Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Teme

O ANTINOMIJI HASANOVA STAJALIŠTA O SVOJEM I IDENTITETU MUSLIMANA U “DERVIŠU I SMRTI” MEŠE SELIMOVIĆA
Autor: Prof. em. Rašid Durić
Objavljeno: 06. February 2011. 20:02:23
Prof. dr. Rašid DURIĆ: Zašto paralelna analiza umjetničke magije i osporavanje navedene Hasanove teze sa etičko- theološkim anahronizmom? Pasionirani čitatelj u pravilu je naime opčinjen umjetničkom sugestijom. Sa posljedicom recepcije umjetničke energije u navodno neupitnu istinost. Moja studija u analiziranu stavu Hasana o “otpadništvu” argumentira subjektivnost takve književne istine. Ta je “književna istina” medjutim, u poimanju prosječnoga ili pasioniranoga čitatelja “istinitija od svake istine.” Moja analiza polazi naime od činjenice da pasionirani, nerijetko i prosječni čitatelj, umjetničku istinu pretvara ili jednači sa neprijepornim objektivitetom.
Ključne riječi: hibriditet identiteta alter ega i Hasana; psihološka anatomija i kritička analiza antinomičnosti takvoga identiteta i njegove (pod)svjesne književne kompenzacije i transformacije u liku Hasana; paralelna psihoanaliza alter ega, karaktera Hasana i Džemaila; roman Derviš i smrt nesporne umjetničke magije, zapadnoeuropskog filozofijskoga fundamenta u skepsi i alijenaciji, sa dekorom muslimanskoga sensibiliteta; sa etički i theološki osporenoj objektivnosti Hasanova stava o (samo)“otpadništvu” i “otpadništvu” muslimana od hrišćanstva kao subjektivnom stavu; stajalištu kojem je uzrok u navedenom hibriditetu alter ega odnosno u njegovoj (pod)svjesnoj kompenzaciji i transformaciji u liku Hasana; ateizam alter ega i lika Hasana kao (pod)svjesni psihološki uzrok pomanjkanja religiozne empatije sa posljedicom stajališta o navodnom “otpadništvu” muslimana od hrišćanstva

Sažetak: U studiji je riječ o vrijednosnoj i etičko-theološkoj antinomjiji u Hasanovu stajalištu o svojem i o identitetu muslimana kao “otpadnika” od hrišćanstva. Psihološki izvor takvom (samo)odredjenju u studiji se argumentira kroz dvojnost ili u raspolućenosti alter ega Meše Selimovićada je iz muslimanske porodice iz Bosne, ali po nacionalnosti sam Srbin. Pripadam srpskoj kulturi koliko i bosanskoj... (Selimović Meša: Sjećanja, 1983: 343). U mojoj studiji je ova dvojnost alter ega produbljena i dokazana biografskim činjenicama iz Selimovićevih Sjećanja. Dvojnost ili udvostručenost alter ega iz Sjećanja su transformirane u romanu Derviši smrt, tj. u mojoj analizi naporedjene su i dokazane u liku Hasana. Posebice je ova dvojnost ili raspolućenost dokazana u nedosljednosti - temeljnoj crti Hasanova karaktera. U studiji je dokazano da je hibriditet ili Hasanova raspolućenost najsnažnije izražena u njegovu stavu o svojem identitetu i o identitetu muslimana. Hibriditet Hasanovu identiteta je psihodemiurg Hasanovu samoodredjenju kao “otpadnika” odnosno uzrok Hasanovu stavu o “otpadništvu” muslimana od stabla hrišćanstva. Uporednom analizom Selimovićevih Sjećanja i navedena Hasanova stajališta, u studiji je dokazano da je raspolućenost alter ega transforomirana u Hasanu, potom takodje u oblikovanju bogalja Džemaila – navodne “slike i prilike” bosanskih muslimana.
Hibriditet identiteta je uzrok ne samo njegovoj hasanovoj osobnoj raspolućenosti već je i uzrok antinomijskom vrednovanju muslimanima. Sa pretežitom emocionalno negativnom, i etički difamirajućom skicom. Sa sugestijom navodne zalutalosti, bespuća muslimana. U slici rukavca što ga je bujica odvojila od majke rijeke, pa nema više ni toka ni ušća ...” (Selimović Meša: Derviš i smrt, 1983: 446) To je bespuće muslimana i konkretno i simbolički predstavljeno u liku bogalja Džemaila. Kroz paroksizam trajnog samouništavanja Džemaila nožem: “Džemail je naša prava slika i prilika, bosanska – rekao je Hasan. Snaga na patrljcima. Obilje bez pravca i smisla. (Derviš i smrt, 1983: 445)
U studiji je uporednom psihoanalizom Hasana i Sjećanja Meše Selimovića argumentirano da je u Hasanovu traktatu o “otpadništvu” riječ o ateističkom, a ne o religioznom poimanju prevjeravanja. Dokazano je da alter ego i sam Hasan nemaju u sebi dubljeg religioznog (su)osjećanja. Taj nedostatak dubljeg religioznoga (su)osjećanja uzrokom je Hasanova ateističkoga poimanja muslimanskoga “otpadništva” u odnosu na hrišćanstvo. Takav ateistički stav sugerira hrišćanski prijezir spram (bosanskih) muslimana. Odnosno osjećanje manje vrijednosti u muslimanskoj recepciji. U ta dva emocionalno, etički, theološki i vrijednosno suprotstavljena osjećanja, navedeni traktat Selimovićeva Hasana podudara se sa nekim (!) prozama Ive Andrića – Selimovićeva književnoga uzora. U mojoj studiji dokazujem da je izvor navedenoj vrijednosno negativnoj književnoj sugestiji u relativno tankom znanju islama Meše Selimovića. I u njegovoj takodje tankoj empatiji prema duhovnom kodu islamskom. Takodje i u pretežitom filozofsko-ateiustičkom fundamentu Derviša i smrti. Sa posljedicom neizgradjenosti dublje religiozne samosvijesti – uzroka pomanjkanju navedene empatije.
Hasanovu poimanju i vrednovanju prevjeravanja kao “otpadništva” u studiji su naporedjeni argumenti nesporiva prava na samoizbor religioznosti. Da je Hasanovo vrednovanje čina prevjeravanja kao “otpadništva” posljedica istoga stava njegova alter ega dokazujem uporednom psihoanalizom lika Hasana i njegova alter ega (Sjećanja, 1983, 21-22; 31-3). U studiji se pored ateističke duhovne baze Derviša i smrti takodje dokazuje zapadnoevropski i filozofski i estetski duhovni kod Derviša i smrti. Sa sensibilitetom bosanskoga islama u auri “Derviša i smrti.” Sa književnom transformacijom Kur'ana na laičkoj, ne na theološko fundiranoj islamskoj razini. U studiji se paralelno argumentira nesporni umjetnički dignitet Derviša i smrti. Posebice u smisaonoj suptilnosti, u rafiniranoj osjećajnosti. I u recepcijskom pluralitetu kojima nas ovaj roman trajno ozaruje.

Meša Selimović
Paralelno se obrađuje nesporna umjetnička magija romana Derviš i smrti. Takodje i etički i theološki anahrona, iz temelja ateističkih fundirana Hasanova teza o navodnom religioznom “otpadništvu” i isto takvom “otpadništva” njegovih sunarodnika. Zašto paralelna analiza umjetničke magije i osporavanje navedene Hasanove teze sa etičko - theološkim anahronizmom? Pasionirani čitatelj u pravilu je naime opčinjen umjetničkom sugestijom. Sa posljedicom recepcije umjetničke energije u navodno neupitnu istinost. Moja studija u analiziranu stavu Hasana o “otpadništvu” argumentira subjektivnost takve književne istine. Ta je “književna istina” medjutim, u poimanju prosječnoga ili pasioniranoga čitatelja “istinitija od svake istine.” Moja analiza polazi naime od činjenice da pasionirani, nerijetko i prosječni čitatelj, umjetničku istinu pretvara ili jednači sa neprijepornim objektivitetom. Da književnu riječ poima kao totalni validitet. Takvoj, potencijalno totalnoj vjerodostojnosti Hasanova samoidentiteta i identiteta muslimana Bošnjaka u njihovu navodnom “otpadništvu,” u mojoj su studiji suprotstavljeni kontraargumenti. Analizirani su uzroci Hasanovoj subjektivnoj književnoj istini, uzroci subjektivnoj istini Hasanova “alter ega,” zatim socijalno-povijesni činitelji, koji Hasanov samovidjenje i vidjenje njegovih sunarodnika kao “otpadnika” od hrišćanstva svode na subjektivnu istinitost. Kroz uporednu analizu nesporne umjetničke magije i argumentirano osporene navedena stajališta Selimovićeva Hasana, ostvaren je smisao moje književne kritike odnosno ove studije.



1.1. Hommage Meši Selimoviću bitan je povod da se još jednom sastavimo sami sa sobom u (meta)tekstu Derviša i smrti, u sublimatu koji se više puta čita da se do kraja ne “pročita.” Drugi je povod ovoj studiji u navedenoj skepsi spram vjerodostojnosti dijela navedenoga Hasanova traktata o njegovu “otpadništvu” i o “otpadništvu” muslimana od hrišćana. Da bi ova sumnja u vjerodostojnost bila argumentirana, promišljena u svijesti čitatelja, nakon moga uvodnog dijela citiram dva vrijednosno i emocionalno disparatna traktata iz Derviša i smrti. Potom Hasanovu antinomiju analiziram (u dijelovima i u cjelini) u kontekstu sižea romana i ukupne psihologije Hasanova lika. Polazim naime od teze da sumnju u vjerodostojnost nalaže sama priroda života i čovjeka. I subjektivna priroda književnoga izričaja. Ona koja lebdi na tanjušnoj granici fikcije i zbilje. Opčaran magijom književne riječi, čitatelj se naime sa punim povjerenjem prepušta njenoj sugestivnoj snazi. Pritom rijetko dvoji nad njenom vjerodostojnosti. Književna znanost i književna kritika, ako to doista jesu, ako hoće vrednovati književni tekst, moraju biti skeptični prema snazi umjetničke sugestije u kojoj je sadržana vjerodostojnost teksta. Da je ovdje riječ o intelektualno-emocionalnom vrijednosnom samoodređenju prema vjerodostojnosti književne riječi, u kojoj su segmenti te vjerodostojnosti – tvrdnje, teze i hipoteze - često u smisaonoj antinomiji, međusobnom negiranju - svjedoči i sam Selimović. Selimović naime prvo tvrdi da je književnost produhovljena istina o životu, potom da književnost nije ni istina i neistina. Za divno čudo, istina je upravo u toj naizgled prividnoj, zapravo stvarnoj antinomiji. Upravo je u antinomiji izrasla književna istina Derviša i smrti. Antinomija je intelektualna baza književne svijesti Derviša i smrti. Takođe i moje kritičke riječi kojoj je polazište u ovoj Selimovićevoj središnjoj antinomiji:
Pravo književno djelo je umjetnički ubjedljiva, animirana, produhovljena istina o životu, piščeva istina, naravno, jer je sumnjivo da postoji druga istina osim subjektivna. (...) Književnost nije ni istina ni neistina, ni mudrost, ni ludost, ona nije ni misaoni sistem ni pouka. Ona je, prije svega snažan doživljaj, koji djeluje emocijom na emociju. (...) Emocija je lična, kao crte na dlanu, a opet prihvatljiva, mekša je nego misao, ubjedljivija, sugestivnija, jer je neposredna. Emocija je i elementarnija, nije izvedena i građena kao misao, ne podliježe lako vremenskoj koroziji. Emocija može da postane istina koja traje. (Meša Selimović: Sabrana djela u deset knjiga.1983. Knjiga 6. Pisci, mišljenja i razgovori: 252, 253)

Treći povod ovom tekstu je u dokazavinju teze da velik dio objavljene kritike o djelu Meše Selimovića nije produciran u gami ili u magiji izvorne umjetnosti. Sa posljedicom da u toj kritici pretežito otkrivamo intelekt, svijest i savjest kritičara, u manjoj mjeri i prirodu književnoga teksta. Razlog tom kritičkom larpurlaru jest u nesposobnosti samoutvaranja u književnu riječ. U nedostatku empatije. Kritičarska riječ u ovoj je studiji iznjedrena i profiltrirana u sensusu i u polifoniji riječi Meše Selimovića. Sa krajnjom rezultantom - duhovno-emocionalnoga jedinstva teksta i kritike.

1.2. Hommage Dervišu i smrti umjesno je početi tačnom ocjenom Meše Selimovića o djelu Ive Andrića, njegovom do danas aktuelnom konstantacijom da od Andrićeva osvajanja Nobelove nagrade (1961) južnoslavenske književnosti ravnopravno sudjeluju u evropsko-svjetskoj umjetnosti riječi. Uz bitnu dopunu da je pojava Derviša i smrti (1966) prvi estetski i hronološki iskorak bosanske i bošnjačke u evropsko-svjetsku umjetnost riječi. Da etabliranje novije i bosanske i bošnjačke (između srpske i hrvatske) književnosti počinje Dervišom i smrti i Kamenim spavačem Maka Dizdara (takodje prvo izdanje1966.) Smisao je ove studije takodje i u argumentaciji teze o umjetničko-estetskom izjednačavanju bošnjačke sa srpskom i sa hrvatskom književnosti. Estetičku zasebnost bošnjačke književne riječi argumentiram autentičnim bošnjačkim sensibilitetim. U jednom zasebnom doživljaju svijeta i života autohtonog bosanskog čovjeka, u kojem se u njegovu bosanstvu zrcali univerzalna istina o čovjeku. Prozboriti o tom bosanskom i bošnjačkom, muslimansko-evropskom duhovnom spoju i sensibilitetu, o njegovu transcendentnom specificitetu kroz gamu i magiju Derviša i smrti, pritom otkriti štogod novoga, čini se pretencioznim. U toj nakani, ova studija analizira jedan u sebi i smisleno i vrijednosno kontradiktoran i bitan segment romana – Hasanovo samoodredjenje i odredjenje njegovih sunarodnika muslimana kao “otpadnika” od stabla hrišćanstva. Pored ovog, theološki i etički upitnog (samo)odredjenja ili opredjeljenja, u studiji se dokazuje da je Derviš i smrt tekst zapadnoevropske estetike. Sa estetskim fundamentom u evropskoj (post)moderni. Sa sistemom mišljenja u egzistencijalizmu, agnosticizmu, skepticizmu, relativizmu. Sa duhovnim oazama islama. Sa draperijom muslimanstva. Sa markacijom bošnjačke umjetnosti riječi u tim spojevima u kojima (meta)tekst isijava bosansko-muslimanski sensibilitet, duhovnu polifoniju i duševnu neposrednost: u njima se zrcali specificitet bosanske umjetnosti riječi. U tim spojevima, u njihovoj misaonoj i duhovno-duševnoj sintezi, u njihovu kontrapunktu, ostvarena je književna (samo)svijest Derviša i smrti. Originalnost bošnjačke u južnoslavenskoj književnoj riječi.
Pored ove generalne estetske kvalifikacije, bitno je markirati činjenicu da je svijest likova romana prožet sviješću o deficitu nacionalne kulture. Ta svijest o nedovoljnosti nacionalne kulture u ljudskoj emancipaciji zapravo cijeli roman Derviš i smrt prožima. Ta je svijest bitno vrijednosno ishodište i gnoseološki orjentir mojoj studiji. Ovo misaono ishodište dokazujem skepsom Meše Selimovića u postojanje autentičnog nacionalnog duha. Sa osporavanjem tzv. nacionalne kulture, nacionalnog bića sui generis:
A autentični nacionalni duh, kultura i biće u cjelini? Pa ne znam šta bih o tome rekao, osim da je prava autentičnost upravo u višem asimiliranju vrlo raznolikih kultura, uticaja, krvi. Svi smo primali od svakoga s kim smo dolazili u doticaj (a tih doticaja i miješanja bilo je kroz istoriju zaista mnogo) i to primljeno pretapali koliko smo mogli, pretvarajući u svoje, manje – više osobeno. (..) Opterećeni smo i mnogim predrasudama jedni prema drugima. Neću ih navoditi, one su isto toliko poznate koliko su smiješne, i plod su nepoznavanja. Jer mi se, ustvari uopšte ne poznajemo, a pokazujemo i veoma malo volje da se upoznamo, da to postaje fenomen bez objašnjenja.

2.1. Citirana Selimovićeva spoznajno-vrijednosna kvalifikacija jest duhovni orjentir mojoj studiji. U središtu studije je Hasanov smisaono i emocionalno kontradiktorni traktat o sebi i o južnoslavenskim muslimanima. Traktat u kojem Hasan svoj i identitet svojih sunarodnjaka vrijednosno potcjenjuje, umanjuje. Stavom o navodnom “otpadništvu” od hrišćanstva Hasan naime dovodi u pitanje opstojanja južnoslavenskih muslimana kao zasebne zajednice. I pored ovog nihilizma, Hasan se, na kraju svojih misli, ulijeva u bosanskomuslimansko izvorište svojega identiteta poput kapi vode u rijeci.
Hasanovo mišljenje o navodnom “otpadništvu” muslimana od hrišćanstva (koje naprijed citiram) u isti mah je i osobno i nacionalno afirmirajuća i difamirujuća! Sa konačnim utiskom: te dvije književne istine se potiru! Da bi se razumjeli razlozi toj bipolarnosti, treba ukratko rekonstruirati psihologiju Selimovićeva Hasana. Kroz vedrinu, dobrostivost i slobodan život pod vedrim nebom i suncem, u Hasanu valja raspoznati bolju polovinu Ahmeda Nurudina. Bolji dio neostvarenog i žudjenog alter ega i čestitoga derviša Nurudina koji će se ubrzo survati u moralnu ruinu, u ništariju, usljed straha od smrti. Dželepčija i medreslija Hasan je naime žuđeni, neostvareni Nurudinov dvojnik: Hasan je prošao kroz vatru vjerskog zanosa Abu-Sinaove škole.” (Meša Selimović:Sabrana djela. Prva knjiga. Derviš i smrt, 1983: 211) Hasan je inkarnacija žuđena, u izvjesnoj mjeri dostignutog ideala slobode, za kojim njegov dvojnik Nurudin čezne. Takođe i Nurudinov ideal i idealizacija čovjeka kojemu je najveće zadovoljstvo da druge sobom radosti.
Izvore Hasanova afirmirajuće-difamirujećeg samoviđenja i viđenja svojih sunarodnjaka takođe je bitno razumjeti u kontekstu Hasanova nedosljednog karaktera u cijelom romanu. Vrijednosnu i osjećajnu bipolarnost mišljenja o muslimanima, takođe je neophodno promisliti kroz Hasanovu psihologiju plemića. Razumjeti sa aspekta materijalno situirana, neovisna čovjeka. Hasanovo je naime mišljenje bitno suodređeno socijalno plemićkim statusom materijalno neovisna čovjeka. Riječ je o stavu plemića prema puku, narodu. Hasan taj narod u svojem prvom mišljenju afirmira, u drugom ga se stidi, prezire. Da bi se, potom, poput kapi vode u rijeci slio, s narodom sastavio.
2.2. Jedan od bitnih argumenata za cjelovito i objektivno poimanje prednje kontraverze jest činjenica da se Hasan poslije završetka medrese radije vratio u zavičajnu Bosnu nego da je ostao u Carigradu. Tomu vraćanju u bosansku “mrtvaju” iz sjaja carigradskog nije razlog u sentimentalnom domoljublju već u Hasanovu dubokom porivu za slobodom. Drugi je bitan uzrok Hasanovu povratku u Bosnu u njegovoj čestitosti. Hasan naime nije imao izgleda da sa svojom čestitošću ostvari karijeru unutar stambolske elite, koja je (kao i svaka elita !) ogrezla u hipokriziji. Čestiti Hasan se sa radošću vraća u zavičajnu Bosnu i postaje dželepčija, trgovac i vječiti putnik po hanovima i drumovima. Putujući dospijeva do svoje suštine i dragocjenosti - u osjećanju slobode. Njegovoj plemićkoj porodici zanimanje “dželepčije” donosi duboko poniženje. I duboko razočarenje Hasanova oca sinom. Otac je toliko duboko povrijeđen, da Hasana hoće lišiti nasljedstva. Ovom kratkom rekonstrukcijom sižea, hoću postaviti tezu da je Hasanov difamirujući stav o sunarodnjacima socio-psihološki uvjetovan njegovim plemićkim porijeklom.
Hasanovo psiho-socijalno viđenje identiteta muslimana Bosanaca u njegovom prvom razmišljanju jest pretežito afirmativno. Bitnim dijelom je idealizirajuće. Podilazi taštini ili isijava taštinom ovoga etnosa. Mada naznačeni spoj od podrugljivosti i ozbiljnosti u Hasanovu nastupu djeluje cinično kroz spoj ponosa, neumjesne šale i ironije:
Pametni su ovo ljudi - rekao mi je jednom, sa onom čudnom mješavinom podrugljivosti, i ozbiljnosti, koja me često zbunjivala. Primaju nerad s Istoka, ugodan život sa Zapada; nikud ne žure, jer sam život žuri; ne zanima ih da vide šta je iza sutrašnjeg dana, doći će šta je određeno, a od njih malo šta zavisi; zajedno su samo u nevoljama, zato i ne vole da često budu zajedno; malo kome vjeruju, a najlakše ih je prevariti lijepom riječju; ne liče na junake, a najteže ih je uplašti prijetnjom; dugo se ne osvrću ninašto, svejedno im je što se oko njih dešava, a onda, odjednom, sve počne da ih se tiče, sve isprevrću i okrenu na glavu, pa opet postanu spavači, i ne vole da se sjećaju ničeg što se desilo; boje se promjena jer su im često donosile zlo, a lako im dosadi jedan čovjek, makar im činio i dobro. Čudan svijet, ogovara te a voli, ljubi te u obraz a mrzi te, ismijava plemenita djela a pamti ih kroz mnoge pasove, živi inadom i sevapom i ne znaš šta nadjača i kada. Zli, dobri, blagi, surovi, nepokretni, olujni, otvoreni, skriveni, sve su to oni, i sve između toga. A povrh svega, moji su i ja sam njihov, kao rijeka i kaplja, i sve ovo što govorim, kao da o sebi govorim. Hiljadu zamjerki im je nalazio, a volio ih je. Volio i grdio. (Sabrana djela. Knjiga prva. Derviš i smrt, 1983: 379)

Navedenoj skici ne može se spočitati izvjesna razina objektiviteta karakterologije Bošnjaka. Bošnjaci rado sebe vide u ovoj kontradiktornoj karakterologiji. Razlog: podilazi njihovoj taštini. U Bošnjacima je naime generacijama (od islamizacije do danas) “njegovan” i “odnjegovan!” bezdano jordamli mentalitet! Sa psihologijom nadmenosti i oholosti - tipičnog bošnjačkog produkta nacionalne (ili tradicionalne) “kulture.” Bošnjaci su naime svoj ponos pretvorili u oholost! Oholo držanje im je prešlo u manir, u vid samoodbrane, u isprazno samoveličanje. (Prema objektivnom, a ovdje i ironičnom Bosancu Ivi Andriću - koji je Bošnjake poznavao bolje od njihovih majki, u njegovu “Omer-paši Latasu” - oholost bi mogao biti najkurentniji “bosanski import” na Zapad! Bez konkurencije!) U prednjem je traktatu riječ o jednoj relativnoj književnoj istini sa markantnim crtama psihe Bošnjaka. U toj istini je međutim u većoj mjeri sumirana ljudska psihologija uopće. U manjoj mjeri sumiran je zasebni mentalitet Hasanovih sunarodnika! U ovoj, u osnovi afirmirajućoj sintezi, književna riječ osvaja snagom sugestivnosti, zavodljivosti. Unatoč smisaonoj kontraverzi, njen je krajnji utisak – podilaženje narcisoidnosti Bošnjaka. Nije li to razlog da navedenu skicu Bošnjaci rado citiraju, naizust uče i pamte kao “genius mundi!” U kojoj je mjeri dopustivo i mogućno, iz navedene skice pretežito ljudske karakterologije, profiltrirati, profilirati i izdvojiti markantna svojstva Bošnjaka? To je dilema koju svako rješava kroz vlastito životno iskustvo.

3.1. Drugi psihološko i etički pretežito difamirajući dio Hasanove sinteze o sebi i sunarodnicima kao “otpadnicima” od hrišćanstva prvenstveno je emocionalnoga, a ne racionalnoga rezona. Sa rezultantom ili krajnjim utiskom da svaka naredna misao sve dublje potkopava, poništava i obezvređuje naprijed citiranu psiho sintezu mentaliteta Bošnjaka. Sve prethodne kvalitete metaliteta su osporene. Nedostaci ili mahane južnoslavenskih muslimana sabrane su u stvarnoj i u simboličnoj slici bogalja Džemaila:

Jednom mi je pokazao bogalja Džemaila, koga su djeca vukla u kolicima, a izbatrgavao se u svoju terzijsku radnju na dva štapa, vukući sakate osušene noge. Dok je sjedio, iznenađivao je svakoga ljepotom i snagom, muškim licem, srdačnošću osmijeha, širokim ramenima, jakim rukama, stasom kao u pehlivana. Ali čim bi ustao, sva bi se ta ljepota porušila, a prema kolicima se batrgao bogalj koga je bilo nemoguće gledati bez žaljenja. Obogaljio se sam. U piću je oštrim nožem udarao u svoja stegna, dok nije isjekao sve žile i mišiće, pa je i sad, pijući, zabadao nož u sasušene patrljke ne dozvoljavajući nikome da mu priđe, niti je ko mogao da ga savlada, tolika mu je još snaga ostala u rukama. - Džemail je naša prava slika i prilika, bosanska – rekao je Hasan. - Snaga na patrljcima. Sam svoj krvnik. Obilje, bez pravca i smisla. (Meša Selimović: Sabrana djela. Knjiga prva. Derviš i smrt, 1983: 445 )
Da li je ova sinteza nacionalnoga mentaliteta posljedica Hasanova plemićkog distanciranja od puka? Razumijevanje prednjega citata pretpostavlja samopistovjećenje u rafiniranom Hasanu. U onome Hasanu kako ga vidi i doživljava tankoćutna Dubrovkinja Marija, u njega zaljubljena. Da li je zaljubljena Dubrovkinja sposobna za nepristrasnu, objektivni sliku o svojoj ljubavi, Hasanu? Sa Hasanom u njenom vidjenju poistovijetio bi se svaki Bošnjak:
Ono što je privuklo nježnu dubrovačku gospu, vaspitanu u Maloj braći, ovom mladom Bosancu, nije bilo to što je naočit, uglađen, obrazovan, već što je sve to a što je Bosanac. Zamišljala je da je svijet iz tih dalekih provincija grub, lud, pust, zadrt, da ima u njemu junaštva koje pametan čovjek ne cijeni suviše, ni uvijek, i nekog smiješnog ponosa zbog vjerne službe onome ko mu nije prijatelj. (Derviš i smrt, 1983: 364)
Takav Hasan međutim potire onoga Hasana koji sebe i svoje sunarodnike otkriva u naprijed navedenoj skici. I u simbolici bogalja Džemaila:
- Šta smo to onda mi? Lude? Nesrećnici? - Najzamršeniji ljudi na svijetu. Ni s kim istorija nije napravila takvu šalu kao s nama. Do juče smo bili ono što danas želimo da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaćeni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više toka ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. S nejasnim osjećanjem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadništva, nećemo da gledamo unaprijed, zato zadržavamo vrijeme u strahu od ma kakvog rješenja. Preziru nas i braća i došljaci, a mi se branimo ponosom i mržnjom. Htjeli smo da se sačuvamo, a tako smo se izgubili, da više ne znamo ni šta smo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje. A sve se plaća, pa i ova ljubav. Zar smo mi slučajno ovako pretjerano mekani i pretjerano surovi, raznježeni i tvrdi, veseli i tužni, spremni uvijek da iznenadimo svakoga, pa i sebe? Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav, jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti? Zar bez razloga puštamo da život prelazi preko nas, zar se bez razloga uništavamo drukčije nego Džemail, ali isto tako sigurno? A zašto to činimo? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno, znači da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka čat našoj ludosti!” (Derviš i smrt, 1983: 445, 446)

3. 2. Središnja je nit Hasanova karaktera - nedosljednost. Osobnu nedosljednost Hasan transmutira na zajednicu. Sa posljedicom književne neuvjerljivosti. U književnu neuvjerljivost u Džemailovu mazohizmu – skici simbolike samouništavanja cijelog naroda! Ta književna “vjerodostojnost” je osobne a ne objektivne, općeprihvatljive razine. Da li je po psihološkim zakonitostima ljudske psihe moguće osobni karakter “udjenuti” u zajednicu, narod? Izjednačiti ih kako to čini Hasan u navedenom traktatu? Taj spoj osobnog i nacionalnog u Hasanovoj svijesti rezultira samoponižavanjem. Sugerira “tamni vilajet” bosanskomuslimansko-turske prošlosti u kojoj se talio bošnjački identitet. Spoj gradi sugestiju da su muslimani nedonošče, bastard (...) (“otpad”) tamno-vilajetske tursko-bosanske prošlosti. Iverje od drveta. Baruština. Mutljag. Sa vrhuncem cinizma u zadnje četiri rečenice: u simbolici bogalja Džemaila - navodne “slike i prilike” muslimanske u samouništavanju nožem! Što je uzrok tom mazohizmu, toj psihopatlogiji? Da bi razmrsili uzroke toj nastranosti, valja se zamisliti nad slijedećim Hasanovim riječima:
A zašto to činimo? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno, znači da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka čast našoj ludosti. (Derviš i smrt, 446).
Džemail (izvedenica iz arapskog Cemmalüddin – ljepota vjere islama!) simbol je nacije muslimanske: Džemaludin je naime - “lud, ali - pošten! “Jedan sasvim bizaran i paradoksalan spoj! Sa samouvjerenjem Hasana da su ludost i poštenje dobar spoj. Da u tom spoju jest srž karakterologije Bošnjaka! Da u tom spoju (ili usljed tog spoja!) jednako stradaju Džemail i Bosanci. Da je u navodnoj sraslosti ludosti i poštenja uzrok Džemailovu mazohizmu u kojem stradavaju muslimani! Kolikogod se čovjek upinjao promisliti ili domisliti navedenu poantu, racionalno razumjeti razlog mazohizmu, “iskopati” taj razlog iz podsvijesti, svaki rezon vodi u apsurditet. Apsurditet producira snažnu književnu sugestiju da je mazohizam posljedica bolesne depresije južnoslavenskih muslimana. Sugestiju da je uzrok mazohizmu u “otpadništvom” od hrišćanstva. Riječ je o sugestiji grižnje savjesti. O samokajanju koje je (pod)svjesni uzrok mazohizmu - produktoru samouništavanja. Riječ je dakle o psihopatologiji uzrokovanoj “otpadništvom” muslimana od hrišćanstva.
Iz kojega je (i)racionalnoga izvora mogao poteći ovaj mazohizam? Iz kojih pretinaca podsvijesti je mogla šiknuti vilolencija Džemailova samouništavanja i krvi? Po psihološkim zakonitostima začetka, nastajanja i oslobađanja emocija, moralo se naime u Džemailu (inkarnaciji sunarodnika) godinama taložiti nezadovoljstvo. Da bi u određenom momentu, iz nataloženih frustracija, iz duboke depresije šiknuo, eruptirao mazohizam. Sa nožem u vlastitom tijelu - psihopatološkom samooslobađanju od očajanja. Sa stalnim ponavljanjem istog čina samomučenja u krvi. U nerješivoj kvadraturi kruga. Taj je medjutim Džemailov krug mazohizma nespojiv sa prirodom zdrave ! ljudske psihe uopće! Po psihološkim zakonima, zdrava ljudska svijest naime djela ili reagira kroz proces samooslobađanja negativnih emocija i frustracija. Proces samooslobađanja frustracija imanentan je ljudskoj psihi koja upravo kroz taj proces opstaje zdravom ili (relativno!) normalnom. U Hasanovu međutim samoviđenju sebe i svojih sunarodnika u simbolici bogalja Džemaila, taj općeljudski psihološki curriculum vitiosus ne funkcionira, već se ostvaruje kroz trajni proces samouništavanja. U Hasanovu samoviđenju nije na vidiku taj bijeli dan. Neizlječivi mazohizam Džemaila – summa je i karakterologije i navodne povijesne sudbine muslimana. Prema zakonitostima ljudske psihe, navedena je Hasanova književna skica, njena vjerodostojnost subjektivne a ne objektivne, općeprihvatljive razine. Ta je književna istina usljed naprijed navedenih općih psiholoških zakonitosti u procesu samooslobadjanja od frustracija neprimjenjiva na psihologiju bilo koje socijalne zajednice.
4. 1. Koji su mogući psihološkoemocionalni uzroci navedenu mazohizmu, citiranoj i komentiranoj skici karakterologije Hasana i njegovih muslimana kao “otpadnika”? Jedan je od uzroka u alter egu. Meša Selimović je naime decenijama potiskivao vlastitu stvaralačku strast, iskrenost i radost stvaranja. Da bi, po vlastitom priznanju, tek u zrelim godinama sa Dervišom progovorio iskreno i spontano. Sastavljao roman sastavljajući se sa samim sobom. Sa osjećanjem samooslobadjanja strasti i emocija. U citiranoj sintezi sa Džemailom – simbolom nacionalnoga bića - u osnovi je riječ o samooslobađanja od svog (muslimanskog) identiteta. O piščevom pokušaju samolikvidacije navodnog hermafroditstva u sebi. O prevladavanju vlastite psihološke raspolućenosti. Riječ je o podsvjesnoj i iskonskoj potrebi da se (dugo potiskivane) negativne emocije o samoidentitetu književnom riječju oslobode:
Ne znam kako je kod drugih pisaca, ali ja se radom “španujem” intenzivnom koncentracijom dovodim se u stanje kada prestaje stroga razumna kontrola i kad počinju da isplivavaju slike iz potisnutih i zatvorenih pretinaca svijesti. To smatram najsrećnijim trenutkom pisanja. Na žalost, to ne traje dugo. (...) Inače u svakom čovjeku, pa i u meni zapretano je mnogo nejasnih stvari. Otkrivam ih pišući: ponešto otkrijem, ali će ogromna većina ostati nesaznata ili samo naslućena. (Meša Selimović: Sjećanja. Knjiga 7. 1983: 367, 369)

Umjetničku sugestiju valja tumačiti književnim činjenicama. Njenom vlastitom psihologijom, eventualno i psihopatologijom, koju sam primijenio u prethodnom poglavlju. Ako ni te činjenice nisu dostatne da se ostvari racionalni uvid u motive i u karakter književnoga izričaja, valja posegnuti za činjenicama iz stvarnoga života umjetnika. U tom smislu iz biografskih zapisa u Selimovićevim Sjećanjima koristit ćemo dva bitna izvora koja osvjetljavaju motive smisaono i emocionalno kontraverznoga Hasanova samopoimanja i poimanja “otpadništva” sunarodnika. Konfrontirajuće afirmirajuće i difamirajuće Hasanovo samovidjenje i vidjenje sunarodnika u svojoj disparatnosti pokazuju se naime jasnijim kroz izjavu Meše Selimovića nakon njegova preseljavanja iz Sarajeva u Beograd (1972) da je iz muslimanske porodice iz Bosne, ali po nacionalnosti sam Srbin. Pripadam srpskoj literaturi koliko i bosanskoj, jer jednako poštujem i svoje porijeklo i svoje opredjeljenje, i jednako sam emotivno i duhovno vezan i za jedno i za drugo. (Sjećanja 1983: 343)

Iste 1972. godine Selimović tvrdi da je “Musliman.” (Pogledati naprijed u ovoj studiji sadržaj razgovora Meše Selimovića i Abdulaha Škaljića povodom “nezgodne riječi” za islamizaciju koju je Selimović označio “otpadništvom.”) Ova je nacionalno srpska i kulturološki-psihološki muslimanska (bošnjačka) disparatnost bitan psihološki i sociološki razlog antinomiji u karakterologiji lika Hasana i u karakterologiji Hasanovih sunarodnika kao navodnih “otpadnika” od hrišćanstva. Lik Hasana je alter ego Meše Selimovića odnosno oca Meše Selimovića. Za argumentaciju ove teze pogledati Selimovićevo svjedočenje u Sjećanjima. (Sjećanja 1983: 343) Riječ je o jednačenju dva zasebna osjećanja – porodičnoga i kulturološko- muslimanskoga sa srpskim nacionalnim osjećanjem. Selimović ih u prednjem citatu spaja. Da li ih je moguće u jedinstveno osjećanje spojiti, bez posljedica frustracije, grižnje savjesti? To je dubiozno i psihološko i moralno pitanje. Legitimno je i logično da nacionalnost ne mora izrasti iz vjerskoga (jezičkog, etc.) osjećanja. Takodje je legitimno sebe osjećati nacionalno Srbinom muslimanskog duhovnoga iskustva i koda kao Meša Selimović. Jednako je legitimno nacionalno samoosjećanje Meše Selimovića kao navodnog “Muslimana.” (Pogledati naprijed intervju sa A. Škaljićem takvo samoodredjenje ili samoosjećanje Mehmeda Selimovića – Meše!). Ako navodno Selimović sebe etnički ili nacionalno osjeća i “Srbinom” i “Muslimanom” to je osjećanje takodje legitimno. Iz takvog samoosjećanja dvostrukosti mogla je rezulturati duhovno srpska i kulturološka muslimanska podvojenost alter ega Selimovića odnosno navodni “hibriditet” njegova lika Hasana. Hasan je alter ego svoga kreatora. U Sjećanjima Selimovića saznajemo da je Hasanov prototip Selimovićev otac, ravan svakome u svemu čime se bavio, a opet promašen u svemu: Tog zanimljivog, sposobnog, pametnog, vedrog, anarhičnog, nepraktičnog slikovitog čovjeka uzeo sam kao prototip za lik Hasana u romanu Derviš i smrt. (Sjećanja 1983: 31, 32, 33).
Citirani Hasanov traktat sa naprijed komentiranim osjećanjem stida usljed “otpadništva” muslimana od hrišćanstva, sugerira mentalnu, socijalnu i moralnu provaliju (!) u koju su Hasanovi sunarodnici, navodno, “zalutali.” Ovoj psiho-moralnoj književnoj anamnezi dodajem detalj iz Sjećanja M. Selimovića koji podupire i ozbiljnost i dubinu navodnog Hasanova “otpadništva” i navodnog hibriditeta sunarodnika:

Čini mi se da su uzroci tog nesnalaženja moralno-psihloške prirode, posljedica istorijske situacije muslimana na ovom prostoru. Nacionalna neodređenost, lutanje između etničkog i religioznog identifikovanja, neimanje kolektivnog smjera i nedostatak povijesne perspektive, rezultirali su kolektivnim nesnalaženjem, i pasivnim odnosom prema životu, koji, poslije 1878., nisu smatrali svojim (Sjećanja, 1983: 34)
Selimović je u prednjem citatu zasigurno objektivan u pronicanju stvarnih uzroka psihološke pasivnosti južnoslavenskih muslimana, posebice u postuturskom dobu, sve do razdoblja komunističke Jugoslavije i njihove nacionalne afirmacije. Ta je pasivnost u književnoj skici izražena u drastičnoj slici depresije i mazohizma Džemaila. Pasivnost je naime uzrokovana povijesno-socijalnim prevratom turskog austro-ugarskim kolonijalizmom. Sa posljedicom prekinute pupčane vrpce u duhovnosti, u turskom suvladanja Bosnom socijalno privilegirane političke elite Bošnjaka.

4.2. Slijedi komentar naprijed neviještena razgovora između Meše Selimovića i Abdulaha Škaljića. Umjesto riječi otpadništvo Škaljić sugerira Selimoviću neku neutralniju riječ za prevjeravanje, islamizaciju. Škaljić navodno u ime Islamske zajednice zahvaljuje Selimoviću za roman Derviš i smrt, riječima da niko u našoj literaturi, govorim o pravoj literaturi, nije s toliko poštovanja i s toliko suštinskog poznavanja govorio o muslimanskom svijetu.
 I ja sam Musliman.
 Znam. To se po svemu vidi.
Rekao je tada nekoliko inteligentnih i bitnih stvari o Dervišu, stavio je samo jedan prigovor:
- Jedino mislim (zastao je, traži riječ) da se možda mogla naći neka druga riječ umjesto otpadništvo, zvuči nezgodno.
 Mislim da je riječ tačna: otpadnik, konvertit, čovjek koji je promijenio vjeru. Bili smo hrišćani, pa smo ostavili staru vjeru i uzeli novu, okupatorovu. Zar to nije otpadništvo?
(Sjećanja, 1983: 21)

Za smisao ovoga razgovora bitan je krajnji ishod – da Selimović ostaje pri svojem ateističkom (!) poimanju prevjeravanja kao otpadništva. Škaljić zastupa stav iz Kurana da sa stanovišta vjernika – muslimana uzimanje islama nije otpadništvo, već pravi put i prava vjera. (Sjećanja,1983:21)
Selimović brani svoj termin otpadništvo za islamizaciju svojim svjetonazorom ateizma i ideologijom komunizma
- Zaista ne možete od mene zahtijevati ni takav način mišljenja ni takav način izražavanja. Ja sam musliman po rođenju, majka mi je klanjala pet vakata namaza dnevno sve do svoje smrti. Volim taj svijet iz kojeg sam potekao, ali ja sam komunista i ateista. Ne želim nijednom riječju da povrijedim muslimane, jer bih povrijedio sam sebe, ali mi je nemoguće da govorim kao vjernik samog.
 Imate pravo, sigurno.
 Predlažete li neku pogodniju riječ umjesto otpadništva?
 Možda: promjena vjere.
 To nije isto.
 I jeste i nije, kako hoćete.
 Razmisliću.
Rastali smo se kao prijatelji, ali nisam uspio da nađem pogodniju riječ.
(Sjećanja 1983: 21, 22)

Razgovor završava hipokrizijom: da će Selimović “razmisliti” o spornom pojmu “otpadništva.” Razgovor otkriva benovelentnost Islamske zajednice, njena izaslanika Škaljića. Tu benovelentnost međutim ovdje jordamli (oholi) Selimović ne uzvraća. Neuzvraćanju poštovanja nije uzrok u taštini već u Selimovićevu ateizmu, u njegovu osjećanju ravnodušnosti prema svakoj vjeri. (Sjećanja, 1983: 22) Svijest ateistička ovdje se naime dokazuje nespojivom sa vjerničkom, muslimanskom svijesti. Riječ je o nerješivoj antinomiji dvaju svjetonazora. To je jedan od bitnih psiholoških razloga, u ovoj studiji dokazanoj antinomiji, kontraverzama i nedosljednostima u karakteru književnih likova. Takođe je ateizam razlog unižavanju vjerskoga dostojanstva muslimanskoga koje sugerira naprijed navedeni Hasanov traktat. Ostajući na pojmu otpadništva, Selimović dokazuje da nije imao ne samo dovoljno empatije već ni poštovanja prema vjernicima muslimanima. Prepreka tom poštovanju bio je Selimovićev ateizam. Sa posljedicom u Selimoviću skoro usahla osjećanja sa neotuđivim pravom na slobodu vjerovanja. Da je Selimović u sebi imao dubljeg i delikatnijeg vjerskog suosjećanja, zasigurno bi ova prejaka, zapravo moralno uvredljiva riječ “otpadništvo” bila zamijenjena neutralnijom. Onom riječju koja ne dovodi u pitanje vjersko dostojanstvo, vjersku slobodu i neotuđivo pravo čovjeka na samoizbor vjere. Trebao bi se hrišćanin utvoriti u poziciju muslimana pa sam proosjećati pojam “otpadništva” kroz fokus vlastite religioznosti, odnosno hrišćanskog “otpadništva.”
Unatoč obećanju (naprijed imenovanom Abdulahu Škaljiću) da će razmisliti o uvredljivom pojmu “otpadništvo”, Selimović ostaje pri njemu.I laiku je naime jasno da “otpadništvo” u kontekstu religiozno-vjerskom znači i sugerira upravo to što pisac hoće reći – ono što je otpalo, postalo manje vrijednim ili bezvrijednim. Dakako kroz balkanoidnu recepciju hrišćansko-kršćansku za religiju muslimansku. Sa posljedicom hrišćanskog prijezira muslimana. U muslimanskog vjernika se podrazumijeva da je islam istinska vjera.

IV 2. . Psihološke uzroke Džemailovu mazohizmu moguće je dokučiti i iz Sjećanja sa poglavljem Roditelji (19-45). U ovom poglavljuje naime riječ je o podsvjesnoj samodestrukciji koju nalazimo u mazohizmu bogalja Džemailu, pokušaju oslobadjanja nagomilanih frustracija. Riječ je naime o stalnom osjećanju samopovrijeđenosti, koje se nikad i ničim ne može rekompenzirati. (Sjećanja, 1983: 38) Samopovrijeđenost je posljedica uskraćivanja ljubavi, kako očeve, tako i majčine:
To patrijarhalno strahopoštovanje bilo je više posljedica patrijarhalne ravnodušnosti prema djeci nego očeve strogosti, jer se ne sjećam da je nekoga od nas udario. Ali nas nikad nije ni poljubio. Bio je iznad nas, dalek i odvojen kao Bog. Ako nas je slučajno i volio, mi to nismo znali, a čeznuli smo i za najmanjim znakom ljubavi, željnije nego gladan čovjek za komadom hljeba.(...)
To što nam je otac uskraćivao željenu ljubav, bila je naša možda i njegova nesreća. (Idealizovan očev lik, Hasana, nisam nimalo slučajno ostavio bez djece: lišio sam ga razloga da ga opteretim jednom teškom krivicom). Ali je ta praznina među nama mogla da bude razlog i izvor mnogih kompleksa kod nas, djece. Emocionalna pozlijeđenost i oštećenost mogla se u nama okrenuti u potpuni nihilizam i cinizam, ili u buntovništvo ( ...) I zauvijek sam ostao gladan ljubavi i pažnje: niko me u životu nije mogao iznenaditi grubošću, uvijek sam je očekivao, a svako me mogao pridobiti pa i prevariti pitomošću, nježnošću, prijateljstvom; pa i kad bih se prevario, opet sam bio spreman da naletim na isti mamac. (...) Tako se među nama nikad nije stvorila prava ljubav, ni s njene ni s naše strane. Izgubili smo mnogo i ona i mi. Ćutala je odvojena i usamljena, bez snage i volje da svoju tugu ublaži brigom za naš život. Ništa nam nije nedostajalo od onoga što tuđe ruke mogu da pruže, ali nam je bilo žao što je majčin i naš život toliko razdvojen .
(Sjećanja, 1983: 36, 37, 38, 39).
Ako prednje citate spojimo sa sadržajem oba Hasanova traktata o sebi i svojim sunarodnicima, slijedi opet za Selimovića karakteristični apsurd u spoju aporije i nihilizma. Apsurd u kojem nema književne vjerodostojnost. Hasanova vrijednosno proturječna skica svakako je i izraz njegove nedosljednosti u kojima se potiru vrline i nedostaci njegovih sunarodnika. Takva sinteza je kompleksna u pojedinostima, ali je u globalu, ili kao sinteza, smisaono i vrijednosno proturječna. U spoznajno-vrijednosnoj sintezi naime vrhuni sugestija anateme karakterologije i socijalno-etičke povijesti južnoslavenskih muslimana – navodnog uzročnika kompleksa, složenosti i oštećenosti. (Pisci, mišljenja, razgovori, 1983: 286)
V 1. Jedna od primarnih vrijednosti Derviša i smrti jest jest u njegovanju prijateljstva između Hasna i Nurudina. Riječ je o istinskoj međuljubavi bez ikakava interesa ili računa. Ni zbog čega, ni zbog kakve koristi,, iz čista srca ... (Derviš i smrt, 1983: 127) Ljubavi koju ničim ne treba zaslužiti. U momentima kada mu se takva ljubav neočekivano otkriva, Nurudin raspoznaje da je istinska prijateljstvo najsmislenija vrijednost. Nurudin se upravo u ljubavi prema Hasanu samoostvaruje, postaje istinskim ljudskim bićem. Rijetke trenutke samooljudjenja Nurudin doživljava pažnjom, dokazom Hasanove ljubavi. Nurudin je sam sobom iznenađen usljed spontanog buđenja najfinih osjećanja nježnosti u njemu. Do suza biva ganut nad sitnom pažnjom - Hasanovim poklonom:
Iznenadilo me što su i na svilenoj marami u koju je knjiga zamotana bile izvezene četiri zlatne ptice. To nije bilo kupljeno usput. Jednom sam u u razgovoru pomenuo Abul Faradža, sjećajući se mladosti. Pomenuo i zaboravio. On nije.
Sjeo sam na klupu i držeći knjigu u krilu, gladeći prstima glatki safijan, gledao mjesečinom umrtvljenu rijeku, slušao kako na otkucava vrijeme na sahat kuli, i čudno stišan, želio da zaplačem. Od dalekog djetinjeg Bajrama što se već izgubio u pamćenju, ovo je prvi put da mi je neko donio dar, prvi put da je neko mislio na mene. Zapamtio je moju riječ, i sjetio se negdje u dalekoj zemlji. (...) Osjećanje je sasvim neobično: kao da je svježe sunčano jutro, kao da sam se s dalekog puta vratio kući, kao da me obasjala bezrazložna a jaka radost, kao da je tmine nestalo.”
(Derviš i smrt, 1983: 127,128)
U raspoznavanju i u njegovanju prijateljstva jest put samoosmišljenja. Istinska vrijednost života. Nurudin je kroz cijeli svoj derviški život na tragu zadobijanja Božanske ljubavi, i u stalnoj potrebi da nekom daruje svoju ljubav. Da se kroz ljubav dokaže ljudskim bićem. Nurudin cijelim bićem gradi prijateljstvo sa dječakom u hanu u vrijeme rata. Još ustrajnije i intenzivnije je Nurudinovo osjećanje prijateljstva prema Hasanu . U Hasanu i njegovoj dobroti raspoznaje i dostiže najdragocjeniju vrijednost – Božiji znak Božijega, svoga i Hasanova zadovoljstva u tuđoj sreći:
(... ) Bog je poslao Hasana da me ohrabri i podigne. Njegova pažnja i dobrota, a možda smijem da kažem i ljubav, vratli su mi vjeru u sebe i u život. Znaci te pažnje mogu nekome izgledati sitni, ali su za mene imali neprocjenjivu vrijednost. (...) Bio sam usamljen, napušten od svih ljudi, ostavljen u praznoj tišini svoje nesreće, da se nepravda izvrši na meni do kraja, na granici da posumnjam u sve što sam vjerovao, jer sve se rušilo zatrpavajući me. Ali eto, bilo je dovoljno da znam kako postoji jedan dobar čovjek na svijetu, pa neka je i jedini, da bi me pomirio sa ostalim ljudima. (...) Rekao sam Hasanu da su ljudi, kao što je on, prava blagodat, poklon koji nam sam Bog šalje, i zaista mislim tako. (... (...) Najljepše je to što njegovu ljubav ne treba ni zaslužiti. Da je trebalo da je zaslužim, ne bih je ni imao, ili bih je davno izgubio. On je čuva sam, on je ne poklanja, ne tražeći drugi razlog osim potrebe koju sam osjeća, ni druge naknade osim svog zadovoljstva, i tuđe sreće. Prihvatio sam nauk koji mi je dao, da čovjek dobija kada daje. (Derviš i smrt, 1983: 297, 298, 299)
Prijateljstvo kao nasušna potreba za ljubavlju, za samoosmišljenjem i očovječenjem, u posljednjem poglavlju romana stavljeno na ispit moralne savjesti. Nurudin je naime u ulozi kadije doveden u šah-mat poziciju. On potpisuje nalog za hapšenje Hasana, jedine svjetlosti u njegovu mraku. Strah i poriv za življenjem nadjačao je humanum prijateljstva i ljubavi. Riječ je o potpisu kojim Nurudin, pritisnut strahom za vlastiti život, u sebi sažiže posljednju žišku čestitosti i samopoštovanja. Njegov se moralitet tim potpisom potpuno izglobljuje. Nurudin postaje ruina, gad, moralna omrljina:
Odlučiću po strahu, odlučiću po užasu, i dići ću ruke od sebe sanjanog. Biću ono što moram: đubre. Sramota neka padne na njih, natjerali su me da budem ono čega sam se gadio. Ali ni to nisam mislio tada. Bilo mi je teško, osjećao sam da se događa nešto strašno, toliko nečovječno da se ni domisliti ne može. Samo je i to potisnuto, pokriveno strahom što me prožeo kao omama, i divljim klokotanjem krvi što me gušila nabujalošću i vrelinom. Želio sam napolje da udahnem vazduha, da se oslobodim crne omaglice ... (Derviš i smrt, 1983: 464)
V 2. U Dervišu i smrti, posebice u apsurdnoj egzistenciji Ahmeda Nurudina, prepoznatljiv je utjecaj književne lektire, kompletnog i kompleksnog duhovnog uobručavanja Meše Selimovića u europskom postmodernizmu. Prepoznatljiv je utjecaj Sartra, Kafke, Kamija, Kierkegarda, Dostojevskog ... Sa prevladavajućom tjeskobom, nespokojstvom i apsurditetom:
Lično, sviđa mi se filozofija egzistencijalizma. Život je apsurdan, a ipak ću da živim, uprkos svemu. Tu ja nalazim onu jedru, energičnu odbranu od svake slabosti koju bi težina život mogla da nametne. Volim ono Kamijevo: imam pravo da se ubijem, ali neću. Živjeti muci u inat, kako bi kazali moji bosasnki seljaci. (Pisci, mišljenja, razgovori, 1983: 271)
Od svih evropskih pisaca (orijentalno-islamskoga nema nijednog) Selimović na više mjesta izdvaja Dostojevskog kao svog velikog uzora:
Moj veliki uzor je Dostojevski. Impresionira me njegova neponovljiva sposobnost da prodire u psihologiju ljudi. Nedostižan je kad otkriva tajne duše, i u tome mu ne vidim ravna. Mnogi pisci, pa i današnji, njemu duguju za slavu koju su stekli, i za sposobnost da osvjetljavaju tamu ljudske unutrašnjosti. (Pisci, mišljenja, razgovori, 1983: 293)
Ovim činjenicama hoću da poduprem moju središnju tezu da duhovno-estetska magija Derviša i smrti zrači iz egzistencijalizma, agnosticizma, skepse i relativizma. Ta je njegova duhovna gama prekrivena velom islama kao jednim finim omotom: islamskim ozračjem prekrivena je zapadnoevropska sizifovština i alijenacija. Derviš i smrt odiše sensibilitetom muslimanstva koje doživljavamo u Nurudinu, u auri tekije, u njenoj tišini i izdvojenosti, u Mula Jusufu, u kadiji, u bjeguncu Ishaku, u Sinanudinu, u ukupnom ozračju kasabe, u mentalitetu kasablija. Ovaj složeni sensibilitet prvenstveno se podsviješću razotkriva, i mi ga proosjećamo u svoj njegovoj suptilnosti i rafiniranosti. Svi su likovi Derviša muslimani po isijavanju sensibiliteta muslimanske kulture i islamske prakse, načina življenja. Jesu li oni doista duhovno muslimani? Ovom provokacijom hoću markirati evropsko-islamski i spoj i antinomiju na spoznajnoj i na vrijednosnoj razini u Dervišu i smrti. Markirati njegovu misaonu i osjećajnu polifoničnost. U grubim crtama svesti ovu polifoniju na tezu da su središnji likovi romana Nurudin i Hasan duhovno profilirani egzsitencijalizmom, skepsom i relativizmom, i da su u isti mah muslimani sensibilitetom i muslimanskom vjerskom i životnom praksom. Ova stvarna ili prividna proturječnost nije izraz slabosti već bogatstva karaktera Selimovićevih Bosanaca koji isijavaju svoj identitet u tom spoju ili antinomiji. Oni (re)kreiraju te prividne protivnosti i time ostvaruju samoosmišljenje. Druga generalna teza glasi da islamsko ozračje i način mišljenja u karakteru likova Derviša i smrti nisu bazičnoga islamskoga diskursa već su to zapadnoeuropski egzistencijalizam, agnosticizam i skepsa. Islam jest esencijalan, posebice u praksi šejh Ahmeda, ali je većina sadržaja Nurudinova življenja nedosljedna islamu. Posebice njegov obesmišljen život i smrt koji su preplavljeni nihilizmom i završavaju u apsurdu. Derviš i smrt je po sensibilitetu bosanskomuslimanski roman u kojem dominira postmodernizam i skepticizam. Taj spoj producira univerzalne motive i sadržaje esencije – nosivu kvalitetu Derviša i smrti. Preoblikovanje surra iz Kurana kroz cijeli roman jest bitan argumen stvaralačkog korištenja kuranskoga teksta koji, eo ipso, ne može biti uzrokom theološkoga grijeha. Problem transformacije Božije riječi je medjutim dublji od onoga kako nam Selimović benovelentno tumači:
U uvodnom motu Derviša i smrti prekinuo sam kuranski citat, ali se njegov smisao, po mome mišljenju širi, nalazi u kontekstu cijeloga romana: svaki je čovjek na gubitku, ako u životu ne nađe ljubav. Tom mišlju nisam iznevjerio Kuran, i nepravedna je kritika u Glasniku Islamske zajednice, prije nekoliko godina, koji mi taj grijeh prebacuje. (Pisci, mišljenja, razgovori, 1983: 377)
Ne ulazeći detaljnije u theološku argumentaciju Selimovićeve transformacije surra kroz njihovu zapadnoeuropsku agnosticističko-skeptičnu adaptaciju, ovdje je, kao argument takvoj adaptaciji u slučaju surre Vel asri na početku i na kraju romana, u oba citirana slučaja bitno odgovoriti na pitanje razloga izostavljene suštine surre:
Osim onoga koji vjeruju i rade dobra djela i koji preporučuju istinu.
Ovaj izostavljeni ajjet iz navedene surre Selimović u svojem naknadnom tumačenju kompenzira ljubavlju. (Up. Derviš i smrt, 1983: 377). Pritom je očigledno riječ o smisaono dva sasvim različita sadržaja surre Al asri: u njenoj cjelini (originalu) i u književnoj transformaciji. Postavlja se dakle temeljno etičko, estetsko i theološko-dogmatsko pitanje o odnosu ljudske slobode prema svetosti – Božijoj riječi. Razlog izostavljanja dijelova surra, odnosno kontinuirane književne transformacije kuranskih surra u svih šesnaest poglavlja romana, po našoj ocjeni leži u književnom podešavanju surra navedenoj zapadnoeuropskoj filozofskoj misli i duhovnosti: da književno transformirane surre i ajeti imaju smisao (ili funkciju) potvrdjivanja sadržaja svakog poglavlja romana. U ovoj je slobodnoj književnoj transformaciji takođe bitno markirati da je samo u trinaestom poglavlju, doslovno iz Kur'ana citirana samo jedna surra. Sve ostale su transformirane citiranjem jednog ili nekolicine ajjeta. Neka poglavlja romana ne transformiraju ni ajjete već su plod vlastitog književnog oblikovanja; napr. u poglavlju šest, devet i četrnaest, u kojima nije moguće prepoznati Božiju riječ. Ovim tezama markiram filozofijsko i duhovno sazrijevanje Derviša i smrti u zapadnoevropskom skepticizmu i agnosticizmu. Sa oazama islama. Sa krajnjim utiskom i spoznajom da su tako transformirane surre i ajeti motto ili nagovještaj književnom svjedočenju agnosticizma i skepticizma, relativizma. Koliko su surre kao segmenti islamske duhovnosti i doktrine kroz takvu adaptaciju doista stvaralački udjenute u prevladavajuću filozofiju i gnoseologiju evropske filozofije i estetike u romanu, jest sasvim dubiozno. Dakako i umjesno pitanje koje iziskuje komparativna istraživanja. U tom smislu bitno je kao polazište moguće komparacije markirati antinomiju: da su u Dervišu i smrti tako transformirane surre i ajjeti, da je djelo pretežito ateističkoga, a tek manjim dijelom vjerničkoga svjetonazora. Derviš i smrt tako isključuje apsolutnost istine bilo kojeg autoriteta, bilo koje od vjerskih knjiga. Derviš i smrt je inspiriran Kur'anom. Dvojbeno je u kojoj mjeri theološko znalački. I u kojoj mjeri iskreno. Selimović Kur'an vrednuje ravnopravno sa drugim izvorima istine. Kur'an uvrštava u svoju prvorazrednu lektiru. Vrijednosno izjednačavajući Kur'an sa nizom izvora:

Svoj roman ne bih napisao da nije bilo Kurana, Biblije, Lao Ce-a, Eshila, Šekspira, Dostojevskog, Tomasa Vulfa, Andrića i toliko drugih pisaca i tekstova. A korišćenje desetak rečenica Kurana u mome romanu izazvalo je čudne nesporazume. Kuran cijenim kao jedan od stubova ljudske misli u razvoju i traženju, nikako kao apsolutnu istinu, jer je nema. Međutim mnogi kritičari nisu vidjeli da ja ne citiram Kuran da bih afirmisao kuransku istinu, ili da unesem u roman istočnjačku filozofiju i slično, već da ukažem na naviku i potrebu nesigurnih ljudi da se uvijek oslanjaju na neki jači autoritet i da svoju mrtvu, šablonsku misao potkrepljuju jačom, kanoniziranom, sterilizirajući svoj i tuđi duh. (Pisci ..., 1983: 324, 325) (...) Citate iz Kurana ne treba shvatiti suviše ozbiljno, ja se prema njima odnosim ironično, kao prema težnji nesigurnih ljudi, koji nemaju svog mišljenja, da se oslone na autoritet. (Pisci ..., 1983: 285)

Da Derviš i smrt eo ipso nije tekst islamske doktrine i estetike, argumentira Selimović:
Nisam posebno izučavao islamsku filozofiju, osim koliko je neophodno da se čovjek informiše. Ali ako u mom djelu ima filozofije, ona je sva iz ovog tla, iz mog muslimanskog korijena, iz naše tradicije, iz našega duha. To se upilo u mene i svega me proželo tako da tim duhom prosto emaniram. Drago mi je, veoma drago, što ta misao koja je nastala na ovom tlu, u okviru jednog naroda, toliko opšteljudska da je lako i rado prihvataju ljudi širom svijeta. (Pisci ..., 1983: 375)

6. 1. Tezu da roman nije duhovno izrastao u islamskoj estetici, da u segmentima zrači islamskom duhovnošću i bosanskomuslimanskim sensibilitetom, moguće je dokazati udubljivanjem u bilo koje poglavlje romana. Za argumentaciju navedene teze kratko komentiram treće poglavlje, u čijem je središtu duhovno raspolućeni Nurudin. Sa strahom od Boga usljed života krvi, erotskoplotskoga nagona, kojega suzbija na način koji nije derviški već tipično kršćanski. Sa sugestijom kršćanskoga grijeha u erosu. Nurudin se naime poput monaha užasava isijavanja erosa u djevojaka i u mladića kasabe, koji se, uoči Jurjevdana, prepuštaju drevnom paganstvu: buđenju proljeća i ploti. Opsjednut mirisom ploti i miloduha, Nurudin je očajan. Njemu se gadi isijavanje ploti mladoga svijeta koji svetkuje uoči Jurjevdana. U sceni sa Jurjevom riječ je o monaško-celibatskom, a ne o derviškom doživljaju. U islamu eros i sfera ploti nisu potisnuti (ili “umotani” u moralnu hipokriziju) već su sastavnicom prirodnosti ljudskoga bića. Porivi, eo ipso, ne izazivaju grijeh, već se prirodno zadovoljavaju i discipliniraju.
Da Derviš i smrt nije izgrađen u islamskoj duhovnosti niti u njenoj estetici, argumentiram kroz komentar smisla islama u poimanju Boga kao jedinstva, jedinstvenog principa, sveprožimajuće realnosti. Ovo kuransko-islamsko imanentno poimanje, osjećanje i uvjerenje sveprožimajućeg jedinstva u Bogu, u Dervišu i smrti bitno je poremećeno. Posebice u Ahmedu Nurudinu koji kao šejh ne isijava ovo Jedinstvo. Nurudin naime pehlivani između vječnih Bogom danih vrijednosti i materijalnosti. Između tevhida (jedinstva) i teksira (mnoštva). Nurudin ne uspijeva ostvariti gajb (jedinstvo) od momenta kada podliježe porivima osvete i vlasti. Razumijevanje Boga kao sveprožimajućeg jedinstva, koje je do transformacije Nurudina u njemu iz srca (taliba) nicalo, je od momenta pobune i popuštanja nagonima - difuzno. To je osjećanje Jedinstva u Nurudinu strastima potisnuto, nepovratno potonulo, nestalo. Od tog potonuća u strasti, Nurudin je manje u tevhidu više u teksiru. Razlozi njegovu razdvojenju i posvemašnje dvojnosti su u porivima za osvetom, za moći, ili za samoafirmacijom.
6. 2. Načinom mišljenja, estetikom, etikom i psihologijom likova Derviš i smrt primarno je tekst agnosticizma, skepticizma i ateizma. Sekundarne muslimanske duhovnosti, sa nijansama i sa markacijama bošnjačke psihologije i mentalnoga sklopa. Ahmed Nurudin, kao i likovi Roberta Musila, istrajava na putu koji čovjek sam nije izabrao, koji ne poznaje, i kojim nije htio ići. Derviš kao “pobunjeni čovjek” (naslov zbirke proza M. Selimovića) završava aforizmom Albera Camusa u Pobunjenu čovjeku (1951): A na pozornici, kao i u životu, monolog prethodi smrti. Derviš i smrt izrastao je u relativizmu, kritici totalitarizma i kritici racionalizacije zla kao i najbolja djela Alber Camusa. Ono što je međutim bitnije za umjetničko djelo od njegova svjetonazora ili izvorišta i samoga karaktera i sadržaja duhovnosti ili kulturalnosti - zapadnjačkog ili islamsko-orjenatlnoga izvorišta - jest u njegovoj (s)misaonoj suptilnosti. U spoznajnoj i u osjećajnoj rafiniranosti. Čovjek naime neminovno strada od drugoga čovjeka, ali istovremeno svoj humanum ostvaruje posredovanjem ili žudnjom za ljubavi, prijateljstvom, povjerenjem u čovjeka. Sa ovom univerzalnom idejom, sa neminovnošću njene antinomije, uranjamo u svijet Derviša sa uvijek novim nerazlučivim osjećanjem gorčine i duhovnog užitka. Sa zahvalnošću usljed istinskih ozarenja. Sa zahvalnošću piscu usljed (s)misaone kompleksnosti i antinomične osjećajnosti, u kojima nijedna ni misao niti emocija nije bez njene vlastite suprotnosti, upitnosti, relativne istinitosti. Njihova ljudskoga karaktera. Ako čovjek traga za dosljednošću, stalnošću i nekim čvrstim osloncem, mogućim samoorjentirom, teško će ih naći u Dervišu i smrti. Tomu je razlog u kompleksnosti čovjeka, u relativizmu esencije:
Stari princip dobra i zla, svjetla i tmine, anđela i đavola osnova je svih religija i većine filozofskih sistema, zato što mu je osnova u životu. Samo ja se priklanjam onima koji smatraju da dobro i zlo nisu odvojeni i mehanički suprotstavljeni, one su neodvojiva čovjekova osobina i veoma su izmiješani kao mirisi. Ljudi su dobri i zli. (Pisci , ... 1983: 360).
U traganju za samoosmišljenjem, jedina je izvjesnost ljubav, osjećanje samoispunjenja usrećivanjem drugoga. Bez vlastite koristi ili koristoljublja.
Za mene ljubav znači samo jedno razumijevanje među ljudima. (Pisci, ... 1983: 371)


U nekoliko završnih misli moglo bi se Hasanovo samoviđenje i viđenje njegovih sunarodnika generalno sažeti između taštine i samouljepšavanja, ciničkoga nihilizma i mazohističkoga kriticizma. Sa krajnjom poantom u hibridnoj, difuznoj i raspolućenoj samosvijesti. Riječ je o jednoj aporijsko-nihilističkoj književnoj slici. Sa dopuštanjem dvaju suprotnih sudova. Sa hipokrizijom smještenom između idealizacije, samouzvisivanja i podilaženja taštini Bosanaca. U slici njihova mentaliteta sastavljenog od izmedju oholosti i frustracija i defetizma, sa psihodepresijom koja prelazi u očajanje, i kulminira u paroksizmu samouništavanja.
Gdje je u ovoj dubokoj antinomiji istina? Ima li pravorijeka? Jesu li to jedno, oba viđenja, ili više njih, viđenje između njih? Navedenoj je subjektivnoj književnoj istini bitno dodati činjenicu da je Derviš i smrt, pored njegove univerzalnosti i svevremenosti, u svojem metatekstu neophodno recepirati i kao roman sa historijskom aurom. Sa bosanskim muslimanima u doba osmanskoga kolonijalizma. Sa subjektivnim samoodređenjem Hasana i njegovih sunarodnika kao “otpadnika” od hrišćanstva. U Hasanovu traktatu nije riječ o neutralnom stavu već naprotiv o stilemu koji poima i sugerira muslimanstvo bezvrijednim otpadom u odnosu na hrišćanstvo. Riječ je o pristrasnom odnosu kojim se osporava antropološka činjenica (vjerske) kulture kao samoizbora. Kroz opojmljenje značenja riječi “otpadnišvo” leksički priručnici takođe na indirektan način potvrđuju naprijed sintetiziranu središnju tezu moje studije. Tako napr. U Vuka S. Karadžića je “otpadnik- Abfällige, Abtrünnige, defector, apostata.“ U Gustava Šamšalovića je “otpad, otpadak – Abfall; otpaci – Abfälle.“ U S. Ristića – J. Kangrge je “otpad , otpadanje – Abfall; odmetanje, odmetništvo, otpadništvo od neke vere, otpaci, okresine, ogrezine.” U Hrvatskom enciklopedijskom rječniku je “otpadak ono što je otpalo od nečega, što je suvišno, beskorisno, otpadni pridjev koji se odnosi na otpad; otpadnica, otpadnik 1. onaj koji se odvojio od skupine kojoj je idejno pripadao, 2. onaj koji je promijenio vjeru ili postao nevjernik; otpadništvo – čin otpadnika.”*

Selimovićev stav u citiranom razgovoru i Hasanovu samoponižavanju kroz čin “otpadništva” neophodno je, radi istinitosti i objektivnog etičkovrijednosnog poimanja navodnog čina “otpadništva,” promisliti razumijevanjem konvertiranja u svjetlu Abrahamovih objava. U sva četiri monoteizma naime čin prevjeravanja je u jednoj theološko-dogmatskoj diskrepanci: između osude prevjerenika, i između Bogom posredovana prava na samoizbor Bogospoznanja. Ovoj theološkoj diskrepanci dodajem drugi filološki argument: prevjeravanje u latinskoj riječi “conversio” ima prvotno ili izvorno značenje promjene duhovnosti. Sa pretpostavljenim jednakovrijednim sadržajima između prethodne (ranije) i novoprimljene duhovnosti ili religioznosti. Ta jednaka vrijednost prethodne i nove religioznosti u psihološkom je smislu najbliža usporedbi konvertiranoj valuti, jednakovrijednoj novčanici. Sa psihološkoga aspekta je navedenoj usporedbi o jednakoj vrijednosti bitno dodati činjenicu, da u slučaju religioznoga konvertiranja, prevjerenik, konvertit ili obraćenik, u pravilu, drži novoprimljenu religioznost viševrijednom od prethodne. U takvim poimanjima jednake ili više vrijednosti kroz zamjenu duhovnosti ili kroz konvertiranje, odnosno kroz promjenu religioznosti, čin islamizacije kao navodnog “otpadništva” od hrišćanstva u Dervišu i smrti postaje gotovo bespredmetnim. Konzekventno takvoj tezi, takođe su izlišni i Hasanov traktat i moj diskurs na taj traktat. Izlišni ozbiljnog i književnog i znanstvenog diskursa. Jer je i u ovom “književnom slučaju” u osnovi riječ o ljudskoj (zlo)upotrebi Bogom posredovane slobode religioznosti. Konvertitstvo u svojem izvoru značilo je, i trebalo bi značiti, promjenu duhovnosti, drugačijeg kuta promišljanja i puta ka Božanstvu. Prevjerenik je naime uvjeren u ispravnost svoga puta Bogu, u moralitet navodnog “prevjeravanja.” U religijskoj praksi i u theološko-sociološkoj teoriji takav, izvorni pojam “conversio” je - konvertirao! Ljudi su naime taj pojam u religioznoj zbilji i moralno i psihološki degradirali. Njegovo prvotno značenje promjene duhovnosti izopačano je u poimanje navodno sumnjive, duhovno nevrijedne, sa posljedicom omalovažavanja i preziranja. To je i vjerničko i theološko i sociološko općeprihvaćeno suvremeno poimanje konvertiranja kao manjevrijedna religioznoga “otpadništva.” Takva je semantika konvertiranja kao manjevrijedna, prezriva “otpadništva” i u Dervišu i smrti. Osavremenjeno, izvorno izokrenuto ili krivo poimanje konvertitstva kao “otpadništva” jest zapravo psihološki movens mojoj studiji. Nakon usporedbe Hasanovih traktata o “otpadništvu i moje psihološke, etičke, sociološko-povijesne i theološke protuargumentacije o “otpadništvu,” postavlja se logično pitanje da li je i u kojoj je mjeri taj fenomen “otpadništva” bitan (pod)svjesno psihološki movens Derviša i smrti? Tom fenomenu u mojoj studiji suprotstavljen je postulat neotudjiva prava na samoizbor. Ljudsko biće je naime podvrgnuto nužnosti božansko-prirodnih zakona. Na takvu samoograničenost i nužnost čovjek odgovora na riječ Božiju sa DA i sa NE. Čovjek je svojom esencijom u isti mah podvrgnut i suprotstavljen nužnosti Boga i vlastite ograničene prirode. Čovjek je nužno na trajnom putu Bogu, pristajanjem i otpadanjem. Prevjeravanjem i izborom vlastita puta Bogu. Time se čovjek samoostvaruje, postaje slobodan.
Sa poantom u mojoj studiji da se Dervišu i smrti valja i spontano i s ljubavlju vraćati. Vraćati se romanu kao i Selimović njegovoj Bosni – ishodištu umjetničkoga osvještenja: onoj Mešinoj Bosni koja je i njemu i Bosancima trajna ljubav i povremena bolna mržnja.



* - Vuk. S. Karadžić, Srpski rječnik istumačen njemačkijem i latinskijem riječima. U Biogradu 1898, 492, 493.
- Gustav Šamšalović, Njemačko-hrvatskosrpski rječnik, Zagreb 1964, 618, 619.
- S. Ristić – J. Kangrga, Enciklopedijski nemačko-srpskohrvatski rečnik. Beograd 1936, 8-9.
- Hrvatski enciklopedijski rječnik. Zagreb 2002, 898.




Ostali prilozi:
» OSVRT NA KNJIGU "SAVREMENA KNJIŽEVNOST AZERBEJDŽANA“
Božidar Proročić | 19. June 2021 15:12
» ZUMRETA, MUNIRA I KADA – BOSANSKE HEROINE SIMBOLI SU BORBE ZA BUDNU SAVJEST ČOVJEČNSTVA
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 11. June 2021 12:34
» ŠEHIDISKOM KRVLJU NATOPLJENA ZEMLJA HRVATSKA
Ferhat Korajac | 04. June 2021 14:38
» ZAJEDNO DO USPJEHA
B.net | 19. May 2021 16:49
» BOLNI ODLAZAK ADMIRA MULAMEKIĆA (1992-2021)
Božidar Proročić | 15. May 2021 15:46
» ŠTAMPAN TREĆI SVEZAK KNJIGE „JA SAM GOVORIO“
Bošnjaci.Net | 06. May 2021 15:16
» NAŠI ŠEHIDI ZAHID-EF. I NERMIN MAKIĆ
Haris Hojkurić | 02. May 2021 22:12
Ostali prilozi istog autora: