bi njegov ljubimac. Rekli bi u žargonu Zapadne Hercegovine: «Pa koliko je taj Aleksa Šantić snimio filmova»? Kao što se moglo i očekivati taj spomenik nije stajao duže od 24 sata. Mostarci, još osjetljivi na ratna razaranja, nisu dozvolili pojavu još jednog ratnika u svome gradu, makar brončanog. Razbili su mu oružje, koje je držao, i još ga dobrim dijelom iščupali.

Za budućeg ideologa neke nove «Hercegbosne» nisu baš idealna vremena. Obnavljati ovu prvu fašističku para-državu nakon II svjetskog rata je anakronizam najviše vrste, a više nema ni tutora u Zagrebu. U konfuznim ratnim vremenima Mati Bobanu je bilo lakše, nije trebao misliti. Njegovo je bilo da samo provodi naredbe Tuđmana i Šuška. Na njihovu sreću, zbog smrti, sva trojica nisu završili u Haagu kao ratni zločinci.