Prof. dr. Smail ČEKIĆ U antifašističkom ratu u Jugoslaviji 1941.-1945, pored oslobodilačke borbe protiv okupatora i domaćih izdajnika za novu Jugoslaviju, vođena je i borba za Bosnu i Hercegovinu, kao samostalnu republiku. Bosna i Hercegovina je u toku tog rata “dala od sebe sve što je mogla dati... Najviše je u Bosni porušeno sela, gradova; najviše je uništeno inventara seljaka; najviše je uništeno imovine našeg naroda u Bosni i Hercegovini; najviše je palo i žrtava na tlu Bosne i Hercegovine...” (Tito, novembar 1945.). U Bosni i Hercegovini su vođene sve, izuzev prve, okupatorsko-kvislinške ofanzive, kao i velike bitke, kao što su Neretva i Sutjeska, koje su predstavljale prekretnicu na jugoslovenskom ratištu.

Dvadesetpetog novembra ove godine navršava se 66 godine, od kada je u Mrkonjić Gradu 1943, na osnivačkoj skupštini izabrano Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine – najviše političko predstavništvo NOP-a Bosne i Hercegovine i najviši organ narodne vlasti u Bosni i Hercegovini.
ZAVNOBiH je radio u tri zasjedanja: 25.-26. novembra 1943. u Mrkonjić Gradu; 30. juna, 1. i 2. jula 1944. u Sanskom Mostu i 26.-28. aprila 1945. u Sarajevu. Njegove funkcije između zasjedanja obavljalo je Predsjedništvo, kao najviši izvršni organ vlasti u Bosni i Hercegovini.
Osnivanje ZAVNOBIH-a inicirano je Zaključkom Prvog zasjedanja AVNOJ-a s kraja 1942. da se formiraju zemaljska antifašistička vijeća u Hrvatskoj, Sloveniji, Srbiji, Crnoj Gori, Makedoniji i Bosni i Hercegovini, a njegovo konstituiranje izgradnjom mreže narodnooslobodilačkih odbora koja je do tog vremena prekrila više od 2/3 Bosne i Hercegovine, uključujući i najefektivnije okupirane gradove. ^[2]

Slobodna teritorija Bosne i Hercegovine iznosila je oko 30.000 km2 i činila okosnicu centralne slobodne teritorije Jugoslavije (pored BiH zahvatala je i značajne dijelove Hrvatske, Crne Gore i Sandžaka), na kojoj je bazirana glavnina NOVJ sa Vrhovnim štabom i gotovo 300.000 boraca grupisanih u 27 divizija i 9. korpusa (NOV i PO Bosne i Hercegovine grupisan je u 2 korpusa, 6 divizija, 23 brigade, 25 odreda i nekoliko samostalnih bataljona). Slobodnu teritoriju BiH uz to su obezbjeđivale vojne oblasti 3. i 5. korpusa, te 29. divizijska vojna oblast sa 15 vojnih područja i pedesetak komandi mjesta (sve sa zaštitnicima, skladištima, bolnicama i partizanskim stražama).
U antifašističkom ratu u Jugoslaviji 1941.-1945, pored oslobodilačke borbe protiv okupatora i domaćih izdajnika za novu Jugoslaviju, vođena je i borba za Bosnu i Hercegovinu, kao samostalnu republiku. Bosna i Hercegovina je u toku tog rata “dala od sebe sve što je mogla dati... Najviše je u Bosni porušeno sela, gradova; najviše je uništeno inventara seljaka; najviše je uništeno imovine našeg naroda u Bosni i Hercegovini; najviše je palo i žrtava na tlu Bosne i Hercegovine...” (Tito, novembar 1945.). U Bosni i Hercegovini su vođene sve, izuzev prve, okupatorsko-kvislinške ofanzive, kao i velike bitke, kao što su Neretva i Sutjeska, koje su predstavljale prekretnicu na jugoslovenskom ratištu.
Antifašizam u Jugoslaviji 1941.-1945. je svojom pobjedom ugradio civilizacijske temelje savremenog čovječanstva. U tom ratu Jugoslavija je, a posebno Bosna i Hercegovina, imala časno i istaknuto mjesto, dajući veliki doprinos antifašističkoj borbi i oslobođenju zemlje.
Bošnjaci su u NOB-u ravnopravno s drugim narodima i snagama činili jedinstveni antifašistički blok, u kome su, odupirući se četnicima i ustašama, uz veliko stradanje na genocidnoj osnovi, osigurali biološki opstanak.
ZAVNOBiH i njegova djelatnost od 1943. do aprila 1945. je najznačajniji događaj u historiji Bosne i Hercegovine. Svojom Rezolucijom na Osnivačkoj skupštini i Proglasom narodima Bosne i Hercegovine u noći 25./26. novembra 1943. ZAVNOBiH je poslije 480 godina obnovio državnost Bosne i Hercegovine, potvrdio njen historijsko-politički i državno-pravni individualitet i formirao federalnu Bosnu i Hercegovinu (praktično državu), što je najznačajnija tekovina antifašističkog rata.
Ne želeći povratak na staro i stojeći čvrsto na platformi NOP-a Rezolucija ZAVNOBiH-a osudila je Izbjegličku vladu Kraljevine Jugoslavije zbog saradnje sa okupatorima, narodi Bosne i Hercegovine odrekli su svako pravo toj vladi i kralju da ih predstavlja, te zatražila od saveznika da i njoj i Kralju otkažu svaku podršku i, u vezi s tim, izrazili želju za preuređenjem Jugoslavije u zajednicu ravnopravnih naroda i narodnosti i stvaranje nove demokratske federativne Jugoslavije u kojoj će svim njenim narodima biti zajamčena puna ravnopravnost, posebno da oslobođena Bosna i Hercegovina bude slobodna i zbratimljena u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost i jednakost Srba, Muslimana/Bošnjaka i Hrvata. Tom prilikom je konstatirano da narodi BiH “hoće da njihova zemlja, koja nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego i srpska, i muslimanska, i hrvatska, bude slobodna i zbratimljena Bosna i Hercegovina u kojoj će biti osigurana puna ravnopravnost i jednakost svih Srba, i Muslimana i Hrvata”, te da će narodi BiH ravnopravno sa ostalim narodima učestvovati u izgradnji narodne demokratske federativne Jugoslavije.

Antifašizam u Jugoslaviji 1941.-1945. je svojom pobjedom ugradio civilizacijske temelje savremenog čovječanstva. U tom ratu Jugoslavija je, a posebno Bosna i Hercegovina, imala časno i istaknuto mjesto, dajući veliki doprinos antifašističkoj borbi i oslobođenju zemlje. Bošnjaci su u NOB-u ravnopravno s drugim narodima i snagama činili jedinstveni antifašistički blok, u kome su, odupirući se četnicima i ustašama, uz veliko stradanje na genocidnoj osnovi, osigurali biološki opstanak. U ovoj zgradi je održano zasjedanje ZAVNOBiH-a u Vrcar Vakufu

Donošenjem Odluke o izgradnji Jugoslavije na federativnom principu na Drugom zasjedanju AVNOJ-a 29. i 30. novembra u Jajcu, Bosna i Hercegovina je kao njen konstituent, sa statusom federalne jedinice, ušla u sastav DFJ. Time su potvrđene sve odluke donesene na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a.

*****
Imajući u vidu složenost i značaj borbe koja je, u teškim uslovima okupacije i kolaboracije, genocida, NOB i oslobađanja zemlje, vođena za Bosnu i Hercegovinu kao samostalnu republiku, ovo izlaganje biće fokusirano upravo na neke bitne historijske činjenice o toj borbi. Nastanak federalne BiH, u sastavu jugoslavenske državne zajednice, bio je praćen kontroverznim odnosom u samom rukovodstvu NOP-a. Naime, kod “nekih rukovodećih drugova“ nije bilo jasnog stava o tom pitanju. Više članova CK KPJ je bilo na stanovištu da BiH ima status autonomne pokrajine, a ne status ravnopravne federalne jedinice, pri tome se, prije svega, mislilo na "autonomiju uz Republiku Srbiju". Taj stav se temeljio isključivo na nacionalnom principu : „koliko nacija – toliko federalnih jedinica“, što je u suštini značilo nepriznavanje jednog naroda, tj. Muslimana.
O broju federalnih jedinica je u toku priprema zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu vođena rasprava i u CK KPJ. U prvom nacrtu Odluke, koju je predložio M. Đilas, zasnovanom na sovjetskom modelu pet nacionalnih republika za pet jugoslovenskih naroda (Srbi, Hrvati, Slovenci, Makedonci i Crnogorci), bilo je predviđeno pet federalnih jedinica, pri čemu se za Bosnu i Hercegovinu predviđao status autonomne pokrajine. Pošto nije postignuta saglasnost kome će pripasti – Srbiji ili Hrvatskoj predloženo je da Bosna i Herecegovina bude neposredno vezana za savezne ustanove.
U Pokrajinskom komitetu Komunističke partije Jugoslavije za Bosnu i Hercegovinu vođene su žive diskusije oko budućeg državnog položaja Bosne i Hercegovine. Priključenje Bosne i Hercegovine federalnoj jedinici Srbiji ili Hrvatskoj nije mogla doći u obzir kao konačno rješenje. Koncepcija da Bosna i Hercegovina ka autonomna jedinica bude direktno povezana sa saveznim ustanovama jugoslovenske federacije, sa nešto manjim pravom od federalnih jedinica, također, nije prihvaćena. Argumenti Pokrajinskog komiteta Komunističke partije Jugoslavije za Bosnu i Hercegovinu da Bosna i Hercegovina bude konstuituirana kao zasebna jedinica ravnopravna sa ostalim federalnim jedinicama nisu prihvaćeni od svih članova Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije koji su učestvovali u raspravi.
Uoči zasjedanja ZAVNOBiH-a vođeni su iscrpni i dugi razgovori oko budućeg državnog statusa Bosne i Hercegovine između predstavnika Pokrajinskog komiteta KPJ za Bosnu i Hercegovinu, Rodoljuba Čolakovića i Avde Hume, sa Milovanom Đilasom, Sretenom Žujovićem i Mošom Pijade, članovima CK KPJ. Pokrajinski komitet KPJ za BiH je jednoglasno i odlučno zastupao stav da Bosna i Hercegovina može imati samo status ravnopravne federalne jedinice u federativnoj Jugoslaviji. Moša Pijade, Milovan Đilas i Sreten Žujović su smatrali da BiH treba biti autonomna pokrajina, a ne federalna jedinica.

U Pokrajinskom komitetu Komunističke partije Jugoslavije za Bosnu i Hercegovinu vođene su žive diskusije oko budućeg državnog položaja Bosne i Hercegovine. Priključenje Bosne i Hercegovine federalnoj jedinici Srbiji ili Hrvatskoj nije mogla doći u obzir kao konačno rješenje. Koncepcija da Bosna i Hercegovina ka autonomna jedinica bude direktno povezana sa saveznim ustanovama jugoslovenske federacije, sa nešto manjim pravom od federalnih jedinica, također, nije prihvaćena. Argumenti Pokrajinskog komiteta Komunističke partije Jugoslavije za Bosnu i Hercegovinu da Bosna i Hercegovina bude konstuituirana kao zasebna jedinica ravnopravna sa ostalim federalnim jedinicama nisu prihvaćeni od svih članova Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije koji su učestvovali u raspravi.

Sa koncepcijom Bosne i Hercegovine kao federalne jedinice u federativnoj Jugoslaviji, po kazivanju Avde Hume, krenuo je prvih dana novembra 1943. dio Pokrajinskog komiteta (R. Čolaković, A. Humo) sa više uglednih građanskih političara iz istočne Bosne za Jajce, gdje su se nalazili Vrhovni štab i CK KPJ. Kad su stigli u Jajce, dobili su nacrt jedne odluke kojom je trebalo Bosnu i Hercegovinu konstituisati kao autonomnu pokrajinu neposredno vezanu za jugoslovensku federaciju. Taj nacrt odluke direktno je bio u suprotnosti sa koncepcijom PK KPJ za Bosnu i Hercegovinu i zbog toga je vođena diskusija sa pojedinim članovima CK (M. Pijade, Žujovićem, Đilasom i E. Kardeljom). Članovi CK KPJ, osim Kardelja, koji se složio sa R. Čolakovićem i A. Humom, zastupali su mišljenje da BiH ne može biti republika, "jer ne postoji bosansko-hercegovačka nacija, i da je republika nacionalna kategorija. Osim toga, oni su sumnjali u definiciju o Muslimanima kao naciji, ne vjerujući čak da bi se, u socijalizmu Muslimani mogli razviti kao nacija...”
Olga Humo (supruga Avde Hume) je krajem 2001. napisala kako je, u pripremama Drugog zasjedanja AVNOJ-a, kucajući materijale, bila upoznata sa događajima vezanim za njegovo održavanje, navodeći kako je Avdo Humo "sa Rodoljubom Čolakovićem došao iz istočne Bosne na zasedanje AVNOJ-a. Prvi razgovor u vezi sa zasedanjem njih dvojica su imala sa Mošom Pijade koji je pripremao predloge i materijale. U vezi sa statusom Bosne postojala su dva predloga. Prvo je bio da se Bosna i Hercegovina podeli između Srbije i Hrvatske, s tim što je Đilas tražio da istočna Hercegovina pripadne Crnoj Gori. Drugi predlog, koji je branio Moša Pijade, bio je da BiH dobije status autonomne oblasti. U vezi sa ovim predlogom ostalo je otvoreno pitanje kome bi ova autonomna oblast pripala, Srbiji ili Hrvatskoj. Srbi su hteli da ona pripadne njima, a Hrvati, opet, branili su stav da treba da pripadne njima, s obzirom na okolnost da se za Srbiju već predviđaju dve autonomne oblasti".
Navedene prijedloge o budućem uređenju BiH kao autonomne pokrajine delegacija PK KPJ za BiH je odbila. I pored toga što je E. Kardelj prihvatio stanovište PK KPJ za Bosnu i Hercegovinu, Pijade, Žujović i Đilas su i dalje zastupali svoje stavove. Zbog toga je rukovodstvo PK KPJ za BiH otišlo kod Tita, što im je sugerisao i Kardelj, i iznijeli mu svoje nezadovoljstvo, neslaganje i argumente. Razgovor sa Titom trajao je četiri sata. Tom je prilkom Avdo Humo opširno govorio o etničkim i historijskim razlozima u prilog BiH kao republike, pri čemu ga Rodoljub Čolaković podržavao.
Navedena delegacija, u neposrednom kontaktu sa Titom, izložila je svoje nezadovoljstvo i neslaganje. Tito je tada “presudio” – prihvatio je koncepciju PK KPJ za BiH o Bosni i Hercegovini kao ravnopravnoj federalnoj jedinici, i rekao: “Bosna i Hercegovina mora biti ravnopravna republika najmanje onoliko koliko su to Srbija i Hrvatska. I drugo, Muslimani moraju biti apsolutno ravnopravan narod, u mjeri koliko su to Srbi i Hrvati u Bosni i Hercegovini”.
Za izgradnju Jugoslavije na federativnom principu uzeta su dva kriterija na osnovu kojih su formirane federalne jedinice. Prvi je bio nacionalni kriterij: nabrojano je pet naroda, a drugi regionalni, pa je nabrojano 6 zemalja, među kojima Bosna i Hercegovina. Ona je u Federaciji ušla na osnovu regionalnog kriterija. Na taj je način stav koga su zagovarali Moša Pijade, Milovan Đilas i Sreten Žujović, ipak, došao do izražaja u tekstu odluke o izgradnji Jugoslavije na federativnom principu.
Tito se, u pogledu državno-pravnog statusa Bosne i Hercegovine, za razliku od "nekih rukovodećih drugova", nikada nije dvoumio. To je potvrdio i prilikom posjete BiH u novembru 1979, kada je pored ostalog rekao : "Bosna i Hercegovina ne može pripadati ni ovom ni onom, već narodima koji je od davnina nastanjuju. Uostalom, to njima nije niko poklonio, već su to sami izborili u narodnooslobodilačkoj borbi u kojoj su masovno učestvovali. Bilo je to jedino moguće i srećno rješenje, ne samo za narode Bosne i Hercegovine, već i za našu zajednicu u cjelini. U prošlosti je Bosna i Hercegovina uvijek bila kamen spoticanja. Sa našom narodnooslobodilačkom borbom ona se toga otarasila”.
Republičkim statusom BiH trebalo je, pored ostalog, spriječiti njenu podjelu, a nju učiniti “minijaturnim modelom jugoslovenske integracije”. U pojedinim krugovima u Srbiji je zbog uređenja federalne Jugoslavije i nove formule međunacionalnih odnosa postojalo određeno nezadovoljstvo. Zbog toga je Blagoje Nešković, predsjednik Glavnog NOO Srbije, u novembru 1944. na Velikoj antifašističkoj narodno-oslobodilačkoj skupštini Srbije, reagirao: "Zar zato što ima Srba u Bosni, Hercegovini i Hrvatskoj i šaroliko izmešanih sa Hrvatima i muslimanima, treba sve Hrvate i muslimane posrbiti? Da li je to stvar Srba iz Srbije da nameću Srbima u Bosni Hercegovini i Hrvatskoj razjedinjenje sa Hrvatima i muslimanima, kad je njihova zajednica životno povezana kao što su povezane i njihove kuće na istom zemljištu, kada su oni sami, u toku ove trogodišnje borbe, iskovali bratstvo i jedinstvo". Neke primjedbe su se čule i u Hrvatskoj. Na skupštini ZAVNO Sandžaka u martu 1945. donijeta je, pod pritiskom viših organa, odluka o raspuštanju ZAVNO Sandžaka i podjeli teritorije Sandžaka između federalnih jedinica Srbije i Crne Gore. Na ovom skupu je, prema zapisniku, istaknuto kako u Jugoslaviji postoje četiri naroda: Srbi, Hrvati, Slovenci i Makedonci, sa četiri federalne jedinice, a da su "iz specijalnih razloga" stvorene, još dvije federalne jedinice: Bosna i Hercegovina i Crna Gora.
Na Drugom zasjedanju 1. jula 1944. ZAVNOBiH je usvojio Deklaraciju o pravima građana Bosne i Hercegovine, koja spada u red dokumenata najvećeg dometa ove vrste u svijetu. Deklaracija iz Sanskog Mosta, čak je tri godine predhodila Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima, a bila je na njenom nivou. Odluke i drugi dokumenti usvojeni na Drugom zasjedanju ZAVNOBiH-a imali su dalekosežniji značaj za izgradnju državnosti Bosne i Hercegovine i za daljnju izgradnju narodne vlasti. ZAVNOBiH je konstituisan u najviše zakonodavno izvršno predstavničko tijelo, u najviši organ državne vlasti, kao jedini predstavnik narodnog suvereniteta. Odlučeno je da Predsjedništvo ZAVNOBiH-a obavlja i izvršne funkcije. Drugo zasjedanje ZAVNOBiH-a proglasilo je BiH federalnom jedinicom u DFJ. Organi ZAVNOBiH-a postali su nosioci bosansko-hercegovačke državnosti.
Izgradnja bosansko-hercegovačke državnosti, intenzivirana naročito poslije Drugog zasjedanja ZAVNOBiH-a, početkom 1945. je ulazila u višu fazu organizacije. Do ubrzanog rada na dogradnji BiH kao federalne jedinice u sastavu DFJ naročito je došlo poslije oslobođenja Sarajeva, 6. aprila 1945, gdje je bilo sjedište Predsjedništva ZAVNOBiH-a i drugih državnih organa federalne Bosne i Hercegovine. Na Trećem, Sarajevskom zasjedanju, ZAVNOBiH je prerastao u Narodnu skupštinu federalne Bosne i Hercegovine, kao najviši zakonodavni i predstavnički organ naroda BiH, i formirao Vladu Bosne i Hercegovine, kao najviši izvršni i naredbodavni organ vlasti. Formiranjem narodne skupštine BiH i Vlade BiH, te proglašenjem narodnih odbora, kao teritorijalnih organa vlasti, federalna BiH je dobila svoju potpunu organizaciju potrebnu za mirnodopske uslove života.
Pobjeda antifašističkog NOP-a 1945., na čelu sa Josipom Brozom, kao sastavnog dijela svjetske antifašističke koalicije, najbolji je mogući ishod ratne drame, u kojoj su se našli Bosna i njeni narodi. Antifašizam je ugrađen u temelje BiH. Federativno uređenje Jugoslavije značilo je i izgradnju Bosne i Hercegovine kao ravnoprave republike u sastavu te države.
Bosna i Hercegovina je u poslijeratnom periodu, na tekovinama NOP-a i antifašističke borbe, postigla značajan privredni i kulturni razvoj, obezbjeđujući, između ostalog, i nacionalnu afirmaciju Bošnjaka i pored činjenice da je dvije decenije insistirano na dva naroda (Srbi i Hrvati) i muslimanima obilježenim po vjerskoj (a ne nacionalnoj osnovi). Period njene renesanse i preporoda omogućio je stvaranje samostalne i nezavisne države Bosne i Hercegovine.
Tekovine NOP-a i antifašističke borbe u Drugom svjetskom ratu su bile značajan temelj odbrambenog rata 1992.-1995. protiv fašizma, a za očuvanje Bosne i Hercegovine. Ovu činjenicu posebno naglašavam, jer kao historičar odgovorno tvrdim da nije bilo NOP-a i antifašističke borbe u Drugom svjetskom ratu Armija Republike Bosne i Hercegovine skoro pola stoljeća docnije ne bi mogla odbraniti niti sačuvati Bosnu i Hercegovinu. Pokušaji negiranja kontinuiteta zasnivanog na učešću u antifašističkoj koaliciji, čije tekovine baštine današnja Evropa i savremeni svijet, naknadno je i nerazumno priključivanje snagama i idejama koje su u Drugom svjetskom ratu poražene.

FussNote:
^1]Za izradu ovog izlaganja konsultovani su brojni relevantni izvori i referentna literatura, među kojima i sljedeća: E, Redžić, OD ZAVNOBIH-a I POSLIJE DEJTONA, u: ZAVNOBIH – DEKLARACIJA O PRAVIMA GRAĐANA BOSNE I HERCEGOVINE, Zbornik radova istoimenog Okruglog stola, održanog u Sanskom Mostu, 1. jula 1999. godine, Glavni odbor SUBNOAR-a, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Skupština Opštine Sanski Most, Sarajevo 2001, str. 17-29; M. Filipović, DEKLARACIJA ZAVNOBIH-a O PRAVIMA GRAĐANA BOSNE I HERCEGOVINE KAO POVIJESNI DOKUMENT I KAO POLITIČKI PROGRAM, u: Zbornik radova istoimenog Okruglog stola ..., str. 31-41; M. Kreso, VRIJEME I USLOVI NASTAJANJA DEKLARACIJE O PRAVIMA GRAĐANA BOSNE I HERCEGOVINE, u: Zbornik radova istoimenog Okruglog stola ..., str. 51-60; REZOLUCIJA ZAVNOBIH-a od 26. novembra 1943, u: Zbornik radova istoimenog Okruglog stola..., str. 127-151; M. Kreso, PLATFORMA NARODNOOSLOBODILAČKOG POKRETA OD 1941. DO 1945. GODINE – CILJEVI I REZOLUCIJA, u: 60 GODINA OD ZAVRŠETKA DRUGOG SVJETSKOG RATA – KAKO SE SJEĆATI 1945. GODINE, Institut za istoriju, Sarajevo 2006, str. 175-194; Isti, VRIJEME I USLOVI NASTAJANJA DEKLARACIJE O PRAVIMA GRAĐANA BOSNE I HERCEGOVINE, u: ZAVNOBIH – DEKLARACIJA O PRAVIMA GRAĐANA BOSNE I HERCEGOVINE, Glavni odbor SUBNOAR-a BiH, Sarajevo 2001, str. 51-60. * * * ZEMALJSKO ANTIFAŠISTIČKO VIJEĆE NARODNOG OSLOBOĐENJA BIH – ZAVNOBIH (1943.-1945.), Arhiv Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1981.; R. Dizdarević, 60 GODINA ZAVNOBIH-a, Glas antifašista, SUBNOAR BOSNE I HERCEGOVINE, Godina VIII, Sarajevo, januar 2004, str. 6-11; S. Bandžović, TITOV ODNOS PREMA IZGRADNJI BOSANSKO-HERCEGOVAČKE DRŽAVNOSTI (1943.-1945.), u: TITO I BOSNA I HERCEGOVINA: REGIONALNI NAUČNI SKUP, Zbornik radova, Savez društava Tito u Bosni i Hercegovini, Sarajevo 2006, str. 99-128; S. Čekić, ODNOS NOP-A PREMA POČINJENIM ZLOČINIMA U TOKU DRUGOG SVJETSKOG RATA, u: TITO I BOSNA I HERCEGOVINA ..., Sarajevo 2006, str. 83-95; M. Pejanović, TITOVA VIZIJA DRŽAVNOSTI BOSNE I HERCEGOVINE U JUGOSLOVENSKOJ FEDERACIJI (1943.-1946.), u: TITO I BOSNA I HERCEGOVINA ..., Sarajevo 2006, str. 129-138.